Piše: Michael Ilić
Koliki broj pisaca, novinara, analitičara i znanstvenika je do danas ukazalo i pokušava ukazati na dio povijesti Srijema, dio jednog, a opet toliko drukčijeg naroda u njemu?! Priču o životu prije života i povijesti prije povijesti, nešto što smo s punim pravom, saznanjem i duhom mogli reći „DA, ŽIVJELI SMO KAO LJUDI, SAMO KAO LJUDI, NIKAKO DRUKČIJE“. Tko bi o jednom vremenu mogao danas svjedočiti iskrenije o tom životu i toj sudbini Srijema, da li svi ti teoretičari svi ti znanstvenici i političari od jedne obične građanke, jedne obične varošanke, susjede, jedne Srijemice i Iričanke čiji je jedini grijeh bio što je te neke „pogrešne“ narodnosti. Priča jedne jake žene koja je u svojoj domovini poražena i ponižena, priča običnog čovjeka, priča Ilonke Fapal.
Vrijeme prije mraka
Ilonka: Suživot Irižana svih narodnosti prije rata i svog tog nereda je bio divan. Nije se ni znalo a ni pitalo tko je kakve nacionalnosti. Zajedno smo preživljavali i dobro i manje dobro, dijelili smo ljubavi, radosti, tugu, slavili zajednički Blagdane, Božiće, Uskrse, Krsne slave, crkve su za praznike bile prepune „ljudi“. Mladež se voljela, zasnivali su se mješoviti brakovi i opstajali. Susjedi se međusobno pomagali bez da pitaju tko si. Statistika nas je podsjećala da tri naroda čine Irig, Srbi, Hrvati i Mađari, ali mimo te statistike mi se nismo dijelili na trećine, mi smo bili cijeli i kao cijeli smo živjeli. Danas je toga, na žalost, sve manje ili nikako.
Jedna noć, vječna noć
Ilonka: Ja sam Irig napustila 1993. godine, odnosno bila sam u neku ruku primorana jer je nekim, da tako kažem, novopečenim stanovnicima Srijema smetalo da ja kao Mađarica živim, radim i plaćam porez državi u kojoj sam i rođena, i ja i moji preci. Radi se o jednoj izbjegličkoj obitelji iz Opatije (otac i dva sina su bili jako aktivni) gdje se, ako me sjećanje ne vara, i nisu baš dešavale ratne strahote ali eto oni su bili među prvima koji su izbjegli u Rumu i veoma brzo počeli „uvoditi nacionalni red“ među stanovnike drugih nacija Rume i okoline. Smatrali su da moje mjesto nije na tim prostorima i da moj sin, koji je te godine trebao krenuti u srednju školu, nema pravo na školovanje pa su ga prvo verbalno upozorili da ne kreće u školu u koju je bio primljen ili, citiram, „neće majci živ kući jednog dana“. Kada su vidjeli da im prijetnja nije urodila plodom napali su ga fizički na pijaci u Rumi i tada su im se suprotstavili rumski Romi i naravno zaštitili maloljetnika koji im je bio velika smetnja. Žestoko su mi posle toga prijetili da će mi baciti bombu na kuću. Treći pokušaj da nas otjeraju je bio kada su ta dva brata pomognuti još dvojicom tražili moju kuću u Irigu ali su na njihovu žalost otišli na pogrešnu stranu ulice. E tada sam odlučila definitivno da mi nema druge već sve napustiti i otići jer su životi moje djece bili mnogo vredniji od države koja mi je odbila zaštitu koju sam od policije zatražila. Otvoreno mi je rečeno da je jedino rješenje da napustim zemlju jer su se svuda uvukli takozvani novi oslobodioci, a svi smo znali kome i koliko sendviča je tada nuđeno, nacionalnim manjinama u Vojvodini.
Moj hrvatski susjed, grješnik i krivac
Ilonka: Međutim, moj slučaj je ništa u usporedbi sa hrvatskom manjinom koja je stoljećima živjela u Hrtkovcima, Slankamenu i mnogim manjim sredinama u Srijemu, jer sam ja ipak uspjela otići bez da mi je dijete pretučeno. Spakirala sam dva kufera sa najosnovnijim stvarima, sjela na autobus i kao samohrana majka dvoje maloljetnika krenula u nepoznato. Srijemski Hrvati nisu mogli krenuti ni u to nepoznato jer im ni to nepoznato nije bilo dano. Našli su se u vatri bez sigurnog pravca sigurni da će ih taj plamen stići ili u svojoj vjekovnoj kući, na prašnjavim drumovima Srijema ili u staroj Domovini koja je tada postala nova. Cijele hrvatske obitelji su tada popisivane, javno čitana imena i obilježavani u centrima da je sve ličilo na stočnu pijacu „toliko i toliko Hrvata za toliko i toliko“. Poslije mnogih pokušaja da sa djecom nađem svoj mir i slobodu negdje u Europi dospjeli smo do izbjegličkog kampa u jednom manjem gradiću u Mađarskoj, Nagyatád, gdje sam zbog znanja francuskog jezika radila kao koordinatorica u centru za izbjegle iz Jugoslavije, gdje su me progonitelji iz moje domovine opet našli. Našli su me u državi za koju su mi govorili da trebam ići, da mi je u Mađarskoj mjesto i opet od tih istih u toj „silom nametnutoj“ matici preživjela torturu ali ovoga puta samo na verbalnoj razini. Odatle smo poslije 11 mjeseci života nedostojnog čovjeku uspjeli doći u Kanadu. Teški ožiljci su ostali na duši, ožiljci koji nikada nisu niti će zarasti. Mnogo prolivenih suza, djeci uništen dobar dio djetinjstva i naglo sazrijevanje samo zato što je nekome smetalo to što smo druge vjere i nacije.
Zanavijek zatvoren kufer
Ilonka: Živim ovdje daleko preko oceana ali su mi i srce i duša ostali tamo u mom Srijemu, u mojoj Vojvodini i to mi nikada nitko neće moći oduzeti jer tamo sam rođena i tamo sam bila sretna. Tamo su moja sjećanja, uspomene, radosti ali nije više MOJ narod. Nakon mnogo godina 2005. sam jednom kratko bila u Srijemu i to u svojstvu gosta, gosta u svojoj kući. U Srijemu više ne postoji taj međuživot naroda. Velike su se kulturološke promjene desile koje ja nisam mogla shvatiti ni prihvatiti jer to što sam vidjela i doživjela u Vojvodini za mene je postalo ništa, postalo mi je nešto što je do korijena svog postojanja degradirano i devastirano. Osjetila sam kako je moj Srijem umro, kako me taj smrad primitivizma, obijesti opet guši jer je život iz njega ugašen odlaskom njegovih stanovnika.
Kako da se postavi čovjek otjeran i iznevjeren od svoje domovine, a opet prihvaćen od neke treće koja mu je pružila priliku za život dostojan ljudskog bića? Što da osjeća prema državi koja mu je dala sve i državi koja mu je sve uzela? Kažu da je mudrome čovjeku svaka država dom, ali može li mudrost biti ekvivalent sjećanju? Opravdava li mudrost zaborav? Jesmo li mudri ako sa distance gledamo stare razglednice Srijema? Možda nismo dovoljno naučili ali zato nismo dovoljno ni zaboravili, jer ostaje samo sjećanje na vrijeme kako je nekada bilo i saznanje kako nikada više biti neće. Kao u pjesmi „NA DRUMOVIMA SREMA MENE VIŠE NEMA“.
