Obećanja i opet obećanja. Sve više stranih državljana dolazi i opet nikom ništa, a vjernici rimokatolici se povlaće u privatnost svojih domova odnosno svoja četiri zida da se mole i prakticiraju svoju vjeru
Možda je tako moralo da bude da se iskuša strpljenje i pokora u životu jednog malog čovjeka, kao i mnogih drugih, koje život stavlja u razna iskušenja. Možda se i sam Stvoritelj sad malo pita kolika je, kakva je i gdje je granica za vjernike koji vjeruju u njegovu snagu a ne mogu svoju iskonsku vjeru prakticirati u strogo namjenski predviđenom, adekvatnom prostoru, odnosno svojoj vjerskoj kući.
Ovakav uvod možda ne bi bio ni potreban da se ne odnosi na vjernike u demokratskim zemljama. Još manje bi ovakav uvod bio potreban da se ne radi o državi koja se deklarira kao stara europska civilizacija, i koja se hvali da zagovara ravnopravnost i jednakost, i koja je potpisnica svih deklaracija, konvencija, povelja i drugih pravnih i međunarodnih akata. Također u postojećim državnim, usvojenim i važećim pravnim dokumentima koji su na snazi svuda se pominje razumijevanje, tolerancija, poštovanje različitosti. O segregaciji i diskriminaciji postoje posebni zakoni. Ali, je li sve to dovoljno? Vjerojatno nije.
Moram ovdje da kažem da takav uvod možda ne bi ni bio potreban da se ne radi o vjernicima Rimokatoličke crkve koji žive na Novom Beogradu. Možda se mnogi ne bi ni osvrtali jer ih sada nema mnogo. Možda njima i ne treba ništa jer je to „spavaonica“ gdje se ništa konkretno ne događa. Tako je bilo do 2000. godine. Međutim, malo tko zna da je Novi Beograd danas možda po broju stanovnika veći od 40 % gradova ili općina u državi. Ukoliko prema zvaničnim statističkim podacima iz 2002. godine možemo da kažemo da više od 10 % stanovništva pripada manjinskim skupinama onda samim tim možemo da pretpostavimo da je oko 5 % ukupnog stanovništva, koji su se tada hrabro izjašnjavali, rimokatolika.
Nema sluha za potrebe vjernika
Poznato je da je Đakovačka nadbiskupija sedamdesetih godina prošlog stoljeća ozvaničila za svoje vjernike sa područja Novog Beograda postojanje župe Svetog Ivana Kapistrana. Od toga vremena vjernici čekaju i nadaju se svom mjestu gdje će se okupiti i iskazati svoju vjeru. Međutim vrijeme od tada kao da je stalo i za vjernike i za zakonodavce. Sve je postalo preče i važnije od izgradnje makar male kapele za vjernike. Za prvog župnika imenovan je fra Marko Kurolt, u tada komunističko vrijeme malog broja vjernika koji su javno išli u crkvu. Danas sa te točke gledišta mnogi vjernici se nisu htjeli i nisu željeli javno deklarirati kao pripadnici katoličke vjeroispovijesti. Tadašnji župnik je pokrenuo postupak za izgradnju crkve. U to vrijeme kao da nije bilo sluha za potrebe vjernika na svim nivoima.
Prema mojim saznanjima kada sam na prijedlog novog župnika mons. Marka Kljajića, izabran (od 2004. do 2008.) u crkveni odbor župa još nije dobila lokaciju za izgradnju iako je demokracija već uveliko obećavala da će riješiti sve ono što komunisti nisu. Novi Beograd se od spavaonice pretvara u poslovno turistički‑kongresni centar sa 5 hotela sa 4 i više zvjezdica. O trgovinskim lancima i poznatim poslovnim tvrtkama da i ne govorim koliko ih ima. I pored svega toga i dalje nema ništa od bilo kakve naznake, bilo kakvog rješenja za vjernike, a tek za goste iz drugih zemalja da ne govorim. Obećanja i samo obećanja. I onda kao - dali su lokaciju, ali nije dobar projekt, ne uklapa se arhitektonski u ambijent sa postojećim rješenjem na kome je predviđena građevina. I tako u krug, i opet ništa.
I tako dogodila se Univerzijada u Beogradu sa preko 6000 učesnika. Na Novom Beogradu napravljen „Belvi centar“ za smještaj svih učesnika studenata iz cijelog svijeta. Za potrebe studenata adaptirana je u centru mala kapela. I za vrijeme tog događaja se ponadalo da se bar nešto dogodi na planu rješenja za vjernike. I opet, kad se spustila zavjesa, nikom ništa. Svi obećavaju, a vjernici opet ili u stari Beograd ili u Zemun. Opet gradskim prijevozom najbrže 30 minuta, ako nije gužva, a ako upadneš u saobraćajni kolaps i sat ti je malo, ovisi sa kog dijela općine kreneš.
Danas poslije više od 4 desetljeća i promjene jednog sistema u drugi. Promijenilo se više imena države. Sve se promijenilo. Odlaze jedni. Dolaze drugi. Svi samo čekaju i čekaju. Obećanja i opet obećanja. Sve više stranih državljana dolazi i opet nikom ništa, a vjernici rimokatolici se povlaće u privatnost svojih domova odnosno svoja četiri zida da se mole i prakticiraju svoju vjeru.
Goran Suručić
