Piše: Mile Prpa
Postoje vremena kad je za sreću potrebno vrlo malo, ali postoje i vremena kad je za sreću potrebno – vrlo mnogo. Vrlo malo, vrlo mnogo – čega? Odgovor nije nimalo jednostavan jer je to dio misterija – sreće. A sreća sama po sebi je dio misterija – duše. A duša sama po sebi je dio misterija – života. A život sam po sebi je dio misterija – Boga. Ništa u životu nije tako relativno kao što je nečija sreća.
Danas živimo u vremenu kada je za nečiju sreću potrebno – vrlo mnogo. Potrebno nam je vrlo mnogo jer ne tražimo istinsku sreću duše, već tražimo materijalnu sreću – u kojoj se nikada nitko nije usrećio. Doista.
Onaj tko u životu sve traži - nikad ništa nema, a onaj koji u životu ništa ne traži - sve ima! Kaže narodna mudrost. Onaj tko ulaže u tijelo – ulaže u raspadljivost. Onaj tko ulaže u duh – ulaže u život vječni! Kaza – sv. Pavao.
Ali život je nepredvidiv – sreća je jako varljiva i prevrtljiva. Prepuštena je svakom čovjeku da je doživljava na svoj način. Nema te sreće koja ne bi bila nadohvat ruke, ali rijetko kada - u ruci! Ali najlošija je ona sreća koju čovjek spozna – tek onda kad se nađe na ruševinama svoje vlastite sreće. Što najčešće znači na pr. – kad izgubi svoje zdravlje, a cijelo vrijeme nije razmišljao da je za sreću dovoljno da je i - zdrav. Jer kad je čovjek bolestan ima samo jednu želju, a kad je zdrav na stotine.
Što na to reći?
Premda danas, u odnosu na prijašnje generacije, živimo neusporedivo lakše, imućnije, raznolikije, bogatije, ali i ubrzanije, nervoznije, stresnije, pa i nesigurnije. I upravo zbog ovog posljednjeg uzimamo lexaurine i kojekakva druga sredstva za smirenje, smanjenje stresa, nervoze. Zar smo do toga dogura?! Ne samo da smo dogurali već smo se duboko uglibili u to živo blato s velikom vjerojatnošću da nas ono i proguta?!
Sjetih se, još iz početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća, na TV-u jednog filma o našem jednom gastarbajteru koji je živio u podrumu neke zgrade u Munchenu, u smogu i vlazi kad reče „... a u mome selu pijetli zoru bude!“ Doista, dok je on živio u visoko inustrijaliziranoj sredini, u njegovom selu, negdje na padinama neke prekrasne dalmatinske planine – pijetli su budili zoru, cvrčali su cvrčci, pjevali slavuji, širio se miomiris rascvalih jorgovana, lavande i kadulje. A on nije bio sretan, već je krenuo za srećom u tuđi svijet – među industrijske dimnjake, ispušne plinove i među sve „blagodati“ razvijene civilizacije. Ali iz sreće se ne izlazi u sreću, već u nesreću.
Prisjetih se, iz svoje mladosti, i naroda koji je tada pjevao. Danas narod nigdje ne pjeva, ako i pjeva to je rijetko negdje u svijetu?! Da je u to vrijeme narod živio i teško, o tome nema niti najmanje dvojbe. Da je živio i vrlo siromašno i da gotovo ništa nije imao – o tome isto tako nema niti najmanje dvojbe. Ali je tada narod pjevao! Pjevali su žeteoci nakon cjelodnevne naporne žetve. Pjevali su težaci nakon cjelodnevnog iscrpnog kopanja u vinogradu ili kukuruzištu. Pjevale su skupine hodočasnika na putu do nekog svetišta gdje su prevaljivali pješice i po nekoliko desetaka kilometara. Pjevalo se na sajmovima, kad bi se uhvatili u kolo i slično. Pjevalo se svakom prilikom. Pjevala su i djeca. Narod je imao svoju dušu – i to onu raspjevanu poput poljske ševe, cvrkuta sjenice ili biglisanja slavuja.
A danas? Svi smo se povukli u sâma sebe, pred svoje televizore, zatvorili se u svoje automobile – i nas više nema. Nema nas kao množine, postojimo samo kao jednina, kao pojedinci. Teško da se više znamo pošteno i veseliti, ne znamo čak ni plakati, naricati u dane žalosti – slaviti u dane veselja. Nekad smo bili subjekt neke radosti, veselja, neke pjesme – danas smo objekt koji sluša pjesmu s nekog zvučnog medija, danas smo motritelji nekih slika nekog života kojeg nam pokazuju na TV-u, kao da prestajemo biti subjekt – i postajemo objekt života! Porazno! Doista!
PJEVALI SU
Pjevali su moji pređi pjesme stare,
pjesme ljubavi, molitve i mira.
Pjevali kad bi stali pred oltare
– kad bi bilo gozbe, kad bi bilo pira.
Pjevali su pređi ko ptice u gaju,
pjevali u radu i kad sretni bili.
Pjevali su nadi, o božićnom sjaju
– pjevali su i u pjesmi život snili.
A sad nutrinom mene naboj zgara
i buktaj plama od stihova stvara.
Zgasit ga ne može ni voda sa česme.
Strofe me hrane, a rime me kruše.
Znam, to je metamorfoza pjesme,
znam, to je metamorfoza mi duše
