Umjetnost u tehnici slame: Uvijek uz Dužijancu

Kultura
Typography

Posvećujemo svim tihim, samozatajnim i strpljivim tvorcima ove vrste umjetničkog stvaranja. 
Fenomen izrade slika, reljefa, skulptura i predmeta primijenjene umjetnosti od slame iznikao je iz višostoljetne pučke tradicije. Taj pučki obiteljski običaj traje već stoljećima a manifestira se pletenjem predmeta od slame i to prvenstveno onih ukrasnih kao što su prstenje, cvjetići, perlice i drugi. Riječ je o takvoj vrsti likovnog stvaralaštva koje kao osnovni jedini materijal uzima slamu.


Ta vrsta stvaranja postala je prepoznatljiv znak hrvatskog stvaralačkog genija na prostorima sjeverne Bačke, točnije u neposrednoj okolici grada Subotice. Zastao sam zadivljen sjajem slame kojom su ukrašena obojena jaja, čestitke (prigodne za Uskrs i proljeće), slamnato cvijeće (perlice), ukrasne kutije, sličice (motivi salaša) i drugi predmeti oblikovani vještinom ruku, maštom i nutarnjim porivom za ljepotu stvaralaštva žena i djevojaka, takozvanih slamarki. Slike, načinjene u tehnici slame, s predstavama salaša, oranica, polja, vinograda, igara, običaja, žetava, svečanosti…, s prizorima nekadašnjeg izgleda sobe/nastambe, s prizorima iz sadašnjeg života…, ukrašavaju mnoge domove.

Šezdesetih godina 20. stoljeća počela je izrada dvodimenziolne slike. Taj vid likovnog stvaralaštva je nešto jedinstveno, ne samo u hrvatskoj kulturi, nego uopće u slvenskoj. Europskoj.
Ova “naivna umjetnost u tehnici slame” je nastala davno. Prije Drugog svjetskog rata Bunjevci bačkih ravnica imali su svoje domove, tzv. salaše. Tadašnji Bunjevci su poglavito bili zemljodjelci i stočari. Salaši su imali svoje stambene zgrade za obitelj uz koje su se nalazile štale, obori, kokošinjci, čardaci i dr. Salaši su imali i svoj bunar (đeram). Salaš je bio okružen ledinom (travnjakom) i bagremima. Uz salaš je bio vrt (bašta) i povrtnjak. Dalje su se prostirala nepregledna polja, njive, posjedi poglavito zasađeni pšenicom. Poslije Petrova trebalo je žito pokositi, ovrći i spemiti kruh za čitavu godinu a višak prodati. Za tako veliki posao na salašu nije bilo dovoljno osoba, pa je zemljoposjednik (gazda) tražio radnike (risare) koji bi pokosili žito (uradili ris). Čovjek koji bi se pogodio s gazdom zvao se bandaš (grupovođa). On je sa svojim odabranim ljudima (risarima i risarušama) trebao pokositi žito. Svaki je risar kosio žito i imao svoju risarušu koja je pokošenu pšenicu sabirala i vezivala u snoplje. To je bio naporan i težak posao. Rano se ustajalo, još za mraka, a radilo se čitav dan po ljetnoj žezi, s malim odmorom u podne.
Kad je taj posao bio obavljen (ris urađen), slavilo se. Slavlje se zvalo Dužijanca. Djevojke bi oplele vijenac od žitnog vlaća (klasja) i okitile šešir bandaša. I one i risari bi se zakitili žitnim perlicama (klasje i slama skupljeni u malu kiticu). Noseći kose, kuke, čobanju (posudu za vodu), na čelu s bandašem i bandašicom, svečana bi povorka ušla u dvorište domaćina, najavljujući da je ris gotov. Dočekuju ih domaćin i domaćica koja ih blagosivlje sa svetom vodom ili posiplje pšenicom. Bandaš predaje domaćinu vijenac od žita, koje ovaj vješa u hodnik (ambetuš) pa će zrnevlje upotrijebiti za iduću sjetvu. Domaćin vinom nazdravlja žeteocima, uz zahvalu Bogu i njima na uspješno završenom poslu. Žeteoci se umivaju i uz šalu se međusobno polijevaju vodom, a sve se događa u blizini bunara. Slijedi svečani objed koji je za njih spremila domaćica: kokošja juha, pečeno janjeće ili praseće meso i neizostavni prisnac (savijača sa sirom i vrhnjem). Poslije objeda uz zvuke tamburica ili gajdi nastavilo bi se slavlje uz pjesmu i igru duboko u noć.
Na poljima (strništima) djeca su čuvala guske, svinje, ovce…, poslije žetve. Djevojčice su od nakisle slame plele prstenje, naušnice, cvjetiće…, kako bi skratile vrijeme. Od cvjetića i slame pravile su kitice (perlice), čime bi se kitile. Također bi ih nosile kući roditeljima na dar. Može se reći da je ovo začetak umjetnosti u tehnici slame koja je izrasla spontano, sama od sebe.
Prije svega važno je istaći da je najbolja slama za „slikanje“ od domaće pšenice zvane bankut, koja u vlatu ima i osi. Može se uporabiti i slama novijih sorti. Uza pšeničnu slamu meže se uporabiti i ječmena ili zobna slama radi potrebnog nijansiranja slike. Slamu valja očistiti od vlata i lišća, te složiti i čuvati na suhome. Gornji članak prvi ispod vlata najtanji je dio slamke i služi za pletivo. Plesti se može od dvije do petnaest slamki, zavisi od debljine pletiva koje je potrebno. Drugi članak ispod vlata može se uporabiti i za pletivo, ali i i za „slikanje“.

DOPRINOS SLAMARKI DUŽIJANCI
Svećenik i župnik Crkve sv. Roka Blaško Rajić, pretvorio je ovaj lijepi obiteljski običaj u liturgijski čin Crkve. Žeteoci, kojima bi se pridružili i mladi odjeveni u svečane narodne nošnje, predvođeni bandašom i bandašicom, noseći klasje i krunu (poseban vijenac napravljen od slame), ušli bi svečano u Crkvu na svetu misu na blagdan Velike Gospe. Kruna se odlaže na oltar i ostaje dar Crkvi. Klasje se blagoslivlje i dijeli nazočnima. Poslije propovijedi i svete mise zahvaljuje se Bogu za dar svetoga kruha i sretno završen težak posao žetve.
Djevojke koje su plele krunu za ovu Dužijancu nastojale su je što ljepše oplesti. Krune su svojim oblikom izgledale kao krune vladara. Ovo je bio ozbiljan početak rada sa slamom. Dolaskom komunističke vlasti 1945. godine te krune nisu bile poželjne, pa djevojke izrađuju religijske simbole koje unose u crkve. Tako je Kata Rogić 1946. godine izradila kalež od slame a već sljedeće godine i pokaznicu (sakrament). Uz Katu Rogić pojavljuju se u Đurđinu Marija Ivković-Ivandekić i Matija Dulić, u Bikovu Teza i Mara Vilov, u Žedniku sestre Ana, Teza i Đula Milodanović, u Tavankutu Marga Stipić i Anica Balažević. To su bile salašarske djevojke koje su, nadahnute svojim talentom i maštom, u slobodno vrijeme plele slamu i predmete od same. U početku su sve radile u tri dimenzije. Narod ih je jednostavno zvao “divojke slamarke”. Potporu za svoj rad dobile su i od tadašnjeg biskupa Lajče Budanovića i svećenika u subotičkim župama gdje se slavila Dužijanca. Dakle, ova se umjetnost polagano rađala, poticala i usavršavala u okrilju Katoličke crkve a na tradiciji bunjevačkog narodnog folklora - pletenja slame, vezano uz proslavu završetka žetve pšenice - Dužijance. Vremenom se ova umjetnost u tehnici slame razvila u bogatu djelatnost izrade raznih ukrasa pa i slika. Ana Milodanović je izradila grb nadbiskupa Alojzija Stepinca 1960. godine koji se i danas čuva u “Nadbiskupskom muzeju” u Zagrebu.

U svečanosti Dužijance zastupljene su i slamarke sa svojim radovima i izložbama. Osniva se Likovna kolonija u Tavankutu 1961. godine koja već sljedeće godine svojim radom ulazi u sastav HKPD-a “Matija Gubec”. Ovoj su Koloniji pristupile i slamarke, prva Ana Milodanović. Nailaze na razumijevanje, ohrabrenje za rad kod tadašnjih čelnika društva: Stipana Šabića, Nace Zelića, Ivana Jandrića, Petra Skenderovića i drugih. One su sada na okupu. Iskustvo se razmjenjuje. Rad je organiziraniji. Posjećuju izložbe i muzeje, upoznaju se s likovnim stvaralaštvom. Prvu sliku od slame, s nazivom “Rit”, izradila je Ana Milodanović 1962. godine. Slamarke izlaze iz anonimnosti i izlažu svoje slike s ostalim slikarima Likovne sekcije, pa i samostalno. Njihov rad izaziva pozornost publike i likovnih kritičara. Već 1965. godine izlažu u Tavankutu, Subotici, Zagrebu, Beogradu, Vinkovcima, Dubrovniku, Osijeku, Sisku, Somboru, Smederevu, Kovačici… O njihovim slikama se piše u novinama. Na Međunarodnoj izložbi u Moskvi 1970. godine Ana Milodanović za svoju sliku od slame “Momačko kolo” dobiva prvu nagradu - zlatnu medalju. U Rimu je 1963. godine poklonila tijaru pape Ivana XXIII. izrađenu od slame, a 1976. Kata Rogić je darivala grb pape Pavla VI. prigodom hodočašća. Sve se to čuva u Vatikanskoj riznici. Javnost postaje sve više zainteresirana za ovu vrstu narodne umjetnosti. Od 1961. do 1970. godine mnogo je zainteresiranih prišlo slamarkama i savladalo tajnu pletenja slame i izrade slika. Prvi tečaj za rad sa slamom održan je na salašu Marije Ivković-Ivandekić na Đurđinu.
Dolaskom u tavankutsku Osnovnu školu nastavnica Ana Crnković, po naputku Ravnatelja škole, 1977. godine podučava učenike vještini rada sa slamom i stvaranja predmeta od slame i slika. Neke od njenih učenica su postale poznatije slamarke. Ona je ujedno bila i predsjednica Likovne sekcije HKPD-a “Matija Gubec” u Tavankutu sve do 1982. godine. Rad sa slamom ponovno oživljava od 1980. Nova imena se afirmiraju. 1986. godine HKPD “Matija Gubec” u Tavankutu osniva “Koloniju naive u tehnici slame” čiji saziv jednom godišnje traje sve do danas. Rad članova i gostiju odvija se u Osnovnoj školi “Matija Gubec” u Tavankutu. Traje obično tjedan dana. Sve se završava izložbom u Tavankutu uz prigodnu svečanost.

Bezbroj slika, maketa i simbola izrađenih od slame pohranjeno je u Sjemeništu subotičke Biskupije “Paulinum”. Stalna postavka slika nalazi se u Župnom dvoru u Tavankutu, pa i u Župnom dvoru na Đurđnu, a nešto i po ostalim župama. U samoj Đurđinskoj crkvi zidove krase slike “Križnog puta” izrađene od slame. To je rad umjetnice Marije Ivković-Ivandekić a započet s njenom suradnicom Katom Rogić koja je umrla prije svršetka ovog pothvata.

Završavam riječima pok. Petra Šarčevića koji je bio redatelj u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. U povodu jedne izložbe slamarki napisao je: “Ove slike su iznad svega dokaz izuzetnog i neuništivog imjetničkog nagona jedne male etničke sredine vojvođanskih Hrvata - Bunjevaca koji su usprkos dugotrajnoj izoliranosti u moru panonskih nacionalnosti bez geografske povezanosti s maticom, sačuvali svoju nacionalnu egzistenciju, svoju ikavicu i bogatu narodnu umjetnika.

Prva umjetnica u tehnici slame koja je 1960. Počela slikati dvodimenzionalno i time otvorila novu stranicu povijesti ove vrste likovnog stvaralaštva.
Rođena je 18. svibnja 1926. U obitelji bunjevačkih Hrvata u Žedniku
Od 14. do 22. veljače 1965. je imala svoju izložbu, gdje je izložila svoje radove zajedno s još nekoliko naivnih umjetnica iz KUD-a Matija Gubec (slikarice naivke Cilika Dulić Kasiba, Kata Rogić, slamarke Marga Stipić, Đula Milodanović, Teza Milodanović) i slikara amatera. Bilo je to u Subotici, a izložba se zvala Amateri i naivci - Tavankut. Zbog velike pozornosti koju su privukle i povoljnih ocjena kritičara i javnosti, slamarke više nisu morale izlagati zajedno sa slikarima, nego su od onda mogle izlagati samostalno. Članicom kolonije je bila do 1972., godine kad su bile velike čistke nakon hrvatskog proljeća, kad je brojnim uglednim članovima (kao što su Stipan Šabić, Marko Vuković, Pero Skenderović, Naco Zelić, Ivan Balažević...) onemogućen rad u Društvu. Kao i kolegica Marga Stipić, prva joj je izložba bila ožujka 1962., gdje su izlagali slikari amateri u Tavankutu. S te izložbe joj je poznata slika "Rit"(prvo ime: "Voda i sunce") i njen stariji rad, maketa crkve sv. Marka u Žedniku. Na sljedećoj izložbi joj je bila slika "Sova na đermi". Izlagala je i u tuzemstvu i inozemstvu na preko 100 izložbi. Općenito je uz Katu Rogić, jednom od ključnih osoba u naivnoj umjetnosti u tehnici slame.

Osobito je to došlo do izražaja kad su 1960. godine Ana i sestra joj Teza, na poticaj đurđinskog župnika Lazara Krmpotića, izradile grb preminulog kardinala Stepinca (danas se nalazi u zagrebačkoj katedrali, povodom njegove smrti. Tako se pokazalo na neizmjerne mogućnosti slikarskog stvaranja slamom. Isto se kasnije potvrdilo njenom slikom Močvarom. Desetljeće prije, Ana, njena sestra Teza te Kata Rogić i Marija Ivković Ivandekić su ostvarile značajan opus djela vjerske tematike. Radilo se o vjerskim simbolima koje su isplele za vjerske svečanosti. Brojni su završili u crkvenim i inim institucijama, a neki su došli do Biskupije u Subotici (Pokaznica, 1959., grb biskupa Matiše Zvekanovića, 1961., mitra i štap biskupa Matiše Zvekanovića, 1963., globus s kupolom crkve sv. Petra u Rimu, 1964.) ili čak do Vatikana (Tijara pape Ivana XXIII., iz 1963.). Sama Ana je isplela više od 30 takvih radova: Kalež (1956.), Jaganjac na knjizi (1957.), Sveto Trojstvo (1958.), Pokaznicu (1959.) i dr. O njenom radu i radu kolegica slamarki Marije Ivković Ivandekić, Teze Milodanović, Đule Milodanović Kujundžić i Kate Rogić napisao je kulturni djelatnik bačkih Hrvata Lazar Ivan Krmpotić 2001. godine monografiju Umjetnost u tehnici slame.
Živila je vrlo povučeno u vlastitoj kući u Starom Žedniku.

M. Kujundžić

 

Powered by WordPress.