Program ovogodišnje Dužijance

Kultura
Typography

Dužijanca se u Subotici proslavlja 112 godine, a kao obiteljski običaj u narodu je prisutna i nekoliko stoljeća. Dužijanca kao obiteljska svečanost održavala se u vrijeme dok se živjelo u velikim obiteljskim zajednicama. Za žetve („risa“) žeteoci („risari“) mukotrpno su ručno kosili a žene i djevojke („risaruše“, „rukovetačice“) vezivale snoplje („rukovetale“).  

Najspretnije rukovetačice plele su vijenac od pšenične slame i klasja koji se predvodniku žetelaca („bandašu“) stavljao na šešir i ukrase („pêrlice“) za kićenje ostalih žetelaca.

Kad je pšenica požnjevena i skupljena u snopove („krstine“) okićeni risari s bandašem na čelu u povorci su odlazili na domaćinov salaš. Domaćica je blagoslovljenom vodom škropila pšenični vijenac a domaćin je risare nudio rakijom i vinom. Bandaš ga je pritom izvijestio o žetvi, kakvoći ljetine i broju krstina, te mu je predavao žitni vijenac koji se vješao u trijem („ambetuš“) ili u sobu i čuvao do iduće godine a s jeseni se iz njega uzimalo par zrna i stavljalo u sjetvenu pšenicu.
Dužijanca se othrvala svim promjenama vremena, sačuvala i izgradila kulturu hrvatskog naroda na prostorima Bačke. U svojoj povijesti bilježi tri načina kako se organizirala.
Prvi, dužijanca se organizirala kao obiteljska svečanost koja je pravo javnosti stekla 1911. godine i to u Crkvi. Drugi podrazumijeva to da je dugi niz godina ova manifestacija poprimala obogaćujuće forme isključivo unutar Crkve i hrvatskih udruga koje su se okupljale oko Crkve, kao što su bili Katoličko divojačko društvo i Katoličko momačko društvo. U vrijeme komunizma dužijanca je bila samo crkvena javna svečanost. A treći se pak odnosi na to da su ljudi svjesni i zauzeti za bogatu baštinu okupljeni oko Kulturno umjetničkog društva „Bunjevačko kolo“ 1968. godine organizirali takozvanu Gradsku Dužijancu. Bile su tada dvije dužijance, „crkvena“ i „gradska“.
Novi datum u slavljenju dužijance je 1911. godina kada je župnik subotičke župe sv. Roka, mons. Blaško Rajić, u suradnji s Katoličkim divojačkim društvom priredio u Crkvi slavlje dužijance da tako svi koji slave obiteljsku dužijancu zajedno i u crkvi zahvale Bogu za završetak žetve i kruh svagdašnji. Ta crkvena dužijanca ili liturgijski dio dužijance je nešto izvorno, nešto što nitko nema. Taj liturgijski dio subotičke i somborske dužijance je postao najveća ljetna svetkovina bačkih Hrvata.
Nastala je kao nešto što je izniklo iz one obiteljske dužijance. Razvila se tako snažno da ta liturgijska dužijanca traje već puno stoljeće. Kućna (obiteljska) dužijanca je zaboravljena a ova liturgijska živi. Od kada su se na njivama pojavili moćni poljoprivredni strojevi, koji i kose i vršu i ovršenu pšenicu utovaraju u prikolice, sve je više padala u zaborav ona lijepa dužijanca s kućnoga praga.
Od 1919. do 1940. središnje dužijance održavane su u crkvi sv. Terezije Avilske u Subotici a proslave su priređivane i u župama u Somboru te u naseljima Tavankutu i Žedniku a poslije i u Bajmaku, Đurđinu, Maloj Bosni, Čonoplji i drugdje. Tijekom rata dužijanca nije obilježavana.
Od 1968. proslava dužijance organizirana je kao folklorno turistička manifestacija s bogatim programom priredaba-natjecanje risara, kolo s izborom bandaša i bandašice, konjičke utrke, izložbe, skupština risara i mimohod sa završnom svečanošću u kojoj je prikazan običaj obiteljske dužijance. Od 1968. do 1971. u mimohodu i u folklornom programu na završnoj svečanosti, uz mnogobrojne skupine građana iz Subotice i okolnih naselja, sudjelovala su i amaterska folklorna društva iz Subotice, Sombora i okolnih naselja.
 
Powered by WordPress.