(.,,) Još kao dječak, dok sam započinjao glazbeno obrazovanje rekao sam ocu da ću postati veliki pijanist. On je samo odmahnuo glavom, nakon što su uslijedili uspjesi i nagrade, kazao mi je kako zbog te geste često požalio. Danas sam profesor klavira u Osnovnoj glazbenoj školi.
(,..) Rođen sam kao zdravo dijete, s pet godina obolio sam od virusne upale moždanih ovojnica a i mozga, te sa šest i pol godina izgubio vid. Unatoč sljepoći, roditelji su mi dali znanja od mene očekuju rezultate kojima će se ponositi. Vjerovali su u mene i za to su me upisali u Osnovnu školu za slijepu i slabovidnu djecu »Vinko Bek«, gdje sam se rano uključio u glazbene aktivnosti te sam se s deset godina upisao i u redovnu glazbenu školu. Tijekom srednje škole zaredale su nagrade i uspjesi na glezbenim natjecanjima, što je još snažnije odredilo moj životni put.Studirao sam na Visokoj glazbenoj školi u Lovranu te diplomirao na Glazbenoj akademiji u Zagrebu. {...) Svaki čovjek, pogotovo onaj s invaliditetom, mora stvoriti svoju viziju onoga što učiniti u životu. Također, je odgovoran za kvalitetu vlastitog života, svoju sreću i poziciju u društvu. Slijepi se ljudi ističu svoj invaliditet, često se izdvajaju iz društva čime „tjeraju“ ljude da ih tretiraju ljude onako kako vjerojatno, ne bi. Drago mi da sam svoj status izborio školovanjem, vježbanjem klavira i druženjem s ljudima bez invaliditeta, jednako i sa slijepima. Uvijek je važno istraživati krajnje granice svojih mogućnosti.Perica Mihaljević, slijepa osoba
