Slijepa sam osoba, samostalno obavljam razne dnevne aktivnosti

PONOSNI NA SEBE
Typography

Potpuno sam slijepa osoba, to je činjenica, ali to nije razlog da samostalno i nesmetano obavljam razne dnevne aktivnosti. Uvijek postoji alternativa, pa kad se probudim, ne mogu gledati kroz prozor, ali mogu uzeti telefon i jednostavno “pogledati” na sat. 

 

Budući da sam slijep, kad se probudim ne osjećam jesam li spavao dva sata ili dvanaest sati, jer mi pogled kroz prozor ne znači apsolutno ništa. Prvo što napravim nakon što se probudim je provjeriti vremensku prognozu, kako bih znao koju odjeću odjenuti
Američki Apple je lider u ovom području, za razliku od drugih tvrtki, pa su njihovi uređaji u potpunosti prilagođeni osobama s bilo kojom vrstom i stupnjem invaliditeta. Govorni program na Apple uređajima (Voiceover) pruža mogućnost korištenja tehnologije bez problema. Uz bijeli štap, koji mi pomaže u kretanju, telefon mi je jedna od najvažnijih stvari.
Bez telefona (iPhone), ali i bez laptopa (MacBook), ne znam kako bih funkcionirao. Ne mogu fizički držati novine u rukama i čitati ih, ali uz pomoć tehnologije mogu biti informiran, kao i svaki drugi čovjek. Pratim dosta događanja u zemlji, regiji i svijetu, pa prije nego što ustanem iz kreveta pročitam sve današnje vijesti, naravno opet zahvaljujući telefonu i Voiceover značajki koja je integrirana u postavkama Apple uređaji. Nakon što saznam što se događa u gradu, državi i svijetu, biram odjeću koju ću taj dan nositi.
Tokom srednje škole i dijelom studija glavno prijevozno sredstvo bio mi je tramvaj. Ulice u našem gradu su vrlo malo ili nimalo prilagođene osobama s invaliditetom pa smo prisiljeni snalaziti se na razne načine. Krećem se uz pomoć bijelog štapa koji je jedno od osnovnih pomagala za osobe oštećena vida. Rekao bih da znam grad napamet i da se jako dobro krećem sam, ali to je vjerojatno zbog činjenice da cijeli život nisam bio slijep pa sam mnoge detalje zapamtio.
Za osobe bez oštećenja vida kretanje ulicom je rutinska stvar. Bez obzira na to što jako dobro poznajem ulice, ustanove i sl., samostalno kretanje nije tako jednostavno. Moram paziti na mnoge stvari kao što su automobili, stupovi na nogostupu i drugi ljudi.
Često čujem od ljudi tvrdnju da ljudi koji su slijepi, odnosno progledali, ali su oslijepili, nakon što su izgubili vid, poboljšava im se čulo sluha. Ta tvrdnja apsolutno nije istinita i nije ni biološki moguća. Istina je, međutim, da se osjetilo sluha nakon dužeg vremena izoštri, veliki broj semafora nema zvučnu signalizaciju, pa se pri približavanju raskrižjima orijentiram po kretanju automobila. Ako je npr. raskrižje u obliku slova T, a ja želim prijeći ulicu i stojim na semaforu, a ispred mene prolaze auti, s desna na lijevo i obrnuto. U tom slučaju pratim aute koji mi voze paralelno. Kad ti auti imaju zeleno svjetlo na semaforu, onda je meni zeleno. Ova sam prometna pravila naučila odmah nakon gubitka vida i neizmjerno mi pomažu na semaforima koji nemaju zvučnu signalizaciju.
Bez problema se krećem ulicama i prelazim raskrižja jer sam naučio prometna pravila i znam kuda i kako se mogu kretati prema položaju i kretanju automobila oko mene. Dok se vozim tramvajem ili nekim drugim gradskim prijevozom uvijek stavim slušalice, ali to mogu jer sam stekla osjećaj i znam gdje sam u svakom trenutku. Stotine puta sam sišao na pogrešnoj stanici i uvijek sam uspio pronaći put. Drago mi je da nije uvijek sve išlo kako treba, a da nisam griješio, možda ne bih bilo toliko samostalan i neovisan kao što sam danas.
 
Powered by WordPress.