Intervju: Lazo Vojnić Hajduk: Dužijancom se kultura bunjevačkih Hrvata potvrđuje kao nacionalna i europska

SUBOTICA U SRCU
Typography

Za očuvanje nacionalnog identiteta vrlo je važno upoznati svoju povijest, kulturu, svoje običaje staviti ih u funkciju tradicije jer to je živa vatra postojanja, smisao života i radost življenja. Tko ne potiče kulturu pamćenja izgubljen je i nema sadašnjost a budućnost ne može očekivati i neće je imati   

Za početak razgovora približite našim čitateljima kada ste se prvi put ukljičili u Dužijancu, šta je na Vas utjecalo?
Obiteljska Dužijanca je smještena u temeljnu socijalnu stanicu društvenog života, u obitelj. Tamo je u svom trajanju od pamtivijeka. Povijest dodirujemo kroz tradiciju, u sjećanju, u pričama s koljena na koljeno u obiteljima, knjigama, na filmu, u muzejima. Narod traje, kažu, od one točke do koje kolektivno sjećanje doseže. Njegovanje tradicije kroz običaje oživljava prošlost i potiče sjećanje kako se predočava prošlost. Tradicija nije čuvanje pepela nego čuvanje žive vatre života, poticaj i jamstvo kontinuiteta zdravog života, posjedovanje sadašnjosti, a nadasve put za ostvarenje budućnosti. Da se ne bi dogodio sraz u kontinuiteta u našoj povijesti, imamo Dužijancu, dragocijenu manifestaciju koja u svom programu ima sve što je potrebno kako bi se ostvarila zadaća koja je potrebna za opstanak jednog naroda, a to je predočiti prošlost i utvrditi sjećanje. To je ono što ljude okuplja oko Dužijance, a oni je osjećaju duboko u sebi, u najskrivenijim slojevima duše. Na ovom iznesenom počivaju i temelje se moje relacije prema Dužijanci.
 
Što vas veže uz Dužijancu?
Jedna od relacija u mojim odnosima prema Dužijanci je predočiti prošlost i utvrditi sjećanje na Dužijancu, a to je ono što mene veže uz Dužijancu. Te predispozicije stvorene su u meni kroz obitelj, odgoj i svjetonazor. Moj otac je bio bandaš još davne 1932., pa moj rođeni brat 1948., a ja sam se aktivno uključio u organiziranje velike povorke Dužijance 1968. gdje sam bio organizator i vođa jednog dijela povorke kroz grad a taj dio povorke imao je naziv „čovjek i priroda“. Od 1968. godine s jednim prekidom kontinuiteta sudjelovao sam svake godine u aktivnostima oko Dužijance. Bio sam naravno i dugogodišnji predsjednik Organizacijaskog odbora Dužijance i evo proslavili smo i 50 godina, pola stoljeća, mog direktnog rada u organiziranju i sudjelovanju u Dužijanci. Bilo je to veliko zadovoljstvo i činilo me je radosnim biti sudionikom potvrđivanja identiteta našeg naroda. Dobro se sjećam onoga jadnoga i bijednoga života poslije Drugog svetskog rata, poslije konfiskacije, agrarne reforme i nesnošljivih obaveza pedesetih godina prošlog stoljeća, kada je u potpunosti zamro svaki osjećaj bivovanja i identitetskog spoznanja u našem narodu. Dužijanca u crkvi i kasnije u gradu bila je jedina prepoznatljiva adresa objedinjavanja i potvrde postojanja našeg naroda. Dužijanca je postala javna manifestacija a ta javnost Dužijance ulijevala je optimizam našeg opstojanja. Tako su naši ljudi prihvatili tu činjenicu, a ja također s posebno uzbudljivim osjećajem.
U kojoj mjeri je Dužijanca utjecala na očuvanje identiteta našeg naroda na ovom prostoru? Vidite li da mladi mogu očuvati Dužijancu?
Mladi su nam ciljna grupa. Dužijanca, uvjeren sam u to, osigurava budućnost. Naravno da sam svjestan suprotnosti koje se pojavljuju u opredjeljivanju mladih glede Dužijance. Je li zavirivanje u prošlost najbolji put da se utre staza za vrijeme koje dokazi? Često se pitamo zašto se u 21. stoljeću  - u eri pametnih mobitela koji zamjenjuju i najsuvremenija računala, u vrijeme kada se robot napravljen ljudskom rukom šeće po Marsu i otuda šalje zadivljujuće podatke i fotogrfafije, u vrijeme robotike koja se ozbiljno upliće u odmjenjivanje čovjeka u svim njegovim radnjama  -  ljudima može pružiti prikaz starih običaja, nošnje, alata, strojeva, hrane, svega onoga što je nekada bio sastavni dio života ovdašnjeg čovjeka, a danas više nije u uporabnoj funkciji? Je li to anakroni pristup sadašnjosti, sentimentalni osvrt na prošlost, zalog za nacionalni opstanak u budućnosti. Mi koji organiziramo Dužijancu i oni koji su stalni posjetitelji njenih manifestacija desetljećima žive u uvjerenju da je to zavirivanje u prošlost, zapravo najbolji put da se utre staza za vrijeme koje dolazi. Kad malo bolje pogledate sudionike u programima manifestacija Dužijance i posjetitelje tih programa sa zadovoljstvom zaključujemo da je posjet od strane mladih vrlo velik i to pruža garanciju za pozitivnu energiju kojom zrači Dužijanca, a mladi je upijaju. Pogledajte fotografije u Reviji Dužijanca br. 5.-6. od 2017. godine i uvjerit ćete se da je mladost na strani Dužijance. To potrvđuje da nam Dužijanca i danas može ispuniti srce. Sa punim srcem zadovoljstva i sreće vidim klince i u budućnosti Dužijance.
 
Bili ste predsjednik Organizacijskog odbora Dužijance 1993. – 2003. Ima li Dužijanca potporu cijele hrvatske zajednice?
Cijele ne. Dužijanca je ipak regionalnog, lokalnog karaktera i intenzivno se događa u Vojvodini, točnije u Bačkoj, a najviše se svetkuje u Subotici i njenoj okolici. Hrvata u Srbiji, dakako, ima i u drugim regionima. 
Nažalost potpora Dužijanci iz rukovodstva hrvatske zajednice ne ističe se viši nego bilo koja etno priredba u zajednici. Političke implikacije od strane rukovodstva bunjevačkih Hrvata čak je negativno uticala na organizaciju i promociju Dužojance. Razlog tome je bio što rukovodstvo Dužijance nije dopustilo političko miješanje u rad oko pripreme i predstavljanje priredaba Dužijance, a politika je u ovoj manifestaciji vidjela velike mase ljudi i htjela je na svoj politički način pridobijati ljude na svoju političku listu. Ja mislim da politika i Dužijanca ne idu zajedno, a da sam u pravo govori stoljetno trajanje Dužijance a bez politike.
 
Kako vidite budućnost Dužijance? Hoće li se iskoristi njezini turistički potencijali?
Dužijanca nije određena za urbane ili ruralne sredine, nije određena svjetonazorskim opredjeljenjima niti je namjenjena ljudima s asfalta, rokenrola ili onim drugima. Ono što ljude okuplja oko Dužijance, je to što je oni osjećaju duboko u sebi, u najskrivenijim slojevima duše. To je ono što tradicija pruža i ljubomorno čuva. Ima naravno ljudi koje ne interesira ništa što je tradicionalno, ništa što je vezano uz običaje, kulturu i povijest svoga naroda, ali to je njihovo opredjeljenje. Dužijanca može opstati samo ako se na najsuptilniji način bude prilagođavala suvremenim trendovima i novim percepcijama kulturnog života. Dužijanca ima svoju platformu djelovanja, uobličena u knjigu, koja je usvojena na skupštini UBH Dužijanca i to su putokazi kojim ona mora ići. U platformi se govori i o turističkim aspektima Dužijance ali i o drugim aktivnostima koje imaju veliki utjecaj na razvoj kulture i kulturnog života bunjevačkih Hrvata.
Do izdavanja nove knjige „Dužijanca s nama i u nama“. Napisali ste i objavili tri knjige o Dužijanci, približite ih našim čitateljima.
Za očuvanje nacionalnog identiteta vrlo je važno upoznati svoju povijest, kulturu, svoje običaje staviti ih u funkciju tradicije jer to je živa vatra postojanja, smisao života i radost življenja. Tko ne potiče kulturu pamćenja izgubljen je i nema sadašnjost a budućnost ne može očekivati i neće je imati. Svatko tko može neka piše o običajima i povijesnim zbivanjma jer to obogaćuje našu sadašnjost i obećaje ljepšu budućnost. 
Izdali ste novu knjigu „Dužijanca s nama i u nama“, Molim Vas ukratko je opišite.
Ovaj knjižni opus dio je nakladničkog niza o Dužijanci kojega provodi UBH „Dužijanca“. Obuhvaća razdoblje od 1911. godine pa sve do današnjih dana i s drugim knjigama o Dužijanci pokriva sto godina javnog trajanja kulturnog događanja, etno baštinu i zahvalu Bogu za sretno završeno žetvenih radova kod bunjevačkih Hrvata.
Knjiga koja je pred nama potvrđuje neprijepornu izvornost kulture bunjevačkih Hrvata. Usprkos svim nepovoljnim i često krajnje dramatičnim zbivanjima na prostorima na kojima žive bunjevčki Hrvati, Dužijanca čini neprekinuti kntinuitet hrvatskog narodnog identiteta, jezika i sve bogatstvo i bujnost umjetničkog stvalaštva.
Kroz povijest, bunjevački su Hrvati bili a i sada su izloženi političkim, nacionalnim i kulturnim nasrtajima sa svih strana, koji su ugrožavali i samu njihovu opstojnost.
U čvrstom spoju trajno očuvanog etno-kulturnog identiteta i istodobne kulturne pripadnosti europskom Zapadu, Dužijanca drži u čvrstom jedinstvu hrvatski etnicitet s matičnom domovinom na istočnim rubovima izvan granica Republike Hrvatske. 
Dužijancom se kultura bunjevačkih Hrvata još više potvrđuje i produbljuje kao nacionalna i europska.
Puno se godina šutjelo, nije bili pisano skoro ništa o Dužijanci. Tek u posljednjih dvadest godina s oduševljenjem je pokrenut niz knjižnih i inih pisanih djela koji govore o Dužijanci. Međutim, s obzirom na bitnu namjenu pisanja o Dužijanci, naime da se javnosti dade objektivni i istiniti uvid u povijest Dužijance i kulturu bunjevačkih Hrvata, bilo bi dobro i važno da se o Dužijanci objavi što više tekstova i knjiga. Zato jako podržavamo objavljivanje ove knjige.
S druge strane, svaka napisana riječ i misao oblikovana u knjizi je prava riznica znanja i duha iz čijeg će se bogatstva moći dugo crpsti nova znanja, a može biti izvor i poticaj za objavljivanje iz nje izvedenih uradaka po razdobljima i tematskim cjelinama.
Ova knjiiga i sve knjige o Dužijanci postoje zato da dopru do čitatelja i da se čitaju, a ne da ostanu u skladištu ili na policama. Od prvog trenutka cilj pothvata stvaranja knjige o Dužijanci bio je i ostao da prenese u javnost kulturološku istinu o Dužijanci. Taj je cilj jednako aktualan i potreban od samog početka pojavljivanja knjižnog opusa Dužijance. Pojavljivanje knjiga o Dužijanci ne ovisi samo o nekim kulturnim djelatnicima kao pojedincima, nego iznad svega o određenim ustanovama i nadležnim mjestima, te o nositeljima moći i utjecaja u njima koliko će se tome cilju – ili neće – približiti, hoće li se jedinstvena prigoda, pojava uradaka o Dužijanci iskoristiti ili propustiti.
Pokretači i glavni nositelji ovog nakladničkog pothvata nastojali su učiniti sve što su mogli da se taj cilj što više dohvati. I u tome su bili na dobrom putu. No, s druge strane tijekom proteklih godina u nekim važnim nastojanjima njihov je glas često ostajao glas vapijućeg u pustinji...
Hvala svima koji su donijeli ciglu za zidanje ovog knjiškog zdanja ili ugradili u nj kamičke riječi, slike, ukusa, truda. 
Kakvi su vam planovi u budućnosti?
Moja budućnost polako, ali sigurno prelazi u prošlost, a vi dragi sunarodnici trudite se upoznati svoju prošlost kako bi mogli što više dati za sadašnjost i osigurati garancije za budućnost.
Što biste poručili pripadnicima hrvatske zajednice u Srbiji?
Nije sve izgubljeno!
 
Powered by WordPress.