Kolumne

Kolumne mrežne stranice Hrvatske novine - vijesti

  • Naslovnica
    Naslovnica This is where you can find all the blog posts throughout the site.
  • Kategorije
    Kategorije Displays a list of categories from this blog.
  • Oznake
    Oznake Displays a list of tags that have been used in the blog.
  • Blogeri
    Blogeri Search for your favorite blogger from this site.
  • Blogovi tima
    Blogovi tima Find your favorite team blogs here.
  • Login
    Prijava Login form

Roman Branimira Miroslava Tomlekina „Martina“, u nastavcima: Osnovna škola

Posted by on in Nije kategorizirano
  • Font size: Larger Smaller
  • Hitova: 249
  • Pretplata na ovaj zapis
  • Ispis

Ima pozne mudrosti, krvave osvete vremena, kada čovjek providi svoje bivše neznanje. Treba čekati deset, dvadeset i daleko više godina da se uzmogne kazati: Bili smo u zabludi. Nas su prevarili.

 Tin Ujević (1891. 1955.)  

 

MARTINA(deseti nastavak)

 

Mati ili hintergrund 

Martina je dobila posao kao učiteljica u osnovnoj školi u kvartu u kojem su stanovale ona i njene tri kćerkice. Uz redovitu mjesečnu naknadu za herojsku borbu svog muža za vrijeme rata i tri skromna "dječja dodatka", sada je Martina imala i pristojnu učiteljsku plaću i ono najgore što je proživjela do tada, posebno u posljednje vrijeme dok je još trajao rat i pretežak život na selu s troje male djece, bilo je iza nje. A sljedeće, 1949. godine u tu istu školu u kojoj je Martina dobila posao, pošla je u prvi razred njezina najstarija kći Klara. Nakon godinu dana u istu školu je pošla i druga kćerka Linda, a poslije još jedne godine i najmlađa kći Blanka. 

Kao prva škola u Novom Sadu spominje se 1703. godine Srpska veroispovedna škola, koja je bila smještena u porti Saborne crkve, a za njemačku, mađarsku i hrvatsku djecu otvorena je 1726. godine Rimokatolička narodna osnovna škola. Poslije pada Beograda pod tursku vlast 1739. godine u Novi Sad masovnije dolaze i pripadnici drugih naroda i vjera. Škole su imali pravoslavni Grci i Cincari, Židovi, Slovaci, Nijemci evangeličke vjere i Rusini grkokatoličke vjere. Sve ove škole bile su u rukama vjerskih zajednica koje su ih osnovale, izdržavale i nacionalno orijentirale. Nakon završetka Prvoga svjetskog rata sve su škole podržavljene i učenici raspoređeni u odjeljenja po nacionalnosti, odnosno prema materinjem jeziku, s tim da je srpski i hrvatski jezik smatran jedinstvenim, a i židovskoj djeci je određeno da pohađaju nastavu na tom srpskohrvatskom jeziku. 

Pred izbijanje Drugoga svjetskog rata u Novom Sadu je radilo 16 osnovnih škola. Sve osnovne škole su u to vrijeme imale četiri razreda. 

Klara je nekoliko dana pred polazak u školu dobila tablicu i pisaljku kao jedine školske rekvizite koji su bili potrebni u prvom razredu. Tablica je crna tanka pločica, veličine formata papira za pisaći stroj, uokvirena drvenim okvirom za koji je, kroz rupicu u njemu, tankim konopcem pričvršćen komadić spužve nepravilnog oblika. Tablica je s jedne strane iscrtana horizontalnim i vertikalnim tankim crvenim linijama tako da su oslikavale mrežu kockica veličine oko pola centimetra u koje su se upisivali brojevi na satu računa. Sa druge strane iscrtana je horizontalnim linijama koje su činile uske i široke redove u koje su se upisivala mala i velika pisana slova na satu jezika.

Upisivanje brojeva i slova na tablicu vršilo se pisaljkom. To je tanki crni štapić od neke grafitnougljene smjese koji zašiljen ostavlja tanke bijele linije na crnoj podlozi tablice. Pisaljka se šiljila tako što se trla o čvrstu podlogu, pri čemu je beton bio najbolji za to. A sve napisano na tablici brisalo se lako namočenom spužvom u vodu. 

Djeca su u početku školske godine u prvom razredu na tablicama prvo pisala razne oblike linija i crtica, a tek poslije mjesec dana prve brojeve i prvo slovo, malo pisano "a" i veliko pisano "A". Pošto je u kvartu Klarine škole bilo puno Mađara i drugih stanovnika kojima je pismo bilo latinično, Klara je u prvom razredu učila abecedu, a tek u drugom azbuku. Na kraju školske godine u prvom razredu djeca su morala znati sva abecedna mala i velika pisana i velika tiskana slova, kao i brojeve do sto, te računanje do sto, pri čemu se tablica množenja od jedan do deset morala znati napamet u svako doba dana i noći. Uz predmete "crtanje", "pjevanje" i "fiskultura" to je bila sva obuka u prvom razredu. Posebna pažnja se pridavala vladanju. Svi predmeti, pa i vladanje, su ocjenjivani brojčanom ocjenom od jedan do pet, pri čemu je jedinica značila nedovoljno znanje, dok je iz vladanja već četvorka značila da se učenik, najblaže rečeno, nedostojno ponaša u školi ili na ulici. Jedinica iz vladanja značila je da je učenikovo vladanje kriminogeno i da ga treba odstraniti iz škole. Takvi su isključivani iz škole i, ako već iz prve nisu završili u popravnom domu, mogli su se upisati u drugu školu u što udaljenijem mjestu. Ponovljeno ponašanje i tamo značilo je siguran odlazak u popravni dom. 

Klara, Linda i Blanka su bile odlične učenice, besprijekornog vladanja, lijepog ponašanja i odgoja, prave Titove pionirke. Živahne i otvorene bile su, svaka u svom razredu, omiljene drugarice, a voljeli su ih i učitelji, nastavnici i svo drugo osoblje u školi. Poseban odnos okoline imale su kao djeca palog heroja u Narodnooslobodilačkom ratu. 

Sa druge strane Klara, Linda i Blanka su bile premlade da bi mogle da shvate zaokret Titove politike u odnosu na Ruse. Informbiro nije nikoga od njihovih prijatelja i poznanika odveo na Goli otok, a o tome se i nije govorilo. Naravno, da pojma nisu imale ni o kakvim drugim stvarima vezanima za događaje koji će na kraju ipak imati velike posljedice i na njihov život, kao, recimo, da su Srbi već za Đurđevdan 1950. godine podigli ustanak u Hrvatskoj, u Lici i Baniji i Kordunu, i vikali: ''Za kralja i otadžbinu!''

Ali to, i još mnogo toga, tada nisu znala ne samo djeca već i većina odraslih. U zanosu bratstva i jedinstva svih naroda i narodnosti Titove Jugoslavije malo se znalo i o tršćanskoj krizi, iako su za praznike, kao što su Praznik rada, prvi svibnja, i Dan Republike, dvadeset i deveti studenoga, čak i djeca nosila parole "Život damo, ali Trst ne damo''. O upadu Rusa u Mađarsku u listopadu 1956. godine mnogi su znali i bili vrlo zabrinuti, ali, to se mora priznati, država je djeci, uz veliku požrtvovnost njihovih roditelja, osiguravala bezbrižno djetinjstvo i lijepe mladenačke dane u odnosu na sva druga vremena do tada na ovim prostorima. 

Jeste da su mnogi prvog dana u školu dolazili sa vašima u kosi, ali su vaši brzo istrebljivane. Vašljivi su se morali šišati na nulu i mazati petrolejom. Jeste da su svi u školu išli zakrpljenih turova, koljena i lakata, ali je sve moralo biti čisto. Jeste da se u prvim razredima pisalo pisaljkom na tablicama i sve to brisalo komadićem morske spužve, jeste da djeca nisu znala što je naranča, banana ili čokolada, ali nisu bila gladna. I svaki dan se sve kretalo samo naprijed i svaki dan je donosio nešto novo i nešto bolje i ljepše. I djeca su bila zaista sretna. 

Nisu postojale igračke; konje su djeca pravila od čokova, žicom ih uprezala u kola napravljena od praznih konzervi sardina i u njima prevozila pijesak u brdu pijeska kojeg je bilo u svakom dvorištu za potrebe popravaka na kući. Djevojčice su od krpica pravile lutkice i šile im odjeću, a muški su od blata pravili topove, figurice životinja i bilo što drugo što je trebalo u igri: od trske strijele, od gume praćke, od stabljika gloga lukove, od letava mačeve, od tikvi pojaseve za plivanje, od drveta i armature sličuge, od šupljih ključeva prangije, od zove svirale, od vrbe pištaljke, od guščjih pera piskove..., ali sva djeca su bila zadovoljna i vesela. Djeca tada nisu imala nikakvih posebnih prohtjeva, a svaki dan im je donosio nešto novo, bolje, ljepše. Tu je, u stvari, ležao ključ zadovoljstva i sreće. 

U petom razredu osnovne škole već su svi imali teke i u njih pisali drvenom olovkom s grafitnim "srcem" ili s metalnim perom na drvenom držalu, umakajući ga svaki čas u flašicu s tintom. Penkalo se moglo vidjeti samo ponegdje u izlogu u gradu.

Onda su došle kemijske olovke. Bile su pravo čudo, ali se s njima nije smjelo pisati u školi, no, tko je imao kemijsku olovku bio je u društvu glavni. 

Martina je među prvima kupila radio, koji je bio prava rijetkost, a kada su se pojavili tranzistori, "radioaparati bez žice", koji su se mogli nositi sa sobom i slušati bilo gdje, bio je to početak tehnološke revolucije, koja će ustvari vrlo brzo otuđiti ljude jedne od drugih. I to Klara, Linda i Blanka nisu mogle znati i godinama su sanjale da imaju tranzistor. 

Bicikala je prije rata u gradu bilo malo, a sada su ga već mogli nabavili mnogi, ali se bicikl još uvijek smatrao velikim luksuzom. Martina je krajnjim naporima kupila i Klari i Blanki i Lindi "ženski" bicikl kao poklon za završenu osnovnu školu i one su bile toliko sretne da su dugo držale svoje bicikle noću u svojim sobama kraj kreveta, budeći se s prvim pogledom na njega.

I sve to, kemijska olovka, tranzistor, bicikl, kao i neke male, sasvim beznačajne stvari kao, primjerice, ''zlatni” kliker, bile su tada djeci radost ravna životnoj sreći. Čak i ona djeca koja nisu odmah stekla sve što donosi novo vrijeme, već samo ponešto od toga, našla bi sebi već neku drugu zanimaciju ili igru. Dječaci su igrali nogomet krpenjačom, “trule kobile”, “štap-babe”, “pilcike” ili  “dvockanje”, a kada bi u društvu bilo i djevojčica, radost i graja bi bila još veća i igrali bi se “skrivača”, “između dvije vatre”, “erječkinje-barjačkinje” ili “care, care, koliko je sati”. A djevojčice su imale i neke samo svoje igre. 

Svoje najbolje drugarice i drugove Klara, Linda i Blanka stekle su u osnovnoj školi, a tu su začete i prve ljubavi. No, o tim ljubavima tada se nije ništa govorilo bilo kome, posebno ne onom tko je bio predmet te ljubavi. Bile su to tako velike tajne da se o njima moglo samo razmišljati prije nego se navečer zaspe. Međutim, kašalj i ljubav se ne mogu kriti, pa su pogledi upućeni voljenom, lagano crvenilo u licu, male omaške u govoru i pokretima, otkrivale "tko se kome dopada", i o tome su kolale silne priče, koje je opet ona ili onaj na koga se odnose energično negirao. Takva su bila vremena. 

 

 

0

Comments