Kolumne

Kolumne mrežne stranice Hrvatske novine - vijesti

  • Naslovnica
    Naslovnica This is where you can find all the blog posts throughout the site.
  • Kategorije
    Kategorije Displays a list of categories from this blog.
  • Oznake
    Oznake Displays a list of tags that have been used in the blog.
  • Blogeri
    Blogeri Search for your favorite blogger from this site.
  • Blogovi tima
    Blogovi tima Find your favorite team blogs here.
  • Login
    Prijava Login form

Roman Branimira Miroslava Tomlekina „Martina“, u nastavcima pred vama je priča: Baka ili vrijeme između

Posted by on in Nije kategorizirano
  • Font size: Larger Smaller
  • Hitova: 231
  • Pretplata na ovaj zapis
  • Ispis

Ima pozne mudrosti, krvave osvete vremena, kada čovjek providi svoje bivše neznanje. Treba čekati deset, dvadeset i daleko više godina da se uzmogne kazati: Bili smo u zabludi. Nas su prevarili.

                                                                                         Tin Ujević (1891. 1955.)

 

 

OBNOVA

Po završetku Drugog svjetskog rata iz Vojvodine je istjerano oko 800 tisuća Nijemaca i desetine tisuća Mađara i Hrvata, oduzeta im je imovina i podijeljena planski naseljenim stanovništvom, pretežno Srbima. Vojvodina je tada za kratko vrijeme promijenila demografsku ali i vjersku sliku. Od većinskog katoličanskog stanovništva, sada je pravoslavno stanovništvo činilo većinu.

Ovaj proces je zapravo, uz predhodne perfidne igre političara, počeo neposredno po završetku Prvog svjetskog rata.

Naime, Slovenija, Hrvatska, Vojvodina i Bosna i Hercegovina, ostavši bez svoje dotadašnje države, jer je porazom u tom ratu Austro-Ugarska država nestala, formirale su 29. listopada 1918. godine novu državu pod nazivom Država Slovenaca, Hrvata i Srba. Narodno vijeće i vlada ove države, sa sjedištem u Zagrebu, ima namjeru da se ta država po konfederativnu principu ujedini s postojećim državama Kraljevinom Srbijom i Kraljevinom Crnom Gorom u veliku državu južnoslavenskih naroda.

I dok velike sile nisu bile odlučne kako urediti ovaj prostor, iako je već bilo jasno da će se zvati Jugoslavija, srpska vojska, koja je bila na strani pobjednika u Prvom svjetskom ratu, ulazi kao "oslobodilačka" u Zagreb, Podgoricu, Novi Sad i druga mjesta na tim prostorima s namjerom da što više tih prostora pripoji državi Srbiji. "Oslobađanje" je bilo bez ikakvih borbi i bez ispaljenog metka jer vojska Austro-Ugarske jednostavno više nije postojala. 

U Zagrebu srbijanska misija nije uspjela iako je general Simović tamo održao vatreni govor u kojem je rekao da ako Hrvati žele svoju državu ona može biti samo iza Zagreba, ali Velika narodna skupština u Podgorici, s novim radikalno orijentiranim delegatima, donosi odluku o poništenju državnosti Crne Gore i njenom pripajanju Kraljevini Srbiji. 

Odmah po ulasku srpske vojske u Novi Sad, Suboticu i druga mjesta u Vojvodini, u Novom Sadu je formirana Velika narodna skupština sa 757 delegata, koja 25. studenoga 1918. godine odbacuje inicijative iz Zagreba i donosi odluku o prisajedinjenju Baranje, Bačke i Banata Kraljevini Srbiji. Dan ranije u jednom privatnom stanu u Rumi, sa desetak prisutnih Srba, donešena je odluka o prisajedinjenju Srijema Kraljevini Srbiji i tako je cijela današnja Vojvodina, s Baranjom, ušla u sastav Kraljevine Srbije.

Većina delegata Velike narodne skupštine, njih 578, je srpski orijentirana, ali, pošto je Vojvodina multinacionalna, pribavljeno je i 84 Bunjevca, 62 Slovaka, 21 Rusin, 6 Nijemaca, 3 Šokca, 2 Hrvata i 1 Mađar, pa su odluke Velike narodne skupštine proglašavane kao "odluke srpskog naroda i drugih naroda koji žive u Vojvodini".

Najsmešniju, ili bolje reći najtragičniju ulogu u ovome odigrali su Bunjevci. Navodno prohrvatski orjentirani ipak su se opredijelili za Beograd jer su "u ovim događajima više bili vođeni emocijama nego političkom zrelošću i zato su vrlo lako potpali pod utjecaj Jaše Tomića i njegovih agitatora, a previše su vjerovali i subotičkim Srbima i “upali su u zamku", kako sami Bunjevci kasnije govore i pišu o ovom događaju. 

Sve ovo je, međutim, poništeno poslije Drugog svjetskog rata stvaranjem Titove Federativne Narodne Republike Jugoslavije sa šest Republika i dvije Autonomne Pokrajine unutar Republike Srbije. Autonomnu Pokrajinu Vojvodinu čine Srijem, Banat i Bačka s definiranim granicama i glavnim gradom Novim Sadom, a pitanje Bunjevaca je riješeno tako što se službeno nisu mogli izjašnavati kao poseban narod.

 Izgledalo je da je prostor Jugoslavije ušao u mirnije vode ali već 1948. godine dolazi do iznenadnog razlaza između Tita i Staljina, odnosno razlaza Jugoslavije sa SSSR-om. Informbiro odnosi na Goli otok one koji taj razlaz nisu mogli shvatiti ili nisu mogli prihvatiti, ali žrtve su i mnogi koji s tim nisu imali nikakve veze. 

S druge strane odmah je Jugoslaviji počela iz Sjedinjenih Američkih Država stizati pomoć u svemu i svačemu, a posebno u hrani i novcu. Ljuto siromaštvo i nestašica nastala četvorogodišnjim ratnim razaranjima je jenjavala i počela je obnova. 

Novi Sad, kao i svi drugi gradovi i naselja u novoj državi, obnavljan je poslije rata velikom brzinom uz veliki entuzijazam svih njegovih žitelja, od onih najmlađih do najstarijih. Takav zanos i duh pregalaštva, do zaista nesebičnog požrtvovanja među pripadnicima svih naroda i narodnosti na ovim prostorima, do tada nije viđen, a sigurno se nikada neće ni ponoviti. 

Ogromna većina od dvadesetak milijuna stanovnika nove Jugoslavije razmiljšala je i radila isto, s optimističnim i zanosnim pogledom u budućnost. Teška neimaština, rat sa svojim razaranjima, smrću i stradanjima, te nepravde nad potlačenim radnicima u kapitalizmu prije rata, bili su prošlost. Tito je znao da ovakvo stanje iskoristi za stjecanje ogromne popularnosti u narodu i još veće učvršćivanje svoje inače isključive vlasti. Narod ga je prihvatio kao svog vođu, do ikonopoklonstva i slijepe odanosti, a kako je siromašna, neobrazovana i do tada obespravljena masa svakog dana i opipljivo vidjela boljitak u ovom novom socijalističkom poretku, koji je opet u isto vrijeme daleko od strahota komunizma koji se provodio u SSSR-u i zemljama koje su ostale pod njegovom čizmom po završetku rata, stvarao se sve veći broj zadovoljnih ljudi, pa su svi sudjelovali u obnovi zemlje. Počela je gradnja puteva, pruga, tvornica, škola, bolnica, mostova ...

Novi Sad je krajem tih četrdesetih i početkom pedesetih godina dvadesetog stoljeća već izrastao u grad koji je nosio sve atribute administrativnog i kulturnog centra Autonomne Pokrajine Vojvodine. Prvi značajniji poduhvati su bili uređenje Pionirskog doma na današnjem Beogradskom keju, krajem 1948. godine gradi se Zadružni dom na Klisi, 1949. započinje, a ožujka 1954. završava se izgradnja palače Direkcije Dunav-Tisa-Dunav. U novouređenim prostorima Matice srpske već je 1946. godine otvorena velika postavka Muzeja Matice, današnjeg Muzeja Vojvodine, obnovljena je zgrada Direkcije željeznica, a 1947. godine počinje izgradnja Dječje bolnice uz Futoški park i ginekološkog odjela "Betanija". Odmah po oslobođenju grade se prizemnice "Sindikalnog naselja" iza Bolnice, stanovi za radnike "Pobjede" na Avijatičarskom naselju uz Rumenački put, pa nešto kasnije prve višekatne stambene zgrade na prostoru bivše Željezničke stanice na Grbavici, zatim uz Futoški put, pa na Telepu "Satelitsko naselje" te naselje u Almaškom kraju. 

Sa dotle nezamislivim poletom građene su i ogromne zgrade s velikim brojem stanova koje nose stil i sva obilježja socijalističke izgradnje, od građevinskog materijala, racionalnosti izraženoj na fasadama, do malih i skučenih stanova. Građanstvo shvaća, kao što je i sve drugo tada bilo odmah i sa radošću prihvatano, da je ovu novu arhitekturu donijelo novo vrijeme koje traži i promjenu starog načina života, a kako se izgradnja odvijala u znaku industrijalizacije cijele zemlje, ogroman broj ljudi je iz sela pohrlio u gradove. Poslijeratni neimari stavljeni su pred skoro nemoguće i teške zadatke. Trebalo je graditi brzo i mnogo. Zato se sva ta izgradnja, po pravilu, vrši na temelju tipskih, a rjeđe namjenskih i izravno rađenih projekata. 

Sve ima ipak i dobru stranu jer je pod kontrolom i pod utjecajem domaćih novosadskih urbanista, arhitekata, inženjera i tehničara. Oni se najprije okupljaju oko Tehničkog odjela pri Vojnoj upravi za Banat, Bačku i Baranju, sa sjedištem u Novom Sadu i oko tehničkog odjela pri Gradskom narodnom odboru. Pri Glavnom izvršnom odboru Narodne skupštine Autonomne Pokrajine Vojvodine osnovan je Građevinski odjel s projektnim odjelom, kasnije Pokrajinskim zavodom za urbanizam Vojvodine. Prvi Generalni urbanistički plan Novog Sada donesen je 1950. godine i rađa se novi grad s bulevarima umjesto krivudavih ulica i sa objektima suvremenog arhitektonskog izražaja.

"Oficirski paviljon" na Tvrđavi u Petrovaradinu adaptira se u pivnicu i restoran, a “topovnjača” u Muzej grada Novog Sada. Angažiraju se i istaknuti umjetnici, koji su na Petrovaradinskoj tvrđavi otpočeli i ustalili svoju kreativnu aktivnost osnivanjem umjetničke kolonije i izložbe skulpture na otvorenom. U to vrijeme raspisan je i natječaj za uređenje Tvrđave koji je izazvao veliko zanimanje u širokoj stručnoj javnosti cijele države. 

Novi Sad, glavni grad Autonomne Pokrajine Vojvodine, povezan s Petrovaradinom, postaje jedan od najljepših gradova Jugoslavije i interesantno mjesto za život, rad i školovanje, a njegovim žiteljima, kao i svim stanovnicima Jugoslavije slijedi očaravajuće vrijeme privida, vrijeme između.

 

BOJE RAVNICE MOJE

 

U jarko purpurnoj vatri gori nebo preko Save,

mrak se hvata, na istoku sija poneka zvjezdica,

a beskrajno plavo more leži iznad moje glave,

u novu, čudnovatu sliku pretvara se ta ravnica.

 

Spušta se večer, Sunce skoro dotiče horizont,

kao ogromni narančasti balon k zemlji hita,

na suprotnoj strani Mjesec otvara noćni front,

nestvarno velik izviruje iz klasja zrelog žita.

 

Gasi se današnja svjetlost iznad ljepotice moje,

bezbroj dana je prošlo i bezbroj će ih još biti,  

a svaki je drukčiji, svakog časa druge su boje,

ljeti i zimi, u jesen ili proljeće, ravnica se kiti. 

 

I svaki mjesec godišnjeg doba, nedjelja svaka,

različit ali uvijek raskošan lik ravnice pruža,

lijepa je i tajanstvena jutarnja izmaglica laka,

isto kao i u baštama šarenilo bezbrojnih ruža.

 

Sve te boje, bjelinu snijega vedre božićne noći, 

ili zeleno more djeteline u osvit proljetne zore,

il’ dugu iza tople kiše kad si rekla da ćeš doći,

ne mogu zaboraviti niti ako moje oči izgore.

 

                             Branimir Miroslav Tomlekin

 

  (iz zbirke pjesama Pjesme koje treba spaliti)

Roman MARTINA Branimira Miroslava Tomlekina istovremeno je povijesni roman i tzv. familienroman, pri čemu su višegeneracijska povijest jedne vojvođanske obitelji i opća novija povijest tog prostora neraskidivo povezane. Stožerna točka romana naslovni je lik novosadske Hrvatice Martine, koju autor prati od njezinih mladenačkih dana za Kraljevine Jugoslavije, navraćajući se i na okolnosti koje su tom razdoblju prethodile – srednjoeuropski Novi Sad XIX. stoljeća, Prvi svjetski rat i raspad Austro-Ugarske. Od sudbine Martinina supruga Arona, novosadskog Židova, te njihovih stradanja u Drugom svjetskom ratu, pa sve do XXI. stoljeća, u velikom pripovjedačkom luku pratimo i živote Martininih triju kćeri te njihovih supruga i sinova, svjedočeći mijenama političkih sustava, ali i demografske slike nekad iznimno multietničke pokrajine. Njihova intimna proživljavanja, svakodnevna ljudska veselja i nevolje kombiniraju se s velikim ugrozama, kao što je bila mobilizacija 1968. godine, pri čemu nas autor iscrpno obavještava o historiografskoj pozadini važnih zbivanja. S rijetkim iznimkama, poput onih u razdoblju „kupovanja socijalnog mira“ u bivšoj Jugoslaviji, ti obični, „mali“ ljudi, svima nama bliski i prepoznatljivi, bivaju bačeni u vihore i žrvnjeve velikih događaja, s neizvjesnim, a nerijetko i tragičnim ishodima. 

 

                                                                  Denis Peričić i Anita Peričić 

 

0

Comments