Kolumne

Kolumne mrežne stranice Hrvatske novine - vijesti

  • Naslovnica
    Naslovnica This is where you can find all the blog posts throughout the site.
  • Kategorije
    Kategorije Displays a list of categories from this blog.
  • Oznake
    Oznake Displays a list of tags that have been used in the blog.
  • Blogeri
    Blogeri Search for your favorite blogger from this site.
  • Blogovi tima
    Blogovi tima Find your favorite team blogs here.
  • Login
    Prijava Login form

Prijatelju, jesi li kriv?

Posted by on in Nije kategorizirano
  • Font size: Larger Smaller
  • Hitova: 288
  • Pretplata na ovaj zapis
  • Ispis

Piše: s. Augustina Barišić

Budi i ti milosrdan, zahvalan i s djelom ljubavi pomaži svima koje ti Gospodin šalje na tvoj životni put, jer je Isus založio svoju Svetu Krv za tebe i za njih   

 

Pred vratima korizme

Bili  svjesni ili ne, pred vratima smo korizme. Pozvani smo dakle da u korizmi nešto posebno napravimo, da zaoremo neku osobitu brazdu svoga života, da budemo milosrdni i blagi prema drugima. Da praštamo i ne osuđujemo. Da posijemo novo sjeme u dane korizme, jer, nad svima nama lebdi ona Isusova riječ koja zove: "Kraljevstvo Božje je pred vratima, obratite se i vjerujte Radosnoj vijesti. Vjerujte evanđelju!" Ili ono: "Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti". I nije to sve, korizma je vrijeme velikih obećanja i nada, ali i zaokret života koja poziva na priznanje i odricanje od grijeha kao i oprost onima koji su nas povrijedili. Ali korizma je i vrijeme milosrđa. Međutim, činjenica je da smo često i sami satrveni od tereta svoje krivnje. 

Ne vidimo izlaza. Ali, znaj, jedna je istina, Krist je raskinuo i naše okove, skinuo terete  krivnje grijeha i sve nam oprostio. Pokazao  je da je velik Bog  i Sudac svega svijeta. On je  Otac i ostaje naš Otac koji brine za nas. Vjeruješ li u tu činjenicu? Ja vjerujem. Povjeruj i ti.

I u tom duhu, interpretirat ću i s vama podijeliti priču koja me svaki puta dotakne i zato ju volim često pričati, a čak sam i u jednoj od svojih knjiga ukalkulirala tu istinu, jer je glas poziva u novi život, hrabrost istine i način pronalaska putova do srdaca jadnih, osamljenih, ovisnih, rubnih, nezbrinutih i iskrenih… i stoga, započet ću s mojim nepoznatim junakom koji kaže: 

"Prisilno sam doveden do optuženičke klupe. Brane su zatvorene, a jedan snažni policajac se naslonio na njih i činilo mi se da me gleda sa izvjesnom zlom radosti što sam napokon uhvaćen i što idem u susret zasluženoj kazni. Osjećao sam se potpuno bespomoćan. Nisam više mogao ni plakati. Bio sam iscrpljen.

Sudac je sjedio na povišenom mjestu, ali ja se nisam usudio pogledati u njega. Nisam imao nade da će sa mnom milosrdno postupati. Mislio sam, pravedna presuda – značila bi moj svršetak i smrt.

 

Srce mu je slomljeno i iskreno se kaje

Sudska dvorana bila je dupkom puna. Zavukao sam se u jedan kutak pored optuženičke klupe. Činilo mi se da me svi gledaju optuženičkim pogledom, kao da žele reći: 'Sudče, taj neka osjeti svu tvrdoću zakona, te na taj način oslobodi narod od brige i straha.'

Napokon je započela rasprava i ja sam prozvan imenom.

Sudac je pitao sudskog pisara, ima li taj dečko branitelja? Odgovorio je kako nema. Nato reče sudac jednom odvjetniku u sudnici: 'Molim vas preuzmite obranu ovog mladića.'

Odvjetnik se podiže i dođe polako naprijed. Otvorio je ogradu i spustio se pokraj mene na optuženičku klupu. Prestrašen, još više sam se povukao u kut i sa strahom pogledao u svoga branitelja.

Imao je prekrasno lice, odlučno, ali puno dobrote. Vidio sam i suze u njegovim očima. Te suze su me tješile.

Sjeo je pored mene i svoju ruku je položio na moja ramena. Onda se sagnuo k meni i upitao šapćući mi u uho: 'Moj mali prijatelju, jesi li kriv?'

Nisam mu mogao slagati ni kad bih mogao spasiti svoj život. Dršćućim glasom odgovorio sam: 'Jesam, gospodine, ja sam kriv i učinio sam mnogo više nego što je ovima poznato.' Onda reče: 'Ah, ne misliš li da bi za tebe najbolje bilo da iskreno priznaš sve i zamoliš sud da bude blag s tobom?'

Nisam znao što to znači moliti sud da bude blag prema meni, ali sam bio siguran da je ono što mi on predlaže, najbolje za mene. Zato sam odgovorio: 'DA.' 

Moj me branitelj blago pomilovao po glavi, ustao i upravio svoj pogled prema sudu.

Započeo je tihim ali sigurnim glasom: 'Kao što je vašoj visosti poznato već mnogo godina imam prednost ostvarivati svoje zvanje u ovoj sudnici. Uvijek sam nanovo doživljavao s radošću da vaša svetost s blagošću sudi kad god je isto spojiva s pravdom i kad služi dobru naroda. Zahvaljujem ovom sudu što me je pozvao da branim ovog dječaka. On priznaje svoju krivnju. Srce mu je slomljeno i iskreno se kaje. Siroče je, ovisan o drugima, bez ikakvih sredstava za život. On moli za milost.'

Ispružio sam svoje prljave, tanke prste i prihvatio se za rub kaputa svoga branitelja. Uhvatio sam se za njega s osjećajem sigurnosti da će me on izvući ako ga se čvrsto prihvatim.

U sudnici je nastao tajac. Moj branitelj je govorio o meni, lutanju i odgoju bez roditelja, o samoći, o napastima i opasnostima kojima sam bio izložen i o mojoj kao ponor dubokoj bijedi. Usporedio me je s janjcima bez pastira, u jednom svijetu koji je pun gladnih vukova, koji samo vrebaju da me proždru.

Govorio je tako duboko dok su se lica puna strogosti preobrazila u blagost. Govorio je, a vidio sam da su i policajcu potekle suze i blago me upitao: 'Hoćeš li čašu vode?' Bio sam previše uzbuđen i nisam mu mogao niti odgovoriti. Počela me ispunjati nova nada i započeo je novi život. Totalno sam imao povjerenja u svoga branitelja.

Nastavio je s molbom: 'Poštovani Sude, ako mi pomilujete i ne osudite ovog dječaka, ja se obvezujem od sada biti njegov staratelj. Pobrinut ću se da bude primljen kod jedne obitelji koja će ga voljeti. Bdjet ću nad njegovim odgojem, a brinut ću se i da postane dobar i vrijedan.'

Moje je srce uzdrhtalo od zahvalnosti. Najradije bih u svojim poderanim cipelama skočio na klupu, zagrlio objema rukama svoga branitelja i poljubio ga pa makar me iza toga izveli van i objesili, kličući bih umirao!

Usred svog prekrasnog govora, izrekao je i sljedeće riječi: 'Moj Oče' , umjesto Vaša visosti. To me pogodilo poput groma. Mislio sam, ako je, sudac svoga vlastitoga sina odredio da mene brani, onda postoji nada da će uslišati njegovu molbu i meni iskazati milost.

Ja sam kaput svoga branitelja čvrsto držao. Policajac je skinuo svoju službenu kapu, izvadio maramicu i obrisao suze s lica. Velika je napetost nastala u sudnici. Moj branitelj je stigao do najviše točke svoga govora, naprosto je vikao: 'Oče moj, ovo dijete koje ja ovdje branim, moj je brat.'

Po tome sam mogao zaključiti da je sudac i moj otac, ako je otac moga branitelja. Sada se više nisam morao bojati. Od radosti da sam mu brat, viknuo sam, skočio iz optuženičke klupe, otrčao k sudcu i pao mu oko vrata. Dugo me držao u zagrljaju snažno i s nježnom blagošću privukao me k sebi.

To je bio trenutak kada sam postao novo stvorenje. A sudac je ustao i rekao: 'Radujte se sa mnom, jer sin koji je bio mrtav, živi, koji je bio izgubljen opet je tu.'

U sudnici je nastao i plač i radost. A meni se činilo, kao da mi svi žele pružiti sada ruku. Čestitali su mome branitelju."

 

Dakle, sudnica je bila čitav moj život, a cijeli proces jedna evangelizacija u kojoj me je Božja Riječ zahvatila i dovela pred sudište. Bio sam osuđen i kriv.

A kao zaključak ovoj priči donosim - Vječni Otac je Sudac svima nama. On sjedi na svome Prijestolju. Isus Krist je branitelj svih nas. Sve nas je na svom Sudu obranio, izborio oproštenje i osigurao nama vječno spasenje.

Budi i ti milosrdan, zahvalan i s djelom ljubavi pomaži svima koje ti Gospodin šalje na tvoj životni put, jer je Isus založio svoju Svetu Krv za tebe i za njih.

 

0

Comments