„Riječi kazane u pravo vrijeme, zlatne su jabuke u srebrnim posudama.” (Izreke 25,11)                    

Nedavno sam srela svoju, sada već staru profesoricu iz srednje škole. Mogu slobodno reći prijateljicu i vrsnu ženu, koja je u svakom trenutku razumjela osobu u susretu, posebno đake u školi. Bila je uvijek dobronamjerna, baš kao i sada. Naš susret i razgovor uglavnom je tekao u sjećanju i prepričavanju lijepih trenutaka kroz školske dane, a potom i ona standardna pitanja, poput onih: „Kako ste? Gdje ste“, pa onda, pomalo rekla bih i znatiželjno: „Što ste vi ono studirali nakon srednje“ i tako dalje… Međutim, kad sam joj ispričala gdje sam, što radim i da sam već puno godina provela uz pacijente, odmah je, kao i uvijek, imala želju ispričati neki dobar savjet kako bih i ja razumjela one koje ponekad i ne razumijem.

Predusrela sam ju pitanjem kako je ona i gdje je sada? Ispričala je da je baka, te da je većinu svoga vremena nakon što je otišla u mirovinu provodila sa unukom, koji se sada bavi znanstvenim radom u trećim zemljama. Ta odvojenost, kaže, teško joj pada. No, važno je da je on sretan i da će se barem nekada vratiti još za njezina života.  

Pomalo je nostalgično pričala, ali ona zna da ga je odgajala kao svoje dijete - da bude samostalan, svoj i da zna tko je i odakle dolazi. I tako dok smo razgovarale, na stol je stigla i naručena kava, a moja sugovornica nastavila je svoju priču, sva sretna što ju netko želi saslušati i da ju može nekomu ispričati. Nastavila je: „Unuk je moj ponos, ali i moja rana. Ponos - jer je odgojen da bude čovjek, a rana - jer je napustio ognjište i kruha traži negdje daleko od rodne grude.“

Uz gorki gutljaj kave nastavlja se i priča: „Unuk mi je ovoga ljeta bio na godišnjem odmoru. Rado sam ga promatrala, upijala svaki njegov pogled, pratila svaki mig, ispunjavala želje i znatiželjno iščekivala njegovu priču….osjetio je on to, pa je započeo: ’U laboratorij mi došao neki novinar, koji je čuo za moj rad i uspjeh’. Između ostaloga“, priča ona, „pitao ga je i kako to da je on toliko kreativniji od prosječnih osoba i kolega znanstvenika. Što ga je to toliko uzdiglo ovdje i u životu od svih drugih?“

Obiteljski odgoj

Pomalo znatiželjno osluškujem odgovor, a ona će ponosno kako je, po njegovom mišljenju, uzrok tome obiteljski odgoj, a posebno mjesto u tome zauzimala je baka, pa ponosno reče kako mu je ispričao svoj događaj koji se dogodio u njegovoj trećoj godini i upravo je on, dakle, taj događaj, obilježio njegov život. 

„Priču je“, kaže sugovornica, „započeo kako je tada kao dijete pokušavao dohvatiti bocu mlijeka iz frižidera. No, boca je bila kliska, pa je skliznula i ispala, a sve se mlijeko prolilo po frižideru i podu. ’Činilo mi se kao da je ispred mene bilo čitavo more mlijeka!“ Osjetio je strah i pomislio što će mu sve baka reći kada vidi ovo čudo ispred sebe. Međutim’, priča ide dalje, ’kada se moja baka pojavila u kuhinji, umjesto da je vikala, ili me kaznila, ona je kazala: ’Sinko, velik, ali i prekrasan si nered napravio! Šteta je već učinjena, no, što je tu je! Ako želiš još malo poigrati se u tom neredu i mlijeku, možeš prije nego što ga počistimo.’ Mislio sam, moja baka se šali, ali nije to bila šala, vidio sam to u bakinim očima. Prihvatio sam ponudu i kupao se u moru od mlijeka.’ I dodao: ’Bio sam dijete i nisam razumio svoju pogrešku, ali razumio sam bakinu ljubav prema meni, jer me neizmjerno voljela. A nakon nekoliko minuta baka je kazala: ’Znaš, sinko, svaki put kada učiniš ovakav nered, moraš ga i počistiti i sve vratiti u prvobitno stanje. I što ti misliš, što ćemo nas dvoje sada učiniti? Moj savjet je da to zajedno počistimo, a da bismo taj nered otklonili za to nam je potrebna spužva, kanta s vodom i krpa. Slažeš li se i ako da, s čime bi ti najviše volio sada raditi?’ Nije bilo druge, složio sam se s bakinim prijedlogom i odabrao spužvu jer mi se činilo da je to najlakše za mene pa smo zajedno počistili nered. Baka je zatim rekla: ’Znaš, reći ću ti još nešto, ovo što smo vidjeli je propali pokušaj nošenja velike boce mlijeka s tvojim malenim rukicama. Ali, imam još jedan poučan i dobar prijedlog za tebe: sada opet zajedno idemo u dvorište, napunit ćemo bocu vodom te ćemo tako isprobati možeš li i jesi li dorastao da otkriješ način kako bi ju nosio bez da ju proliješ.’ Zastao je, malo se  zamislio te rekao baki: ’Da, znam bako, moguće je samo ako ću vodu uhvatiti objema rukicama, ali pri vrhu gdje je boca najtanja.’ Dakle, meni je ovo bilo više nego škola. Bio je to za mene psihološki pristup meni i događaju. Duboka psihologija moje bake, ostavila je pozitivan trag u životu i odgoju djeteta, a kasnije i znanstvenika. Kakva divna lekcija!“ 

Prepoznati vrijednosti života

Taj tada maleni, a sada veliki znanstvenik, prepoznao je vrijednosti života i osjetio što je prava ljubav onoga tko ju od srca daruje i bezgranično daje, te koliko je važan pristup osobi s ljubavlju i razumijevanjem, ali i da se nije potrebno bojati svojih pogrešaka i padova, dapače, suprotno tome, naučio je da su pogreške samo dobra prilika za otkrivanje nečega novog u životu. To je i suština znanstvenih eksperimenata. Čak, ukoliko eksperiment i „ne radi“, znanstvenik svejedno i po tom neuspjehu izvlači vrijednu pouku. Stoga sve ono pozitivno i negativno što nam se u životu događa, balansiraju jedno između drugog, a onome tko ljubi i vjeruje sve se okreće na dobro, baš kao što i apostol Pavao tješi svoje vjernike u Solunu, a ta utjeha vrijedi i za nas danas: „A sam Bog, izvor mira, neka vas potpuno posveti! I neka se cijelo vaše biće – duh, duša i tijelo – sačuva besprijekorno za dolazak Gospodina našega Isusa Krista!“ (1. Solunjanima 5,23). 

Opširnije u Mjesečniku Hrvatske novine broj 53 u pdf i tiskanom izdanju