Kratka priča: Piše: Mladen Šimić

Približavam se kraju sela. Zadnje kuće su  sirotinjske ili ciganske. Nešto toga se promijenilo ali ne puno, drago mi je zbog toga. Pojavljuje se polje kao u  izmaglici. Obrađene njive se gube u daljin. Ravnica je skromna ljepotica. Nije kao planina koja je provokativna i prevrtljiva. Ravnica je tiha i nenametljiva. U atar vode prave lenije, poljski putevi koji ipak malo vrludaju lijevo-desno jer seljaci zaobilaze bare koje se mjestimično javljaju poslije kiše. Kad pomisliš da u ravnici nema iznenađenja ili ti se čak pomalo pridrema probudi te jak lepet i ćurlik uplašenog fazana koga si trgnuo iz sna. Ili te možda zadivi elegantan trk graciozne srne ili glasanje prepelica. Zec nekad uplašeno iskoči iz brazde pred nogama i brzo trči cik-cak. Nekad se može vidjeti i lukava lija. Volim kraj sela, ovaj posebno. Ljudi su tu siromašni ali  srdačni.     

 

                           

 

Crni pas je pokraj drvene tarabe. Maše mi repom, ne laje. Tu je na svom starom mjestu i gostiona pod imenom „Ravnica“. Da ste netkog upitali u selu za „ Ravnicu“ nitko vam ne bi znao reći. Imala je ona  druga imena po kojima je bila poznata: „Garava jazbina“, „Crna rupa“, „Ciganski bircuz“, „Picina kovrdža“, „Seljački budžak“ itd. Ako ste pitali za neko od ovih naziva svatko će vam reći jer su to znala  čak i djeca  u pelenama. Može se reći čak i  da je bila čuvena. To se odnosi na bližu okolinu i ne može se reći da je bila čuvena u Jugoslaviji i šire ; iako tko zna. Tko jednom uđe u tu gostionu ne može je više zaboraviti. Gazda gostione je čuveni Laza. Poznat je i pod drugim imenima: Šef, Gangster, Debeli i slično. Sva imena su mu pristajala a najviš Debeli Laza jer je imao sigurno brat bratu 140 kila. Žena mu je bila Slovakinja, Ruženka koja je bila čak i deblja od Laze. Laza je nju zvao Twigi iako bi to ime više pristajalo njihovoj ćerki koja se zvala Ljilja. Ona je bila plavo mršavo stvorenje koje je stalno brisalo čaše prljavim ubrusom. Bila je tako ružna da je  uvreda u selu bila reći nekom momku ili gazdi da je zaljubljen u Lazinu Ljilju. Laza je ćerku zvao „Lane moje“. Osim  pića kod gazda Laze bilo je i  meze ako bi se tako mogli nazvati Lazini čvarci jer su bili toliko tvrdi i iscijeđeni da su ih u selu zvali dijetalni čvarci ili vegetarijansko meze.  Bili su  slani tako da je svaki gost morao da popije bar litru lošeg  vina poznatijeg kao „bački cviček“ ili pola litre rakije dudovače zvane brlja ili dudi-brandy da bi se spasio od teške žgaravice. Brlja je bila Ruženkin specijalitet. Svježe ispečena brlja imala je mliječno-providnu boju i to joj je bio  nedostatak. Da bi popravila izgled Ruženka je dodavala ljutu alevu papriku i malo tucane cigle da se rakija izbistri. Takva brlja je izgledala kao škotski viski i pila se u ogromnim količinama i ljeti i zimi; ljeti da seljaci speru prašinu iz grla a zimi da se zagriju. Ruženkina brlja je bila  neponovljiva ali je imala jednu falinku. Vršenje velike nužde poslije brlje je pretstavljalo veliku muku i bol ali za to su našli lijek kolonisti iz Bosne zvani Bosančerosi. Pomagala je masaža otučkom od klipa kuruza kako su govorili Bosančerosi, kočanj kako su govorili Crnogorci ili jednostavno šapurika kako su to zvale Lale. Jedino su bircuz izbjegavali oni koji su patili od šuljeva. 

    Iz izmaglice izranja jedno stvorenje u seljačkom kožuhu. To je žena mršava , stegnula je zimogrožljivo kožuh ispod vrata. Crna kosa prošarana obilno sjedinama joj je duga i zamršena . Lice joj je crno i izborano. Nosi neki težak i napunjen ceger. Iznenađen sam jer sam je prepoznao. Zastajem i kažem

 -Miro jesi li to ti? 

Gleda me zelenim očima začuđeno . 

-Ispričavam se ako sam pogriješio. Ja sam Milan iz Kikinde , profesor matematike i fizike i učinilo mi se da se poznajemo.

 -Pa jesi li to ti Milane, ooooo ..... ispričavam se, nisam te poznala, ugojio si se  .

 -Ja sam, drago mi je da te vidim Miro, hajdemo u kavanu da popijemo kavu 

 Nećka se,

 - Znaš Milane  selo je ovo, izmisliće veliku priču pa se neću moći oprati do smrti 

 onda poslije kratke stanke dodade 

-Hajdemo, udovica sam, slobodna žena pa nek pričaju šta hoće

Sjedoše u potpuno praznu kavanu, nigdje nitkoga čak i za šankom.

- Ovdje nema izgleda nitkog kažem a ona dodaje

 -Ima, ne boj se vjerojatno su u avliji 

Viče glasno

 -Ljiljo, Ljiljo - ali nitko ne dolazi

-Doći će - kaže mi - Laza i Ruženka su umrli prije tri godine a Ljilja i nije jako vrijedna  Hajde da mi popričamo, kako si, imaš li ženu, djecu.

-Oženjen sam Miro, imam troje djece dva sina i kći

-Ja sam udovica, imam jednu kćerku.

-Da li se sjećaš Miro onih davnih dana - upitah 

-Kako da ne svega se sjećam kao da je jučer bilo

-Ja sam te volio znaš ali nisam siguran da si ti volila mene - utišavam glas jer se pojavljuje netko iz dvorišta. Mira šuti i gleda me. 

-Prošlo je puno vremena pa možeš mi reći - , kažem

-Žao mi je da te razočaram ali stvarno ne znam šta imaš od toga Milane. Bio si zaljubljen u mene, ja sam to znala 

Oboje se trgoše jer je jedna zgodna, sredovječna plavuša stajala pored našeg stola.

-Ljiljo, donesi nam dvije dobre turske kave reče Mira a ja rekoh kad je otišla

-Je li to Ljilja, puno se izmjenila 

-To je ona, udala se za pravnika. 

-Pa ona se proljepšala - kažem. 

-Reci joj biće joj drago - dodade Mira 

-Pa da ti kažem, puno je vremena prošlo, vrijeme liječi sve. Volila te nisam jer sam bila u vezi sa jednim oženjenim čovjekom koji me je zaveo i iskoristio. Bila sam ludo zaljubljena u njega i očekivala sam da se rastavi i da se uzmemo. Ti si se pojavio kao poručen. Pravila sam s tobom planove da me izvučeš iz ove selendre, da me zaposliš u Novom Sadu ili bar Kikindi i kupiš mi tamo neki stančić. Htjela sam Đorđa, tako se zvao moj ljubljeni, načiniti ljubomornim. Imala sam tada 20 godina, bila sam zelena, možeš li me razumjeti. Od Đoke nije bilo ništa pa sam se udala u 30 godini za jednog udovca seljaka. Ja sam radila u zadruzi u računovodstvu. Tako je bilo lijepi moj Milane, tako je Bog htio. Ne sjećam se više kako smo mi prekinuli.

 -Nisi došla na nekoliko sastanaka. Slao sam Ljilju kod tebe ali bi mi uvijek rekla da si bolesna   

-Da sjetila sam se šta je bilo. Đole me je najterao da abortiram

-Otišao sam iz sela i nisam više dolazio. Da li je to bio onaj Đorđe iz općine? 

-Da , rekla je lakonski 

Ljilja nas je gledala prijateljskim pogledom i brisala čaše bijelim ručnikom.

 

Opširnije u Hrvatskim novinama broj 44 u pdf i tiskanom izdanju strana