Vi i ja i svatko od nas jest djelić jednog ogledala kojeg ne poznajemo u cijelosti ali i u svoj njegovoj veličini, ljepoti, sjaju i moći

Piše: sestra Augustina Barišić  

Poštovani čitatelju, vjerujem da nema osobe na svijetu koja si bar jednom nije postavila pitanje o svom životu, gdje idem? Gdje idem nakon života? Kako naći smisao? Čini mi se da ta misao, kao što sam si i sama postavljala nekada u mladosti i danas muči mlade ljude? Tko sam? Što sam? Kamo idem?

A psihijatar Carl Jung jednom je rekao studentima da nakon 25 godina rada s pacijentima, koji su postavljali slična pitanja i oni koji su patili od mentalnih oboljenja, svaki treći nije imao nikakve kliničke neuroze. Većina njih je patila od nemoći da shvate smisao i cilj života. Ono od čega većina njih je patila bila je egzistencijalna neuroza, tjeskoba i problem življenja. Dakle, pitam li se o čemu je riječ u životu? A student koji je istom psihijatru ponovio pitanje i zatražio odgovor, ismijan od kolega, svejedno je pitao, profesore, znate li Vi gdje idemo nakon života? Kako naći smisao? I koji je smisao života? Nazirete li odgovor, pitao je student! 

Zatečen, profesor je dugo vremena promatrao studenta pitajući se je li pitanje bilo ozbiljno ili samo neka šala. Shvatio je da je student ipak ozbiljno postavio pitanje stoga reče: “Odgovorit ću vam, te posegne u džep i izvuče novčanik iz kojega izvadi komadić ogledala veličine novčića. I započne svoju priču u smislu tumačenja i odgovora, pa nastavi. Bio sam dječak u vrijeme rata. Jednog sam dana na ulici ugledao bezbroj komadića ogledala koje je netko razbio. Kako nisam imao igračaka uzeo sam jedan od tih komadića da se poigram. Uskoro sam shvatio da mogu sunčevu svjetlost usmjeriti u neka mjesta i kutove u koje sunce nikad nije moglo doprijeti, kao što su duboke jame, tamne prostorije na sjevernoj strani zgrada i u još puno nepoznatih mjesta, kamo ja nisam u stanju zaći. Ali, kada sam odrastao shvatio sam da to nije bila samo igra već i metafora onoga što bih mogao činiti u životu. 

Budimo primjer drugima

Dakle, poštovani čitatelju vi i ja i svatko od nas jest djelić jednog ogledala kojeg ne poznajemo u cijelosti ali i u svoj njegovoj veličini, ljepoti, sjaju i moći. Međutim, prijatelji, s onim što imam i što imamo, što mislim da jesam a jesam i zato snagom vjere u Onoga koji me jača, snagom  Kristove moći mogu unijeti bar malo svjetla, istine, razumijevanja, dobrote i nježnosti u tamne i skrivene kutke ljudskih srdaca i možda promijeniti nešto u čovjeku čije je srce mračno i kamo drugi nisu u stanju doći i obnoviti lice čovjeka. A kako bismo to shvatili, kako bi i drugi ljudi to primijetili, možda se po našem primjeru potrude učiniti isto, unijeti svjetlo tamo gdje ga nema i gdje samo Bog može osvijetliti život čovjeka. Budimo primjer drugima.

I na kraju prijatelji neka ova poruka bude i smisao života i zbog toga čuvajmo komadić svoga zrcala kako bi nam igra Božje svjetlosti uvijek osvjetljavala tamne kutke i pokazivala pravi put u životu. To čineći uvijek ćemo biti zrcalo jedni druguma ako ispravno usmjerimo svjetlost i shvatimo smisao i svoga ali i života onoga pored mene. Stoga, prijatelji, na kraju susreta, grlim vas u zrcalu Božjeg ogledala dok molimo jedni za druge za ispravno i u pravom smjeru okrenuto gledanje u život!