Piše: s. Augustina Barišić

Vjerujmo u sebe i gradimo novi svijet, bolji svijet, svijet u kojemu neće biti krize za čovjeka, posebno danas!      

Netko je govorio: „Sjeo sam zajedno sa ukrajinskim profesorom u kafiću. On mi je preko stola pružio kolač i rekao: ’Gle, na koji način uzimaš taj kolač: ti ispružiš dlan i čekaš i ne grabiš taj kolač. A kultura odnosno nekultura našeg života danas je da grabimo, umjesto da primamo život. Samo okretanje ručnog zgloba već može promijeniti svijet’“. Jer, čovjek je kao malo dijete koje vježba hodati, padne na nos i opet mora ustati. Čovjek opet treba doći na svoje noge. Kako? On mora naučiti i shvatiti, da je sam sebi dar, mora živjeti svoj život kao dar, točnije, kao dar od nekoga. Ukoliko sebe shvaća kao stroj, kojeg može kako god želi rastaviti, sastaviti i mijenjati, tada nikada neće moći razumjeti sam sebe. 

Dakle, ti i ja dragi čitatelju, moramo naučiti živjeti svoj život kao dar. Zato su nam potrebne „staromodne“ osobine kao što su strahopoštovanje, zahvalnost i poniznost. Potrebna nam je nova nada za čovjeka. Međutim, pokušajmo razumjeti ovaj svijet u kojem živimo i kojem želimo donijeti budućnost, nadu, radost i blagostanje. Često čujemo kako je danas nerijetko, brak u krizi, obitelj u krizi, tu i tamo je i sve pomalo čini mi se u krizi. Štoviše, čovjek je u krizi. Što se to događa s nama i među nama? Može li to netko definirati? Odgonetnuti? Ne znam. Međutim, uvijek postoji onaj famozni, ali! I ako uistinu prihvatimo onu činjenicu biti čovjek, uvelike ćemo uočiti da se radi o nama i da smo upravo mi te generacije kojima je danas povjerena karizma biti čovjek. Mi smo te generacije koje su danas pozvane i poslane u današnje društvo. Stoga, prijatelji, jesmo li spremani biti svjetlo svijeta, sol zemlje u svojoj maloj obitelji, velikom selu, gradu ili velegradu? Jesmo li spremni biti svjetlo svijeta, sol zemlje u svom razredu, na fakultetu, radnom mjestu, u svojim krugovima?

 A da bismo to bolje shvatili, vratimo se malo unatrag i analizirajmo čovjeka u stara vremena i uočit ćemo da je čovjek u starim vremenima promatrao svijet i život s Božjeg gledišta, u svim pitanjima svoga života obraćao se Bogu te od njega očekivao odgovor. Čovjek je manje više jasno znao da je upravo on Božje stvorenje i da mu je životni zadatak ispuniti plan koji Bog s čovjekom ima, i upravo zato čovjek se uključivao u prirodne tijekove života. Nasuprot tome sve što je sam čovjek stvarao, činilo se slučajno, nesavršeno i prolazno. 

U novije vrijeme čovjek je počeo drugačije misliti?

Međutim, u novije vrijeme čovjek je počeo drugačije misliti. Stoga, s pravom se pitamo, a kako to, drugačije misliti? Jednostavno, danas čovjek slabo gleda i pazi na Stvoritelja kako bi razumio bit i smisao stvari, nego sve više i više gleda na sebe i na ono, što je on sam stvarao i učinio. Danas čovjek sumnja u Boga i sve više se oslanja na svoju pamet. U kratkom vremenu historizma čovjek je pokušao sebe razumjeti iz prošlosti, iz svoga podrijetla, počeo je kopati zemlju i naučio odgonetnuti povijest nastanka života. Taj napor je doslovno završio u pijesku i prahu i nije mogao dati čovjeku zadovoljavajući odgovor na njegova najdublja pitanja, odakle dolazim? Tko sam? Gdje idem? Čiji sam?  

Tvrdnja, da u prirodi vlada zakon jačega i da je čovjek potomak majmuna, nije ni zadovoljavajuća, a ne daje ni smisao ljudskome životu. Upravo zato se čovjek okrenuo budućnosti. Veli čovjek, budućnost ćemo graditi! Pa su se pojavili raznorazni politički sustavi, kapitalizma i ostale gluposti koje su mnoge i mnoge razočarali, nisu omogućili raj na zemlji nego završili u užasu i sagrađeni na pijesku, pa, kad je navalila bujica, srušili su se. I uz sav trud i sa svim divnim dostignućima čovjek ipak ne uspijeva stvarati jedan svijet u kojem vladaju pravda i mir. I zato čovjek, opet razočaran, okreće leđa vizijama koje su mnogo toga obećavale. I što on čini? Sve više se počinje baviti sam sa sobom, te traži svoju sreću u bezgraničnoj slobodi. Čovjek manipulira svojim genima i misli sada ćemo sami stvoriti čovjeka, koji će konačno biti uredu! I tako čovjek sam određuje tko je zdrav i tko je bolestan, on sam određuje tko ima pravo na život, a tko nema, on određuje koji narodi na svijetu trebaju vladati, a koji se trebaju podrediti. 

Ma. Čovječe, gdje će nas to odvesti? I što to ide ukrivo? Tko to ide u krivom smjeru?

Odgovor je slijedeći: Čovjek je u krizi i on ide u krivom smjeru!

Međutim, dragi čiatatelji, nema razloga da ne bismo bili ljudi nade i to istinske i opravdane kršćanske nade. Sjetimo se kako je na početku svog pontifikata Papa Benedikt XVI. rekao: „Otvorite široko svoje srce Isusu; ništa nećete izgubiti. Isus vam ništa ne oduzima, nasuprot, on će vam sve dati!“ Pokušajmo čuti poruku! Vjerujmo u sebe i gradimo novi svijet, bolji svijet, svijet u kojemu neće biti krize za čovjeka, posebno danas

Opširnije u mjesečniku Hrvatske novine broj 48 u pdf i tiskanom izdanju strana 11