Piše: s. Augustina Barišić

Tempo i način današnjeg života tako su puni informacija, da je praktično nemoguće kvalitetno obraditi tišinu, čuti ju u sebi jer guši nas sve što čujemo i vidimo. Mi danas, mi smo ljudi buke, a nismo u stanju pasti poput djeteta, jer što će nam tko reći?   

Poštovani čitatelju, u korizmenom smo vremenu pa tim više imamo potrebu ući u dubinu osobne tišine koja ako ju znamo slušati ima poruku za svakoga. Stoga, na početku druženja upoznat ću vas s jednim mojim susretom i događajem koji je meni puno značio i od kojega sam izvukla poruku za sebe i moje situacije života. 

 Nedavno, posjetila sam jednu mladu zagrebačku obitelj koja ima petero veće i manje djece. Mali Kristijan, koji je tek naučio hodati, trčao je preko sobe i preskočio nekoliko stepenica te pao na ulazu u kuću. Vjerujem da vi koji više radite s djecom ste to sigurno primijetili kao i ja u ovom slučaju ali i često smo svjedoci onoga kada dijete padne ili se ozlijedi, postoji nevjerojatna pauza između pada i trenutka kada zaplače. Istina, i ranije sam bila promatrač padova djece i pitala se, što se zapravo tada kod djeteta događa? I zaista u svakom pa i u ovom slučaju, bilo je to nekoliko trenutaka apsolutne tišine, samo se čulo ono, bum-bum-bum i opet tišina. 

Cijela je obitelj dojurila na mjesto nezgode, a mali Kristijan s velikim prestrašenim plavim očima, gledao je okolo tražeći mamu, kao da ju upita, majko, jesam li povrijeđen? On to još nije znao, a htio je, prije nego što osjeti vlastito tijelo, prije nego što provjeri vlastite vrške svog živčanog sustava, provjeriti kod svoje majke je li uistinu i povrijeđen?! Majka juri prema njemu i zagrli ga. Tek kad ga je uzela u svoje ruke, tada je mali Kristijan  počeo plakati i vrištati. Bilo je to dobrih par sekundi pauze između pada i početka suza. 

Čovjek treba imati osobu povjerenja

Ponovno sam se pitala. Što se to događa?! Ne radi li njegov živčani sustav tako brzo kao vaš ili moj? Mislim da radi, ali nije u tome stvar. Vidite, mali nije bio slobodan osjetiti bol, sve dok nije znao da tu postoji netko tko ju može odnijeti. Da postoji majka s dovoljno snažnom ljubavlju koja može njegovu bol apsorbirati. 

Zašto ovu situaciju dijelim s vama, dragi čitatelji? Upravo zato, jer smatram da svaka osoba, svaki čovjek je potreban koji puta i pasti. To se zasigurno i događalo kroz život svakog od nas. Potrebni smo i trenutka tišine, ali nadasve svaki čovjek treba imati i osobu povjerenja, kojoj će povjeriti svoju bol, svoj pad, kao i plodove svoje tišine. Potrebni smo i vremena izdvojenog samo za sebe, za svoj duhovni napredak. Jako je važno znati i naučiti, ali i u sebi slušati tišinu. Međutim, tišinu je teško čuti iz razloga što se nalazimo u trajnoj buci i zagušenosti. Tempo i način današnjeg života tako su puni informacija, da je praktično nemoguće kvalitetno obraditi tišinu, čuti ju u sebi jer guši nas sve što čujemo i vidimo. Mi danas, mi smo ljudi buke, a nismo u stanju pasti poput djeteta, jer što će nam tko reći? A ja kažem, posvetimo sebi bar nekoliko trenutaka kroz dan. 

Odvojimo vrijeme za sebe. Otiđimo u osamu i kroz molitvu i tišinu srca osluškujmo što nam Otac nebeski govori. Ako i ne čujemo iz prve, nemojmo se obeshrabriti. Buka ovoga svijeta je prevelika. Budimo strpljivi. Naš nas Otac čuje i prije nego išta kažemo. Čuje nas u savršenoj tišini. On čuje nas i u svakom padu, boli i patnji, posebice sada u korizmenom vremenu kada se spominjemo boli, patnje i padova Njegova sina, a našeg Gospodina Isusa Krista. 

Neka nam, dragi čitatelji, i ova korizma bude plodna dobrim djelima i na spasenje duša.