Neprolazna ljepota salaša

Kultura
Typography

U ozračju jubilarnog Matičina Foruma manjina 29. je studenoga otvorena izložba fotografija, inače zajedničkog projekta Hrvatske matice iseljenika i Društva podunavskih i vojvođanskih Hrvata, „ Salaši kroz godinu“ fotografa “Hrvatske riječi” Ivana Horvata. Na četrnaest panela objektivom su ovjekovječeni objekti ruralne arhitekture u okolici Lemeša (Svetozar Miletić) i Sombora u različita godišnja doba.   

Zvučnu kulisu događanju dala su dva mlada člana I.G. Kovačića, svirajući  Bunjevačko kolo na bisernici i bugariji.

Sadržaj postava i govornike te nažalost odsutnog kolekcionara i čuvara prošlosti, autora fotografija Horvata predstavlla je rukovoditeljica Odjela za kulturu mr. sc. Snježana Jurišić, prof. „Prave fotografije“, rekao je „nastaju same. Vidiš moment i to uhvatiš“. Kazala je usto kako je fotografija kao medij vrlo interesantna budući istovremeno bilježi zaustavljeni trenutak vremena te je u tom smislu dokumentarna, a s druge sadrži i dodir umjetnika koji traži najbolji trenutak, poziciju, svjetlost, boje…
Prisutnim sudionicima Foruma pristiglim iz Srbije (Vojvodine), Makedonije, Slovačke, Mađarske, Rumunjske, Crne Gore i Hrvatske  i gostima potom se obratio predsjednik zagrebačkog Društva podunavskih i vojvođanskih Hrvata Antun Vujević , a potom je Ines Vujević pročitala pjesmu prerano preminuloga hrvatskog svećenika Alekse Kokića „Salaš u snigu“.  Etnologinja prof. dr. Milana  Černelić, koja je značajni dio istraživačkog rada posvetila upravo Bunjevcima, govorila je o značaju salaša. Marija Zaić Kubatović pričala je o okolnostima nastanka fotografija prisjetivši se svoga djetinjstva, običaja obilaska betlemara koji je njegovan kako bi i salašarska djeca mogla doživjeti Božić. Kubatović je spomenula i izložene fotografije salaša koje je dokumentirala obitelj Matarić. Izložbu je otvorio zamjenik ravnatelja Matice dr. sc. Ivan Tepeš, a zvuci tamburice pratili su posjetitelje od fotografije do fotografije, od salaša do salaša, onog Lajče i Stipana Vujovića u jesen, Marka Cipoke pa A. Kopilovića u Lemešu zimi , pa ‘liti’.
Ono što se najljepše i najbolje, i o salašima i o ljudima, moglo reći sažeo je jednom sjajnom misli dipl. arh. Josip Parčetič kazavši , „Salaš i čovjek se zajedno rađaju, zajedno žive, uzajamno se dopunjuju i na kraju zajedno umiru. Salaš je u rukama čovjeka izvjan od sunca, zemlje, vode, drveta, trske i vapna“.  Mogli su je danas pročitati svi koji su nazočili ovoj izložbi, i ponijeti sa sobom, kao dobri gospodari i čuvari baštine, kući.
 
Tekst: Diana Šimurina-Šoufek
Fotografije: Snježana Radoš
 
Powered by WordPress.