Piše: Mile Prpa
Negdje sedamdesetih godina prošlog stoljeća tadanji hrvatski dugogodišnji komunistički čelnik Dr. Vladimir Bakarić na jednom predavanju kazao je da Hrvatska ima najgoru moguću dijasporu na svijetu. To momentalno nisam prihvatio, jer od njega se nije moglo drugo ni očekivati, već sam odmah u sebi napravio inverziju – da niti jedna dijaspora u svijetu nema goru matičnu ili domovinsku vlast kao hrvatska dijaspora. To je bilo u vrijeme socijalizma. A kako danas stoji stvar u odnosima Hrvatske i njene dijaspore?! Zacijelo ne mnogo bolje! Mislim da će se u tome mnogi sa mnom složiti.
Nova domovina je poput vinove loze, koja te napojila i opila. Ali ako je napustiš samo godinu dana, kad se vratiš, na njoj više nećeš naći nikakva ploda. Stara domovina je poput masline, i ako je napustiš i vratiš joj se i nakon pedeset godina – dočekat će te krošnja puna plodova.
Stara domovina u duši svakog iseljenika ima posebno i sentimentalno značenje i veze s njom teško je potrgati, i što si stariji kao da su te veze, ti konopci sve zategnutiji. Nostalgija čini svoje. Ali kakvu vezu zadržava stara domovina, kao vlast, prema onima koji su najčešće trbuhom za kruhom otišli u daleke zemlje? Povijest je pokazala da tu nema baš previše sentimenta i da je ta ljubav – jednostrana. Ljubav iseljenika prema staroj domovini, ali ne i ljubav vlasti stare domovine prema svojim iseljenicima, osim u dijelu koji se odnosi na neki materijalni interes, pa se tu zna glumiti i ljubav.
Ali to nije pravilo kod svih naroda. Postoje neki narodi u svijetu gdje je ta ljubav i obostrana i gdje stara domovina itekako brine o svojim iseljenicima bez obzira u kojem kutku svijeta se nalaze. Možda je za to najbolji primjer odnos između države Izrael i njegove dijaspore, gdje itekako jedni o drugima vode računa i međusobno se pomažu i štite. Mislim da bismo od njih i mi trebali učiti.
Odnosi između Hrvatske i njene dijaspore od momenta stvaranja samostalne države imali su svoj nagli uspon i kontinuirani pad. U početku kad je Hrvatskoj trebala, zbog ratnih prilika i obnove, svakoliku pomoć hrvatske dijaspore, iskovana je i sintagma – Jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske, i sl. Što je i politički vrlo dobro zvučalo. A danas iz javnog riječnika u Hrvatskoj jedva da se može i čuti riječ – dijaspora. Istina, valja i napomenuti da većinu sredstava priopćavanja u svojim rukama u Hrvatskoj drže, kazano u ideološkom a ne u nacionalnom smislu -„nehrvati“ i da ih nije prevelika briga što se događa s našim iseljenicima i kako žive, kakve probleme imaju i sl. Jer ih nije mnogo briga ni za njihovu vlastitu domovinu. Jedina trajna i čvrsta poveznica je crkva u Hrvata, koja nikada nije zapustila i brigu o iseljeništvu kao nerazdvojivom dijelu jedinstvenog nacionalnog i vjerskog korpusa.
Na tv programima gotovo da nema nikakvih izvještaja ili vijesti o kulturnim i sličnim događajima koja se zbivaju u brojnim svjetskim gradovima a vezani su na našu dijasporu, kao što u domovini na tv programima više, poslije podne i uvečer, nema nikakvih dječijih emisija – kao da za televijzije, te dvije kategorije (djeca i iseljenici) uopće više i ne postoje. Pa se čudimo kako to da imamo slab natalitet i kako to da se iz iseljeništva gotovo nitko i ne vraća u staru domovinu.
Za dijasporu postoji samo politički interes nekih političkih stranaka za vrijeme izbora, jer ih upravo njihovi glasovi mogu dovesti na vlast. A kad to prođe nastupa četverogodišnja - amnezija. Zaboravljaju se stara dobročinstva. Zbilja!
A moglo bi, i moralo bi, biti posve drugačije. I to posve, posve drugačije! Ali kao što vidimo – nije!
Nikome više kao da nije stalo do jedinstva – domovinske i iseljene Hrvatske, kao da nikome nije stalo do njihove dobrobiti i njihove moguće zaštite u dalekim i tuđim zemljama. Kao da nikome više nije stalo ni do veza matične države sa svojim iseljenicima. Za mnoge političare u domovini – oni kao da ne postoje! Ali tako ne bi smjelo biti.
Sjetimo se samo da među svojim iseljenicima imamo i brojne znanstvenike i njihove doprinose svjetskoj znanosti na što trebamo biti itekako ponosni. Sjetimo se samo da među našim iseljenicima ima i znatan broj vrlo uspješnih poslovnih ljudi koji itekako mogu pomoći svojoj staroj domovini i njenom gospodarstvu.
Ne moramo se čak ni toga sjetiti, ali se moramo sjetiti da su to bili i ostali naši ljudi, ljudi koji nose Hrvatsku u srcu i nakon nekoliko naraštaja, da su to ljudi koji u staroj domovini imaju svoju rodbinu, prijatelje i sl. I ne samo da se ne bi smjeo porušiti niti jedan most između Hrvatske i njene dijaspore, već bi nove mostove trebalo graditi na svakom koraku – od strane državne vlasti do pojedinaca i to i onih u domovini i onih u dijaspori.
Hrvatska kao njihova matična država trebala bi i pomagati osnivanje njihovih kulturnih društava, klubova i sl. Gdje će se i među mlađima održavati hrvatski nacionalni duh. Danas je to znatno lakše nego nekada. Kao prvo, danas imamo i svoju vlastitu državu, danas postoje i snažne telekomunikacijske veze, pa iseljenici mogu kad to požele razgovarati sa svojima u domovini na svom prelijepom materinjem jeziku. Danas su moguće, zbog razvijenog zračnog prometa, i češće međusobne posjete. Kultura domovinske i iseljene Hrvatske treba biti jedan duh, jedno tijelo, jedan korpus od koje će jednako međusobno učiti djeca u domovinskoj i djeca u iseljenoj Hrvatskoj – i to jedni od drugih.
Naše iseljenike bi trebalo uključivati i u našu diplomatsku službu u zemljama gdje imaju domicil, ukoliko za takvu službu ne postoje pravne zapreke pravnog sustava zemlje u kojoj žive.
Trebalo bi učestalo vršiti kulturne i znanstvene, pa i sportske i druge razmjene između iseljene i domovinske Hrvatske. Mi se međusobno moramo bolje upoznati i vezati jačim vezama nego ikada u našoj iseljeničkoj povijesti. Da doista budemo jedan duh u dva tijela. Hrvati u dijaspori ili kako ih ja zovem – u rasapu, doista se ne bi smjeli rasuti po svijetu, a da se za njih i ne zna ni gdje su ni što su ni koliko ih ima.
Njihova matična država Hrvatska uz samu ispomoć dijaspore trebala bi sačiniti i nekakvu evidenciju naših iseljenika u svijetu, barem onih kod kojih se još nije izgubio osjećaj duhovne pripadnosti svom matičnom narodu, pa makar samo i u nekim segmentima. Takva bi evidencija obostrano vrlo dobro došla i mislim da ju ne bi bilo teško sačiniti. Ovdje posebno treba spomenuti i Hrvate u BiH, Hrvate u Vojvodini, hrvate u Bokoi Kotorskoj, Hrvate na Kosovu prema kojima je odnos matične države još zapušteniji.
Postoje još brojna druga područja bilo na gospodarskom, političkom, društvenom, kulturnom, povijesnom, znanstvenom, informativnom, sportskom i sl. planu gdje se domovinska i iseljena Hrvatska trebaju zbližiti, da ne kažem i spojiti. Svi oni hrvatski političari koji svjesno ili nesvjesno, svojim činom ili propustom, svojom riječju ili slovom – rade na nejedinstvu domovinske i iseljene Hrvatske, ili ne rade dovoljno na njihovom zbližavanju, zasigurno da njihova vlast, pa makar samo u moralnom i domoljubnom smislu, ne zadržava legimitet kod najvećeg dijela hrvatskog naroda u domovini, ali ni u dijaspori.
