U nastavcima možete pročitati o povijesti tiskanih medija na hrvatskom jeziku u Vojvodini
Novinstvo Hrvata u Bačkoj je dosta staro, ali se nije onako razvijalo kako se to sa pravom očekivalo. Osim Nevena ni jedna bunjevačka novina nije bila dugoga vijeka. Kao što smo spomenuli, Antunović je god. 1870. u Kalači počeo izdavati Bunjevačke i Šokačke novine koje su pod njegovim uredništvom izlazile sve do 1875. kada je pokrenuo Bunjevačku i Šokačku Vilu pod uredništvom župnika Blaža Modrošića. Vila je kao beletristički list izlazila sve do osamdesetih godina prošloga stoljeća dok su Bunjevačko Šokačke Novine bile političko-prosvjetnog obilježja. Antunovićevi sradnici bijahu još Lovro Lipočević, Stjepan Vujević, Ilija Akrugić, Stjepan Grgić i drugi.
Karlo Milodanović pokrene 1872. u Subotici Misečnu Kroniku, a 1873. Subotički Glasnik koji je izlazio do 1876. Tada Milodanović napusti novinstvo i pođe u Srbiju.
God. 1883. iziđe, kao što smo ranije spomenuli, Subotička Danica, bunjevačko-šokački kalendar. Taj almanah svake godine donosi razne članke i pjesme naših poznatih rodoljuba. U njemu čitamo radove biskupa Antunovića, Pavla, Ilije pa Nikole Kujundžića, Mije Mandića, Ante i Ivana Evetovića, a u novije vrijeme Ljudevita Budanovića, Blaža Rajića, Ivana Petreša i drugih.
God. 1883. počne izdavati Ivan Batori u Somboru tjednik Bunjevac, ali zadahnut protunarodnim duhom, uze kritizirati i napadati biskupa Antunovića uslijed čega pretplatnici i saradnici otkažu svaku potporu i saradnju tako da Bunjevac iste godine prestane izlaziti. U isto vrijeme Stjepan Tumbas poče u Vajsci izdavati Južnu Ugarsku. List bijaše većinom gospodarskoga karaktera, ali je zbog protunarodnog pisanja za kratko vrijeme prestao izlaziti.
Mijo Mandić uz novčanu potporu biskupa Antunovića pokrene 25. januara 1884. u Baji Neven kao zabavno poučni mjesečnik. List je donosio u kršćanskome duhu građenih stihova, pripovjedaka, privrednih, zemljopisnih, povjesnih, zdravstvenih, pedagoških i raznih drugih članaka. Dne 15. jula iste godine preseli se izdavanje Nevena iz Baje u Sombor, a 15. juna 1887. u Suboticu. Dne 1. januara 1892. presta Mandić uređivati Neven, a novi urednik mu postade seljak Petar Skendrović iz Subotice. On ga je uređivao do 1. februara 1895. kad je uredništvo preuzeo Nikola Matković. U to doba bijahu glavni saradnici lista braća Kujundžići, Stjepan Grgić i Mijo Mandić. Matković je uređivao list osam godina. Dne 1. januara 1903. preuze uredništvo Dr. Franjo Sudarević koji osta urednik do 15. marta 1910. kada stupi na njegovo mjesto Aleksandar Rajčić. Pod njegovim uredništvom postade Neven 1. januara 1912. tjednikom, a 15. februara 1913. političkim organom Bunjevaca i Šokaca u Ugarskoj. Dne 5. jula presta Rajčić uređivati Neven, a urednikom postaje Dr. Mirko Ivković-Ivandekić koji osta sve do 26. jula 1914. kada je mađarska vlada zabranila izlaženje Nevena.
Nakon oslobođenja poče Neven 17. novembra 1918. ponovo izlaziti kao dnevnik i glas slobode i narodnog jedinstva pod uredništvom Dra Josipa Prčića. Dne 12. marta 1919. posta Lazar Stipić odgovorni urednik. Oba urednika odstupiše 30. oktobra iste godine kad glavnim urednikom postade Ilija Kujundžić, a odgovornim Dr. Bela Ostrogonac, a za njim Dr. Stjepan Vojnić-Tunić. Ilija Kujundžić 13. februara 1920. preda uredništvo Josipu Lukiću koji je list uređivao do 3. jula 1920.
Neven 1. oktobra 1920. posta organ bunjevačko-šokačke stranke, ali stajaše na hrvatskoj strani. Dne 16. decembra 1921. bude obustavljen na mjesec dana zbog članka Mir i Bog. Dne 15. januara 1922. iziđe pod uredništvom Dra Stjepana Vojnića Tunića, ali kao tjednik. Izlazio je do 16. decembra 1922. otada nije izlatio dvije cijele godine. Istom 20. decembra 1924. poče ponovno izlaziti kao tjednik pod uredništvom Dra Mirka Ivkovića Ivandekića. Dne 27. maja 1927. postade organ hrvatske seljačke stranke za Srijem i Vojvodinu. Glavni saradnici su mu Đido Josip Vuković, Dr. Mihovil Katanec i Matija Išpanović.
Neven je svojim dugogodišnjim izlaženjem znatno utjecao na nacionalni rad Hrvata u Vojvodini. Stoga je za vrijeme Mađara bio i proganjan, ali se, uza sve neprilike, sve do danas održao.
God. 1893. pa do 1898. izdavao je Mladen Karanović u Subotici Subotičke Novine bunjevačko šokački nediljnik, list za mistne opće stvari prosvitu zabavu i gazdinstvo. God. 1907. počeše izlaziti u Subotici Naše Novine pod uredništvom Ivana Petreša, a kasnije i Blaža Rajića. Već 27. septembra 1913. tuži se Blaž Rajić da su Naše Novine u neprijateljskim rukama. Njihova vlastništva i uredništva se dokopaše Josip Mamužić i Bela Mesaroš. Izlazile su do oslobođenja.
Nakon oslobođenja je u Subotici izlazilo više političko-partijskih listova, ali ni jedan nije bio dugoga vijeka. Dne 9. novembra 1919. pokrene Lazar Stipić u Subotici dnevnik Narod kao organ demokratske stranke koji je izlazio do konca 1922. Iste godine počne izdavati Blaž Rajić tjednik Subotičke Novine kao organ kršćanskog i narodnog udruženja pod uredništvom Miška Prćića. One su izlazile do 27. oktobra 1923. kada su obustavljene na šest mjeseci zbog oštroga prosvjeda protiv postupanja vlasti. Na to Blaž Rajić pokrene Hrvatske Novine koje izlaze nedjeljno jedanput pod uredništvom Miška Prćića. Istovremeno je Lazar Stipić izdavao dvotjednike Istinu i Slogu, ali su već iza nekoliko brojeva prestali izlaziti. God. 1922. počne u Subotici izlaziti Zemljodilac tjednik i organ radikalne strane pod uredništvom Šimuna Rudića. Zemljodilca 1923. zamijene Bunjevačke Novine koje je izdavala Zemljodilska Kasina. U isto doba se pokrene Princip, zatim Severna Pošta, ali njihovo izlaženje prestade iza nekoliko mjeseci. God. 1925. počne nedeljno dva puta izlaziti Subotički Glasnik kao list radikalne stranke pod uredništvom Đorđa Pendžića pa Nikole Bogdanovića i Šimuna Rudića. No i on koncem 1927. prestane izlaziti.
Kao što vidimo svi su ti politički listovi, osim Nevena i Hrvatskih Novina, obustavljeni padom političara koji su ih financirali. Zato kraj tolikih listova nije bilo ni jednoga koji bi dostojno predstavljao Slovene ovoga dijela naše domovine. Za takav list je trebalo složiti javne radnike svih stranaka, a to bi opet u tadašnjim prilikama i pored najbolje volje vrlo teško bilo učiniti. Strastvena politička borba je tome najviše smetala. Mjesto složnoga rada, publicisti su većinom podijeljeni bili na političke partije i godine provodili u ljutoj i razornoj polemici, stvarali razdor u narodu i međusobno uništavali produktivan rad što bi zajedničkim silama za dobrobit i napredak svoga naroda doista mogli učiniti.
Iz knjige: Povijest Hrvata u Vojvodini od najstarijih vremena do 1929. godine
Napisao: Petar Pekić
Izdano s potporom „Matice hrvatske“, Zagreb 1930.
Priredio: R.A.
