Iz zbirke „Uz baku je raslo moje djetinjstvo“, autora Ljubice Kolarić-Dumić Te sam jeseni krenula u školu. Na prvi pogled ništa se posebno nije promijenilo. Imala sam vremena za svoje igre, prijatelji su i dalje k meni dolazili, u crkvu sam s bakom išla redovito, a na povratku me čekalo moje dvorište. I dakako pas Šeki, uvijek spreman potrčati za svakim mojim korakom.
Čak mi se prvih dana činilo da je u školi jako lijepo. Premda nije bilo lako mirno sjediti u klupi od jutra do podne, bez obzira imaš li što raditi ili se strahovito dosađuješ. Otac me je prije polaska u školu naučio čitati i pisati sva slova. Dok je učiteljica pomagala drugim učenicima, da mi ne bude dosadno, ja sam proučavala slike na zidovima ili znatiželjno gledavala u veliki školski sat.
Čudila sam se hodu kazaljki ne znajući što pokazuju. Slova sam znala, ali brojke na satu bile su mi velika nepoznanica. Baka je vodila brigu kad ću u školu, podne su označavala crkvena zvona i moja glad, a da postoji i neko drugo vrijeme, bilo mi je nepoznato. A ono što ne znam, izazivalo je u meni čuđenje i znatiželju. Sada je to bio zidni sat. Da kazaljke u krugu nisu stalno šetale, sličio bi šarenim slikama, koje su ukrašavale naš razred.
Učiteljica je sjedila za velikim stolom ili hodala učionicom i gledala što mi radimo. Govorila je našim jezikom, ali nekako drukčije, a nas je učila da u školi i mi trebamo govoriti kao ona. Nama je to bilo vrlo teško pa su neki dječaci ostajali učiti i kad podne već odavno prođe. Mislim da im nije bilo jednostavno, onako gladnima, pamtiti da mliko nije mliko nego mlijeko i da se kaže pjevam, a ne pivam. Kako sam svašta voljela izmišljati, taj mi je govor bio poput nove igre. Ubrzo sam u našoj kući u jednom kutu sobe napravila svoju školu. Imala sam puno đaka. Lutke su mirno sjedile poput mene dok me učiteljica gleda, ali Šekija ne bih umirila ni da sam bila stroga kao ona učiteljica zbog koje sam kasnije zamrzila matematiku. Već pogađate tko mi je bio najbolji učenik. I kako sam svim i svačim mučila baku.
Nije cvit, nego cvijet. Nije svit nego svijet, a svetac je svet. Meko tisto najslađih kolača odjednom je postalo tijesto. Kad je učiteljica kazala da se misto kaže mjesto, onda je to vrijedilo i u mojoj školi. Pravila su se morala poštivati.
Cvijeće je bijelo, ako nije šareno,
mače je lijeno, a dijete je maleno.
Izmišljala sam pjesme i tražila riječi koje će baku potpuno zbuniti. Upisala joj brdo nedovoljnih ocjena, a na kraju zaprijetila da ću je zadržati u kazni kao učiteljica one dječake. Ni nedovoljne ocjene ni kazne nisu je mogle naljutiti. Ona je svoj mir unijela i u moju školu, a ja sam se igrala, radovala i od radosti rasla. Imala sam dvije škole i bilo mi je lijepo.
U jednoj sam slušala učiteljicu, a bila sam sretna, jer sam i nju kao i baku mogla pitati sve o onoj istini koju sam neprestance tražila. Moja se učiteljica na mene nikada nije ljutila. Samo je koji put rekla da nema vremena. Da je sutra pitam i neka ne zaboravim što sam htjela! Mislila sam da su ta moja pitanja bila važna i učiteljici pa se zato na mene nije ljutila kao na one dječake i neke djevojčice, koji su morali duže ostati u školi kako bi naučili nova slova. Pomislila sam da je možda otkrila kako imam svoju školu i da sam joj zato postala važna, jer netko tko ima dvije škole učiteljici mora biti važan.
U pravoj školi nisam morala puno učiti. Kako sam već kazala, pisati i čitati naučio me otac, a računala sam sa sestrom i bratom koji su bili stariji od mene. Zimi je kod nas život bio drukčiji nego u drugo godišnje doba. Još prije Božića napadao bi dubok snijeg i sve zabijelio. Polja, vinograd i voćnjaci mirno su se mogli odmarati do proljeća, no ljudi su od jutra do mraka uvijek nešto radili. Trebalo je nahraniti konje, očistiti staju, njegovati ovce koje su se ojanjile, nakruniti kukuruza za kokoši, guske i patke, donijeti drva da nam bude toplo. Baka je kuhala, a majka po cijele dane prela vunu, šivala i plela toplu odjeću. Od bijeloga kod kuće tkanog platna, izrađivala je vezene stolnjake, jastučnice i plahte, koje smo mi zvali ponjave.
Za mnoge smo stvari i predmete imali posebne izraze. Voljela sam taj naš govor i uza sve riječi koje sam u školi naučila, nikada ga nisam zaboravila. Često poželim s nekim govoriti tom našom ikavicom i riječima koje su uvijek zvučale toplije, mekše i slađe. Kao da su se topile u ustima i slijevale ravno u srce. Sjećanje na njih me lako rastuži pa se možda i zbog toga tako često poželim vratiti u djetinjstvo, koje je bilo i razigrano i uplakano, ali meni tako drago, poput velikog, dobrog prijatelja. Moje ljetne igre, kad smo stvarali svakojaka čuda, ostale su u dvorištu i vrtu, po stablima, na zelenoj livadi.
Kad je jedne zime, vjerujući kako sam dovoljno odrasla, otac odlučio da moram naučiti čitati i pisati, bila sam jako tužna. Zašto nije pustio da me nauči moja učiteljica kad krenem u prvi razred, nisam se usudila pitati. Bio je uporan, ali me i hrabrio govoreći da ne će biti teško ako ga budem pažljivo slušala. Poredali smo mačku i psa na jednu, a slova na drugu stranu. Najprije sam pokušala nacrtati Šekija i žutog mačka, ali nisam uspjela. Ruke su me boljele od držanja olovke, a oči pekle od suza. Željela sam odustati od učenja i vratiti se igri. Dok sam olovku uzimala u lijevu ruku i počela pisati prva slova, otac bi uzviknuo: „Crtati nikad ne ćeš naučiti, a lijevom rukom pisati i jesti ne ćeš!“
Možda se poslije i kajao radi toga, ali tada je bio tvrd kao najtvrđi kamen. Uzaludne su bile sve moje suze i bakino opravdavanje da je svejedno kojom rukom pišem! Očeva se želja ispunila. Brzo sam naučila pisati, i to desnom rukom. Čitala sam tako da me čak i on pohvalio, a crtati ne bih znala ni da sam se upisala u stotinu slikarskih škola. Zato sam sada u školi itekako razumjela svoje prijatelje kojima su slova zadavala veliku muku. Dok sam ih gledala, sjećala sam se svojega učenja s ocem.
Čak sam i zaboravila na sve muke koje sam pretrpjela zbog lijeve ruke, pa sam često pomislila: „Nitko im nije kriv! Da su na vrijeme naučili kao ja, učiteljica ih sada ne bi mogla mučiti.“ Tada bih odmah ocu sve oprostila. Što bi bilo sa mnom da on nije bio onako uporan? Koliko bi strpljenja morala imati učiteljica da me nauči olovku držati u desnoj ruci? Kako bih izdržala da ne zaplačem, a nitko ne zna kolike su muke kad olovka sama bježi u lijevu ruku?
Iako nisam razumjela zašto je toliko važno jesti i pisati desnom rukom, u razredu olovku nitko nije držao u lijevoj ruci. Ocu sam zbog toga u sebi zahvaljivala, ali to mu nikada nisam priznala. Doduše on me nije ni pitao! Više je volio donositi odluke, nego postavljati pitanja. Zbog toga što me prije škole naučio čitati i pisati, u prvom razredu često nisam imala što raditi, a otac mi više i nije bio onako strašan kako se prije činio. Olovku više nikada nisam uzimala u lijevu ruku, čak ni onda kad me učiteljica nije gledala. Sve sam češće u sebi, da nitko ne čuje, zahvaljivala ocu.
Voljela sam imati svoje tajne o kojima nikomu nisam govorila. Zato sam i u školi šutjela i gledala druge učenike kako uče. Slušala sam kako ponavljaju ista slova čudeći se kako ih ne mogu zapamtiti. Mogla sam se čak i igrati kad je učiteljica gledala na drugu stranu. Mislila sam o onoj svojoj školi kod kuće i kako bi već i Šeki svašta naučio uz tako dobru učiteljicu. Onda bih se zagledala kroz prozor i razmišljala kako je pticama u zraku. Boje li se letjeti onako visoko? Mene je bilo strah i na najnižoj grani, a kako je tek njima u onim visinama među oblacima. Je li im previše toplo u blizini sunca ili hladno kad zapuše jak vjetar? Kako se osjećaju kad pada kiša? Svakakve vam misli dolaze u glavu kad se dosađujete kao ja u prvom razredu.
Što bih radila da ne moram ići u školu? Ili da mogu otići kući kad hoću! Kad mi postane najdosadnije i kad me klupa počne strahovito žuljati. Smišljala sam i nove riječi kojima ću mučiti baku, jer ona nikako nije mogla naučiti govoriti poput moje učiteljice. Tko zna što sve ne bih izmislila da me učiteljica nije prekidala, a dobro je znala čime će me najbolje zaposliti. Poslije sam i sama, čim ona krene prema meni, smišljala što bih najbolje mogla nacrtati. „Što je ovo?“ Pitala bi učiteljica. „Pas!“ Odgovorila bih, jer sam mislila da je psa najlakše nacrtati, a i poznavala sam Šekija bolje od bilo koga, čak i od učiteljice. „To nije pas!“ Čim bih začula povišeni glas, koji me podsjetilo na oca, odmah sam poželjela pobjeći iz škole.
Mislim da me moja učiteljica jako voljela, jer mi se uvijek činilo da se i sama uplaši svoga povišenog glasa, a možda je ipak prepoznala Šekija na slici. Tada bi me bez riječi pogladila po kosi i otišla do drugih učenika. Moje brze suze, guste kao sitne kišne kapi, slijevale su se po slici za koju sam mislila da je pas koji sliči Šekiju. Zamišljala sam ga kako bježi da ne pokisne, jer mi je pred očima padala prava kiša od suza, a ja sam za njim trčala našom livadom i dugo se nisam mogla vratiti u školu. Učiteljica je to dobro znala i pustila me mojim uplakanim snovima. Ja sam joj tada za nagradu naučila sve o čemu nam je govorila. Naučila sam za cijeli razred.
Dođe li gospodin nadzornik, učiteljica je znala tko je ne će iznevjeriti. Bilo je jako važno sve znati pred gospodinom nadzornikom, a ja sam voljela kad je naša učiteljica vesela. Tako smo nas dvije imale tajni dogovor, a možda se meni samo tako činilo. Svakoga jutra zadovoljno sam odlazila u školu. Više mi čak nije bilo ni dosadno, a pronašla sam nešto novo što me je počelo privlačiti više od igre. Ili je i to bilo samo nova igra? Voljela sam čitati iz više razloga. Zbog one radosti na licu moje učiteljice kad me gospodin nadzornik pohvali i zbog novih prijatelja koje sam iz knjiga upoznala.
Vjerovala sam da će mi i oni pomoći u traženju moje istine. Ali moji prijatelji iz ulice nisu se slagali sa mnom. Počeli su govoriti da zbog čitanja napuštam igru, a baka je kazala da čitanje nije dobro za oči. Lutke su me možda i slušale, ali su šutjele. Šeki je bio nemiran kao onda kad sam ga pokušavala naučiti slova. Naučio je samo tri, ali ne znam je li razumio moju iznenadnu potrebu za čitanjem. I nije ona tri slova – izgovarao – kad bih ga ja, njegova učiteljica, pitala. Ponavljao ih je kad bi sam htio ili kad se netko pojavio pred vratima. Kad bi došao nepoznat čovjek ili se Šekiju nije svidio, odmah bi se oglasio s ona svoja tri slova. „V a u, v a u, v a u!“ Ponavljao je dugo i glasno kao da želi dobiti najbolju ocjenu.
Zbog čitanja sam dobila još jednog protivnika. Sestra mi je prijetila da će reći ocu kako samo čitam i ni malo joj ne pomažem u kućnim poslovima, koji su nam bili dodijeljeni. Bilo mi je žao što se sestra ljuti i što joj ne pomažem koliko bih trebala. Često je zbog umora i mojih vragolija morala odglumiti oca, ali navečer kad se on pojavi, znala sam koliko me voli. A tek kad prije spavanja zajednički zapjevamo! Dok otac ne vikne – t i š i n a – ona me zagrli kao da me moli da joj oprostim što je vikala na mene. Kad zbog straha od oca prekinemo pjesmu, mirno bih zaspala, jer mi je najvažnije bilo da je uz mene netko u koga sam sigurna da me jako voli.
Zaplakati mi nikada nije bilo teško. Pomiješaju mi se suze i slova kao kad sam uzimala olovku i žlicu lijevom rukom, kad nisam mogla jesti juhu i sredinu od kruha, kad zimi ugine koje janje...
I kad kraj u pričama bude jako tužan.
Opširnije u mjesečniku Hrvatske novine broj 43 u tiskanom izdanju strana 10-11
