Priopćenje za javnost Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini:
"Svake godine početkom svibnja, Demokratski savez Hrvata u Vojvodini ukazuje i podsjeća na tragična događanja u Vojvodini s konca 20. stoljeća. Riječ je o ničim izazvanom progonu vojvođanskih Hrvata iz njihova zavičaja – jednom od najtragičnijih razdoblja u novijoj povijesti Vojvodine, napose kada govorimo o stradanjima živih ljudi, Hrvata u Srijemu te jugozapadnoj i zapadnoj Bačkoj. Početke tih 1990-ih, Hrvati u Vojvodini stoga živo i traumatično pamte kao vrijeme etnički motiviranog nasilja i ubojstava koje se organizirano provodilo spram lojalnih građana hrvatske nacionalnosti.
Na te tragične događaje podsjećamo javnost i sada – 6. svibnja 1992. godine u Hrtkovcima je održan miting na kojemu je organizator Vojislav Šešelj pročitao imena sedamnaestero viđenijih mjesnih Hrvata, kojima je javno poručeno da se imaju iseliti, jer će u protivnom biti protjerani. Istina, nasilno protjerivanje vojvođanskih Hrvata započelo je još 1991. etničkim incidentima u Novom Slankamenu, kao i drugim mjestima u Srijemu, no ovaj je događaj u Hrtkovcima prepoznat u javnosti kao najeklatantniji primjer.
Hrvati su 1990-ih protjerivani i iz drugih vojvođanskih mjesta: Golubinaca, Sota, Morovića, Erdevika, Kukujevaca, Gibarca, Šida, Vašice, Rume, Iriga, Beške, Maradika, Inđije, Zemuna, Novih Banovaca, Surčina, Srijemske Kamenice, Beočina, Čerevića, Petrovaradina, Srijemskih Karlovaca, Srijemske Mitrovice, Nikinaca, Platičeva, Martinaca, Bača, Plavne, Sonte, Stanišića, Subotice… Nevladine udruge govore o tome kako je u Vojvodini 1990-ih ubijeno 25 osoba, od kojih se njih troje još uvijek vode kao nestali, te da ju je moralo napustiti između 35 i 40 tisuća Hrvata, a od izbjeglih se do danas gotovo nitko nije vratio u rodni kraj. Ističemo da pravosudna tijela u Republici Srbiji do sada nisu, osim u jednom slučaju, pokretala sudske postupke za učinjene zločine na teritoriju Vojvodini u to vrijeme, premda su bile podnijete kaznene prijave. Ovi se zločini razrađenim politikama prešućuju, na što mi u DSHV-u ne pristajemo.
Opet ističemo da je za zločine nad Hrvatima u Vojvodini pravomoćno osuđen, pred Mehanizmom za Međunarodne kaznene sudove u Haagu, Vojislav Šešelj. Isti onaj koji je nakon toga, mimo svih demokratskih standarda i načela međunarodnoga prava, nastavio svoje političko djelovanje, koje je dijelom usmjereno ne samo na nijekanje činjenica zbog kojih je osuđen – zločina nad Hrvatima u Srijemu, nego i na aktivno djelovanje u mjestu u kojemu su se zločini i događali, kao što su Hrtkovci. Smatramo tako što za nedopustivo djelovanje za svaku demokratski legitimiranu državu, napose za onu koja ima status kandidata za članstvo u Europskoj uniji.DSHV će nastaviti intenzivnije raditi na uspostavi sadržajne kulture sjećanja o stradanju Hrvata u Vojvodini tijekom 1990-ih, koja će za rezultat imati javno spomen-obilježje za žrtve te prigodno i stalno komemoriranje. To kanimo činiti iz uvjerenja da zajednica koja ne pamti i ne memorira vlastito stradanje i koja primjereno ne njeguje sjećanje na vlastite nevine žrtve jest zajednica koja nema izglednu budućnost.
Pri tomu, nastojat ćemo i dalje da našim politikama sjećanja, koje su autentične i usmjerene prema izgradnji pravednijega društva, bude imanentna i svijest o potrebi dijaloga, međusobnog razumijevanja i uvažavanja različitih memorijskih perspektiva – upravo ondje gdje je nekada bila pukotina, mora niknuti most. Kultura sjećanja ne smije biti instrument podjela, ideološke manipulacije niti povijesnog revizionizma, nego prostor susreta – gdje se priznaje i potvrđuje patnja onih koji su trpjeli, bez uvjetovanja, relativizacije ili selektivnosti.
Zato smatramo da sjećanje na stradanje Hrvata u Vojvodini ne pripada ni jednoj izvanjskoj agendi, ni politikantskom pokušaju usmjeravanja kolektivne boli u svrhu dnevno-političkih ciljeva – ono pripada samoj zajednici pogođenoj progonima, njezinim preživjelima i potomcima. Ta zajednica mora biti subjekt sjećanja, a ne objekt manipulacije. U tom duhu, DSHV ostaje posvećen kulturi memorijalne pravednosti koja povezuje, a ne razdvaja, i koja, neovisno o povijesnim ožiljcima, nudi mogućnost zajedničkog pogleda u budućnost."
Press DSHV-a
