Značajne osobe podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca (4)

Znanost
Typography

Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca pripada tipu specijalnih leksikona, i to po dvjema osnovama: njegovu posebnost ne čini samo zemljopisno područje na koje se odnosi nego mu posebnu dimenziju daje i to što se u zadanome teritorijalnom okviru usredotočuje na pojave i osobe koje imaju (i) hrvatski karakter.   

Kao takav, on nastoji obuhvatiti ne samo Bunjevce i Šokce u vojvođanskom i mađarskom dijelu Bačke nego i u cijelome povijesnom ugarskom Podunavlju, iz Leksikona objavljujemo u 4 nastavku osobe značajne čije prezime počinje sa slovom B.

 
 
BEDŽULA, Tomo (Bedcsula) (Sentivan, 1805. – Kalača, 24. I. 1864.) svećenik i književnik. Rođen je u bunjevačkoj poljodjelskoj obitelji, a školovao se u Đuru (Győr) i Kalači. Bogoslovne znanosti studirao je u Kalači. Za svećenika je zaređen 1830., nakon čega je šest godina bio kapelan u Baji. Kućni kapelan nadbiskupa Petra Klobusiczkoga postao je 1836., a od 1838. bio je nadbiskupski ceremonijar i tajnik. Kao tajnik pratio je nadbiskupa na državni sabor. Prisjednik nadbiskupskoga Duhovnog stola postao je 1839., a začasni kanonik 1841. Kalački katedralni župnik bio je 1843.-53., a opat sv. Katarine od Šarengrada postao je 1848. U Kaptolu je obavljao dužnost najprije mlađega (1844.-53.), poslije i starijeg magistra (1853.-57.), a bio je i kanonik kantor (1857.-64.).
Prijateljevao je s Ivanom Antunovićem i zagovarao njegovo imenovanje za kanonika. Iza sebe je ostavio tri nabožna djela, od kojih jedno na madžarskome, a dva na latinskom jeziku.
Djela: Bucsuzó beszéd híveitől elválása alkalmával a kalocsai plebánia templomban, Szabadka, 1853; Vita Petri Klobusiczky de eadem metropolitanarum Colocensis at Bacsiensis ecclesiarum canonice unitarum archiepiscopi, u: Religio, 22, Colocae, 1859; Duo cycli meditaionum quadriduanarum, Colocae, 1862.
Lit.: M. Evetović, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata (rukopis); Hrvatski biografski leksikon, I, Zagreb, 1983; A. Sekulić, Hrvatska preporodna književnost u ugarskom Podunavlju do 1918., Zagreb, 1994; www.asztrik.hu/archivum/kfl2/kanonok.htm#b
 
A.Kopilović i S. Beretić
 
BEGOVAC, Josip (Sombor, 9. VII. 1954.), sveučilišni profesor, liječnik. U rodnom gradu pohađao je osnovnu školu i gimnaziju, a diplomirao je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1978. Deset godina poslije specijalizirao je infektologiju. Poslijediplomski studij neurologije pohađao je 1986.–88. na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Magistarsku radnju obranio je 1991., a doktorsku disertaciju 1993. U znanstveno-nastavno zvanje docenta na Medicinskom fakultetu u Zagrebu izabran je 1994., a 2005. stekao je zvanje redovitog profesora. U dva je navrata boravio u SAD-u na stručnom usavršavanju – 1996. u Medicinskom centru u Dartmouth i 2003. na Kalifornijskom sveučilištu u San Franciscu.
Znanstveno se bavi infekcijom HIV-om i streptokoknom infekcijom, o čemu je objavio četrdesetak radova koji se spominju u međunarodnom indeksu MEDLINE. Samostalne i suautorske stručne i znanstvene članke objavljivao je u hrvatskim (Liječnički vjesnik, Medix, Collegium Anthropologicum, Infektološki glasnik, Medicus, Croatian Medical Journal, Acta Medica Croatica, Acta Dermatovenerologica Croatica, Socijalna ekologija) i inozemnim časopisima (Advances in Experimental Medicine and Biology, Diagnostic Microbiology and Infectious Disease, International Journal of Antimicrobial Agents, Acta Virologica, European Journal of Epidemiology, Clinical Infectious Diseases, The Pediatric Infectious Disease Journal AIDS). Član je nekoliko hrvatskih i međunarodnih udruga (Hrvatski liječnički zbor, Hrvatska liječnička komora, International AIDS Society, International Association of Physicians in AIDS Care, European AIDS Clinical Society). Aktivan je u preventivnim akcijama vezanima uz HIV/AIDS u Hrvatskoj. Bio je član i predsjednik Povjerenstva za prevenciju HIV-a/AIDS-a Ministrastva zdravstva RH.
U zagrebačkoj je Klinici za infektivne bolesti od 1993. bio voditelj Referentnog centra za HIV/AIDS, a 2002. postao je pročelnikom Klinike.
Djela: Živjeti s virusom humane imunodeficijencije, Zagreb, 1995 (1998); HIV-bolest : osnovne činjenice, opće mjere zaštite i etički aspekti : priručnik za zdravstvene djelatnike (suautorica I. Gjenero Margan), Zagreb, 1995 (1998); AIDS : HIV-bolest (suautori I. Beus, S. Bartolić), Zagreb, 2003.
 
N. Zelić
 
BEGOVAC, Ivan (Sombor, 25. III. 1965.), psihijatar, doktor medicinskih znanosti. Rođen je u liječničkoj obitelji Marka i Elizabete. Osnovnu je školu završio u Somboru, a klasičnu gimnaziju Paulinum u Subotici. Godine 1990. diplomirao je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, 2000. je magistrirao, a 2004. stekao zvanje doktora znanosti na području dječje i adolescentne psihijatrije obranivši disertaciju na temu Slika o sebi i ratna trauma u adolescentnoj dobi. U međuvremenu je specijalizirao psihijatriju 1996. te završio subspecijalizaciju iz dječje i adolescentne psihijatrije 2001. Radi na Odjelu za dječju i adolescentnu psihijatriju i psihoterapiju Klinike za psihološku medicinu KBC-a Zagreb i Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gdje, među ostalim, sudjeluje i u izvođenju dodiplomske i poslijediplomske nastave.
Kao autor ili suautor stručne i znanstvene radove objavljivao je u hrvatskim i inozemnim stručnim časopisima: Psihoterapija, European Child & Adolescent Psychiatry, Liječnički vjesnik, Socijalna psihijatrija, Collegium Antropologicum, European Eating Disorders Review. Sudjelovao je na mnogobrojnim hrvatskim i inozemnim stručnim skupovima i surađivao u nekoliko hrvatskih i inozemnih znanstvenih projekata. Član je nekoliko stručnih udruga, a predsjednik je Hrvatskog društva za dječju i adolescentnu psihijatriju i psihoterapiju pri Hrvatskome liječničkom zboru.
 
N. Zelić
 
BELJANSKI, Milenko (Sombor, 5. III. 1923. – Sombor, 9. X. 1996.) novinar, kroničar i publicist. Član komunističkog pokreta postao je pred Drugi svjetski rat. Tijekom rata nekoliko je puta zatvaran i tri je godine proveo po zatvorima i logorima u Madžarskoj te u Dachauu, zbog čega je ostao težak ratni vojni invalid. Novinarstvom se počeo baviti 1948. Bio je osnivač Somborskih novina 1954. te njihov višegodišnji ravnatelj i urednik. Publicističkim radom počeo se baviti 1950. Autor je stotinjak knjiga i knjižica te nekoliko stotina članaka, uglavnom kompilacijske naravi, u kojima je obradio različite teme vezane za Sombor i okolicu: radnički pokret, naselja, narode, vjerske skupine, salaše, toponomastiku i dr. Premda se u radu nije služio znanstvenom metodologijom, u obradama tema pokazao je marljivost, upornost i pronicavost, što ga čini najpoznatijim somborskim publicistom.
U svojoj se publicističkoj djelatnosti mnogo puta dotaknuo tema vezanih uz somborske Hrvate: obrađivao je naselja koja nastanjuju bunjevački i šokački Hrvati (Sombor, Bereg, Čonoplja, Lemeš, Monoštor, Salaši Matarići i Raiči, Šara i Baba-pusta i dr.), pisao je o somborskim katolicima (Somborski franjevci, reformati, pentekostni, baptisti, adventisti, muslimani, 1989.; Katolici u Somboru, 1995.), a nekoliko je djela njegovih djela bilo izravno posvećeno Hrvatima u tom gradu (Sombor i bunjevački nacionalni preporod (1870.-1945.), 1971.; Najstariji podaci o Hrvatima u Somboru, 1988.). Objavljivao je i u Hrvatskoj riječi 1951. godine, a pisao je i na opće bunjevačke teme (Zablude oko porekla imena Bunjevac, Somborske novine, 12. I. 1968.; Albo Kuntić o Bunjevcima, Subotičke novine, 25. X. 1991.; Slovo o Bunjevcima, Somborske novine, 13. XII. 1991.). Svoje je stajalište o umjetnom problemu nacionalne pripadnosti bačkih Bunjevaca izrazio je vrlo lucidno: «administracija Austrije ne razlikuje nacionalna bića Hrvata i Srba […] dajući prevagu srpskom nacionalnom imenu, za koje, pak, misli da su katolici […] Okolnost da su 5000 naseljenih u Bačkoj predstavljeni kao 'katolički Raci' davala je povoda srpskom nacionalizmu da svojata ovdašnje Hrvate zvane Bunjevci. S druge strane je mađarska politika posezala za pravom na Bunjevce, da su Mađari, a ne Hrvati, s obzirom da su iste katoličke vere. Otpor protiv jedne i druge asimilatorske tendencije bio je mukotrpan i zato što su bački Hrvati-Bunjevci bili geografski i vremenski udaljeni od svog nacionalnog jezgra. […] Na njihovo otuđenje od stvarnog nacionalnog osećanja i položaja uticali su ne samo vera, nego školovanje, zapošljavanje i mešoviti brakovi.» (Najstariji podaci o Hrvatima u Somboru).
Lit.: Sto knjiga i knjižica Milenka Beljanskog (Bibliografija), Sombor, 1996 (s potpunom bibliografijom).
 
J. Z. Pekanović
 
BENAK, Josip (Bođani, 10. III. 1919. – Bođani, 12. VII. 1988.), naivni slikar i kulturni djelatnik. Pučku je školu završio u rodnome mjestu, gdje je i odrastao u jednostavnoj katoličkoj šokačkoj poljodjelskoj obitelji. Nije imao materijalnih mogućnosti za daljnje školovanje pa u Bođanima do kraja života radi kao poljodjelac.
Još je u mladosti počeo slikati i sam se učio vještini stvaranja kičicom na platnu. Slike su mu motivski vezane uz zavičajne krajolike, interijere šokačkih kuća, prizore iz svakodnevnoga seoskog života, sakralne sadržaje i teme iz mjesne povijesti Šokaca. Izlagao je na izložbama u Zagrebu, Somboru, Subotici, Kuli, Odžacima, Baču, Vajskoj i drugim mjestima. Izradio je scenografiju za komični kazališni komad s pjevanjem Na vrbi svirala Josipa Andrića, koji se izvodio sredinom pedesetih godina u hrvatskim naseljima u Bačkoj. Tijekom života aktivno je sudjelovao i u organiziranju kulturnog života u Bođanima.
Lit.: A. Đaković, Josip Benak, Subotička Danica. Kalendar za 1990. god., Subotica, 1989.
 
J. Dumendžić-Meštar
 
BERLEKOVIĆ, Stipan (Tass, 20. VIII. 1914. – Čonoplja, 15. XII. 1992.), prosvjetni radnik i društveni djelatnik. U ranoj mladosti s roditeljima se doseljava u Čonoplju, gdje završava pučku školu. Gimnazijsko obrazovanje stječe u Građanskoj školi u Somboru, nakon čega se upisuje u školu za učitelje, također u Somboru, no zbog problema nacionalne naravi prelazi u Osijek, gdje je i diplomirao. Radio je kao učitelj, zatim kao kotarski nastavni inspektor te pomoćnik i na kraju kao upravitelj škole. Službovao je u raznim bačkim mjestima, ali najviše u Čonoplji. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata, u travnju 1942., bio je otpušten s posla kao osoba od nepovjerenja.
Odmah nakon rata, 1. XII. 1944., ponovno je postavljen za učitelja u Čonoplji. U isto vrijeme kao djelatnik aktivira se u kulturnom životu tog mjesta i uključuje u rad mjesne kulturne udruge Bunjevačka kasina, koja uskoro mijenja naziv u Hrvatsko kulturno društvo. Uspješno u radu zamjenjuje osnivača i dugogodišnjeg djelatnika Iliju Džinića, koji se, nakon što je prisilno umirovljen, preselio u Sombor. Kao izaslanik Društva sudjelovao je na godišnjoj skupštini Hrvatske kulturne zajednice 10. VI. 1945. u Subotici, na kojoj je izabran za člana Upravnog odbora.
Posebno se angažirao oko poslijeratne obnove i kasnijeg održavanja bunjevačkog prela u Čonoplji. Ono je do Drugoga svjetskog rata bilo organizirano 21 put, a kontinuirano je, zahvaljujući upravo Berlekoviću, održavano svake godine na Marin 2. veljače sve do početka 1970-ih. U sklopu društva uspješno je pripremao i priređivao igrokaze, a organizirao je i gostovanja Hrvatskoga narodnog kazališta iz Subotice i Narodnog pozorišta iz Sombora. Berleković je ostao aktivan sudionik u društvenom životu Čonoplje i nakon 1955., kad je Hrvatsko kulturno društvo prestalo raditi.
Lit.: Đ. Lončar, Stipan Berleković (1914-1992), Subotička Danica (nova). Kalendar za 2001. godinu, Subotica, 2000; M. Beljanski, Šest vekova Čonoplje (1399-1987), Sombor, 1996.
 
Đ. Lončar
 
BERLEKOVIĆ, Vince, kulturni djelatnik. Bio je jedan od glavnih urednika u subotičkom dvotjedniku na madžarskom jeziku Irodalmi értesítő (Književni vjesnik) u razdoblju 1925.-27. Najveći dio svojeg istraživačkog rada posvetio je Subotici i uopće području tadašnje južne Madžarske, a rezultate je objavio u dvije knjige. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata bio je akviziter knjiga u Subotici, surađivao je s knjižarama i nakladničkim poduzećima.
Djela: Szabadka szabad királyi thj. város teljes betűrendes címtára : az új utcanevekkel, Szabadka város térképével, távbeszélőtulajdonosok teljes névsorával és Bácsvidék helység neveivel, Szabadka, 1942; Szabadka szabad királyi város és délvidék évkönyve és címtéra : 1943, Szabadka, 1943.
Lit.: T. Kolozsi, Szabadkai sajtó (1919-1945), Újvidék, 1979; G. Kiss, E. Bažant, K. Čeliković, Subotička bibliografija 1918-1944, III/1, Subotica, 2003.
 
E. Bažant
 
BERTRON, Franjo, (Kula, 29. VII. 1892. – Palić), svećenik. Gimnaziju je završio u Kalači 1912., gdje je četiri godine poslije završio i studij teologije, a za svećenika je zaređen 4. VI. 1916. Kao župni vikar djelovao je najprije u Žedniku, zatim u Čonoplji i Bačkom Monoštoru. Godine 1918. bio je kateheta u Subotici, župni vikar u subotičkim župama svete Terezije i svetog Jurja te bilježnik biskupskog suda u Subotici. Nakon Prvoga svjetskog rata radio je na osnivanju samostalne administrature na Bikovu, a trinaest je godina njome i upravljao. Ondje je 1921. podigao crkvu i župni dom. Crkva je posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije i jedina je u Subotičkoj biskupiji izgrađena od naboja. Za župu je od grada Subotice isposlovao nadarbinu od 40 jutara zemlje. Bio je desna ruka biskupu Lajči Budanoviću oko gradnje župne crkve na Kelebiji. U Crkvi je obnašao dužnosti biskupskog savjetnika te tajnika i vikara biskupskog suda. Tijekom službovanja u Bikovu bio je nadzornik pučkih škola. Oko 1930. godine uređivao je i izdavao Bikovački glasnik, prvi župni list na području današnje Subotičke biskupije. Godine 1931. bio je urednik je podlistka Kolo u Subotičkim novinama, a potpisivao se kao Ujak Franjo. Sastavio je i kratak molitvenik 1926. godine. 
Djela: Kralj budi, Gospodine!, Subotica, 1926.
Lit.: Schematismus cleri Administaturae Apostolicae Bachiensis ad annum Christi 1941, Subotica, 1941; Schematismus cleri Archidioecesis Colocensis et Bacsiensis ad annum Christi 1942, Coloczae, 1942; Schematismus cleri Apostolicae Bačiensis administraturae (ABA) ad annum Christi 1961, Subotica, 1961; Litterae circulares IV. pro clero Bačiensi a. 1960. dimissae, (misto i godina); A. Sekulić, Književnost podunavskih Hrvata u XX. stoljeću, Zagreb, 1996.
 
S. Beretić
 
 
 
 
 
 
 
Powered by WordPress.