Iz knjige Branimira Miroslava Tomlekina „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“ objavljenoj u izdanju zagrebačke izdavačke kuće TKANICA PROZOR (III. priča iz IV. poglavlja „Nova kuća“) Jelena se službeno sudski rastavila, a kuću u Futogu su ona i bivši muž morali prodati jer nije bila fizički djeljiva. Sud je Jeleni dodijelio maloljetnoga Gorana na starateljstvo, a zadužio je, po rješenju Centra za socijalni rad u Novom Sadu, oboje roditelja da novcem od prodaje kuće kupe stan na Goranovo ime. Otac je Goranu dao dio svoga novca i to se vodilo kao Goranova ušteđevina, a Jelena je na svoj dio dodala i svoju ušteđevinu, te je kupljen dvoipolsoban stan u Novom Sadu, u zgradi nedaleko od stana bake Vere. Prethodno su Jelena i Marko skoro godinu dana tražili stan koji se može kupiti za raspoložive novce, kako bi se mogli od baka Vere svi preseliti u njega.
U potrazi za zadovoljavajućim rješenjem, Marko je premjerio desetke stanova ponuđenih na prodaju i nacrtao je još više varijanti mogućih adaptacija. Cilj je bio omogućiti tri manje sobe za djecu, a da Jelena i on također imaju i neki svoj kutak. Pri različitim veličinama soba Goran je imao prednost i njegova bi trebala biti veća od Vesnine i Igorove. Problem je bio gotovo nerješiv, prije svega zbog novaca kojima je Jelena raspolagala. Markova ušteđevina je bila namijenjena za gradnju nove kuće u Hrtkovcima, a i inače su se Marko i Jelena dogovorili da ne miješaju svoje novce, a nikako svoju imovinu, upravo zbog djece, koja bi zbog toga poslije mogla imati velikih poteškoća. Ono što je Markovo ostaje Vesni i Igoru, a ono što je Jelenino ostaje Goranu.
Tek kada su u stan, koji je na koncu kupljen, došli i treći put, ali po danu, jer dotad su u njega uvijek stizali kada bi već pao mrak, Marku je sinula ideja da se taj stan može adaptirati po njihovim željama, jer je već i njega imao ucrtanog u razmjeri u skicama adaptcije. Dao je Jeleni znak da brzo idu kući, kako bi on na crtežu konkretno provjerio mogućnost realizacije onog što mu se učinilo kao dobro i moguće rješenje. Pred ponoć je imao nacrtanu detaljnu adaptaciju tog stana, tako da, kada se pregradi dnevna soba, Goran u dijelu s prozorom do ulice ima svoju sobu, a Jelena i on u drugom, puno manjem dijelu i bez prozora, prostor za spavanje u koji staju samo bračni krevet i dva ormara. Tako u novoformiranoj dnevnoj sobi ne bi spavao nitko, a tu je novu dnevnu sobu Marko formirao od dijela predsoblja, kuhinje i kuta za ručavanje, koji je izveden kao posebna prostorija. Pregrađivanjem spavaće sobe Vesna i Igor su dobili male, ali veoma funkcionalne sobe.
Međutim, ključ cijelokupnoga rješenja je bio upravo u tome što se ta spavaća soba može pregraditi samo ako se na njoj izbije još jedan prozor na zabatnome zidu stambenoga bloka. Na jednoj tako dobivenoj sobici ostao bi postojeći prozor, ali na drugoj bi se morao probiti novi. A da spavaća soba uopće gleda na bočnu fasadu zgrade i da se ondje može izbiti novi prozor, Marko je shvatio upravo u onom trenutku kada je na danjoj svjetlosti vidio da kupaona, orijentirana na istu stranu kao i spavaća soba, ima prozor. Po noći nisu mogli imati orijentaciju da je upravo taj stan krajnji u zgradi, a što je rješavalo sve.
Kada je Marko Jeleni pokazao rješenje s ucrtanim namještajem, a kojeg su već imali, bila je oduševljena. I već sutradan su s Olgom, vlasnicom toga stana, pregovarali o kupnji. Marko je uspio dogovoriti cijenu za petinu nižu od prvotno tražene.
Olga je prodavala i garažu u istoj zgradi, ali je rekla da oko te prodaje ne žuri jer je garaža puna stvari koje će ona moći iznijeti tek kada novcima dobivenim prodajom ovoga stana isplati dug za već zakupljeni novi stan, to jest kada useli u njega. Jelena i Marko su rekli da su iznimno zainteresirani i za garažu, ali da sada nemaju mogućnosti i za nju, jer će, da bi isplatili dogovorenu cijenu za kupnju ovoga stana, morati još i posuditi nešto novaca, ali da Olga javi prvo njima kada garaža bude prazna, odnosno kada bude na prodaju. Pravo stanje je, međutim, bilo drugačije. Zbog znatno snižene početne cene, ostalo im je dovoljno novca za porez i adaptaciju stana, pa čak više od polovice novca i za garažu. Već tada su znali da će garaža biti njihova. Bila im je neophodna jer su po planiranoj adaptaciji stana ostali bez ostave.
S velikim oduševljenjem su Jelena i Marko krenuli u adaptaciju kupljenoga stana, ali je Marko najviše radio. Sam je porušio sve pregradne zidove, izbio nove otvore za vrata i, pažljivo, do polovine debljine zida, započeo praviti otvor za onaj famozni prozor na bočnoj fasadi buduće sobice. Iznio je i sav otpad i sve pripremio za dolazak majstora za finalne radove.
A kada su svi radovi bili završeni, čekao se još samo prvi kišni petak za posljednji zahvat, konačno izbijanje prozora na bočnoj fasadi zgrade za sobicu namijenjenu Igoru. Ta je radnja u biti nelegalna i svjesni onoga što čine, pažljivo su pripremali teren.
Pored toga što je Marko iznutra izbio za prozor polovicu debljine fasadnoga zida, trebalo je u pravom trenutku izbiti i onu drugu polovicu i u dobiveni otvor žurno ugraditi prozor. Kupljen je i sami prozor i nabavljen je sav materijal za njegovu ugradnju, a s majstorom je dogovoren i termin: prvi kišni petak u osam sati ujutro. Baš jutro kišnoga petka moralo je biti iz više razloga. Prvo, većina stanara je u to vrijeme na poslu, drugo, po kiši nema nikoga na ulici, osobito ne u ovoj bočnoj i sporednoj ulici, te treće, slijedili su subotnji i nedjeljni dan, kada nitko nije mogao intervenirati kod bilo kakvih inspekcija.
U pogodnome trenutku izbijen je čitavi otvor u zidu, te je prozor brzo ugrađen. S ulice ga nitko na toj visini nije ni primjećivao, a i ako bi ga tko uočio, ne bi znao od kada je. Oličen je prljavobijelom bojom, kakvi su bili postojeći prozori na cijeloj zgradi, a nešto nove žbuke oko prozora izvana zamazano je u patiniranom tonu postojeće boje fasade zgrade.
A za Jelenu i Marka i njihovu djecu taj je obični prozor značio početak novoga života.
Nekoliko mjeseci poslije kupnje, stan je bio gotov za useljenje. Nova koncepcija, koja se pokazala izvrsnom, bila je da se u sve prostorije ide iz velike dnevne sobe, koja je služila samo za ručavanje, gledanje televizije, za goste i za svako drugo okupljanje. Goranova je soba bila komotna, a Vesnina i Igorova, s racionalnim rasporedom namještaja, bile su posve dovoljne i pogodne za učenje. U svaku su sobicu uklopljeni ležaj, ormar i stol, pa su Vesna i Igor imali svatko svoj mirni kutak.
A i Jelena i Marko su, ako bi baš željeli da ih nitko od djece ne uznemirava, mogli zatvoriti vrata prema dnevnoj sobi svoje „rupe“, kako su zvali ovaj kutak u kojem su spavali.
Stan ima centralno gradsko grijanje i bilo im je zaista lijepo i toplo u njemu, a izgledao je, ovako adaptiran, neobično prostran za svoju kvadraturu i puno svjetliji nego ranije. Toliko je izmijenjen, da Olga, kada je prvi put navratila, nije mogla prepoznati svoj vlastiti stan, niti se u njemu snaći. Nije vjerovala da se od onog njezinog mraka i kao u labirintu poslaganih prostorijica može dobiti ovakav otvoren, veliki i svijetli prostor. Posebno ju je fascinirala novoformirana velika dnevna soba iz koje se sada izravno ide van na prostrani balkon, kojem se ranije moglo prići jedino iz skučene prostorije za ručavanje.
Jelena i Marko su bili suglasni da su sada učinili veliki korak u svojim životima, osobito u životima njihove djece. Marko je prvi put u životu imao za stolom – za ručkom i večerom – brojnu obitelj s troje djece, a što mu je bio životni san.
A sve su troje djece i dalje bili odlični učenici i bilo je lijepo ići na roditeljske sastanke. S balkona stana mogli su Jelena i Marko, preko ulice, gledati djecu u obližnjemu školskom dvorištu kako se igraju i znali su po galami kada im počinje i završava svaki odmor. Bila je prednost ovoga stana što djeca nisu morala mijenjati školu, i baka Vera je bila posve blizu, a Goran, Vesna i Igor su za veliki odmor dolazili kući na užinu.
U međuvremenu je novosadski sud donio rješenje da se djeca dodijele Marku. Revizija postupka iz Banja Luke trajala je skoro tri godine. Bilo je desetak rasprava na kojima nijednom nije bila prisutna Mirjana, premda su joj pozivi bili svaki put uredno uručeni. Za sve to vrijeme ona je samo jednom bila u Novom Sadu i tada je, nenajavljena, došla u stan kod baka Vere dok je Marko bio na poslu i naređivala je Vesni i Igoru da pođu s njome. Djeca je nisu htjela poslušati, a kako je bila drska i prema baka Veri, ova je nazvala Marka telefonom na posao i kada je Mirjana shvatila da će on uskoro doći, žurno je napustila stan.
Djeca nisu nijednom morala na sud, ali prije početka postupka pozvana su u Centar za socijalni rad, kao i Marko. I dok su ondje s djecom završili za nekoliko minuta, Marko je prošao dvosatno ispitivanje. Prvo ga je iznenadilo to što su se Vesna i Igor iz prostorije gdje su ih ispitivali vratili, takorekuć, brže nego što su u nju ušli i bili su isto tako raspoloženi kao i kada su ulazili. A čim su izašli, Marko ih je iznenađeno pitao što su unutra razgovarali.
– Ništa, pitali su nas jedino kakvi smo đaci – rekla je Vesna.
– I, što ste im rekli da bi ih tako opčinili?
– Pa to, da smo odlikaši.
– I ništa više?
– Ništa više.
Komisiji je bilo jasno s kakvom djecom razgovaraju i u kakvom su djeca stanju, te im više ništa nije bilo potrebno čuti s njihove strane. Nisu ih čak pitali ni ono što je Marko očekivao da će biti pitani – s kime žele živjeti. Bilo je očito da su s njime, u Novom Sadu, već više godina i da su zdravi, čisti, uredni, raspoloženi, lijepo odgojeni i uza sve to i izvrsni đaci.
A onda se Marko nije mogao načuditi koliko su ga u Centru pokušavali pri ispitivanju isprovocirati unakrsnim i neugodnim pitanjima. Znao je iz iskustva, iz Banja Luke, da očevi teško dobivaju djecu i nije smio ni u čemu pogriješiti. Morao je uraditi i neke silne testove. Po pitanjima je vidio da su to bili testovi zrelosti, snalažljivosti, odgovornosti, inteligencije i slično tome, a sve je ukupno, u više prostorija Centra, trajalo puna dva sata! Ali zato je njegov odvjetnik bio iznenađen kada je dobio izvještaj Centra za socijalni rad. Odmah je nazvao Marka i rekao da ovako po oca povoljan izvještaj od te ustanove do sada još nije vidio.
Pokraj toga, na sudu su bili uporni u pozivanju Mirjane na rasprave, a Marka su također svaki put dugo preispitivali i nisu mu dodijelili djecu sve dok se nisu posve uvjerili da Mirjana zapravo nije zainteresirana za njih. Putem njezina odvjetnika, u novosadski su sud na raspravu, stizali samo dopisi u kojima je Marko bio optuživan da je na silu odveo djecu. Dokazao je, međutim, da su djeca svojevoljno, s njime, napustila stan u Banjoj Luci, ali taj je dokaz zapravo bio i jedini cilj suprotne strane. Naime, u Banjoj Luci se usporedno vodio i spor oko stana, na čiju nijednu raspravu Marko nije otišao. A korišteni su zapisnici sa suđenja u Novom Sadu i citirane su Markove izjave o dragovoljnom napuštanju stana. Na temelju toga dragovoljnog odsustva iz stana, duljega od šest mjeseci, izgubio je stanarsko pravo! Zapravo su ga izgubila djeca, što je najviše njima značilo smetnju. Zauvjek je izgubljen san o svom stanu.
Ali srce mu je bilo puno kada bi se navečer vraćao kući i izdaleka vidio osvjetljene prozore na dječjim sobama. Činilo mu se da onaj najmanji, Igorov, izbijen onako na rizik, jače svijetli od sviju drugih i simbolizira njihov novi život i pobjedu nad svim preprekama.
Vjerovao je da je sve za sada riješeno na najbolji mogući način, ne sanjajući da prave nedaće tek slijede.
GRANICA
Na cesti kojom sam prošao bezbroj puta,
danju, noću, ljeti, zimi, cijelog svog vijeka,
noćas su stavili balvane, tu je straža neka,
i rekli su: „Ovo je sad granica, konac puta!“
Kažu da ja ne mogu ostati na strani ovoj,
jer ne može to više moja domovina biti,
i sve će nas protjerati odavde, zašto kriti,
treba što prije da idem preko, kući svojoj.
A kuća moja je sa ove strane, u Hrtkovcima,
u Krčevinama je moja ova zemlja masna,
voda sa mog đerma meni je jedino slasna,
miris mog vrta ne može se platiti novcima.
I sve ove šume i beskrajne njive su moje,
Dunav, Sava, Bosut i Drava su moje rijeke,
po drumovima možete crtati granice neke,
ali u srcu mi Srijem i Slavonija zajedno stoje.
Branimir Miroslav Tomlekin
