Ovaj se naslov sam od sebe nametnuo čitajući knjigu Milovana Mikovića Slušaj: zemlja, riječi s trojezičnim podnaslovom Panonski ljetopis, Panonische Jahrbuch, Panon Èvköni. Što je bliže, a što dalje? Dvije prekrižene dijagonale, četiri vrha nekog iz sebe pokrenutog četverokuta, kvadrata, pravokutnika – svejedno – vrhovi vuku svaki na svoju stranu – ponekad bolan dokaz da želimo li držati svijet nas okupu – moramo biti – raspeti na križu.
Ne marimo više za zemljopisne križaljke – uzdužnica i okomica – podnevnika i usporednica… tu smo gdje jesmo. Panonski mornari.
Milovanu Mikoviću, kao i svima nama, ponekad zatreba velika rijeka. Napisao je mnogo pjesama njoj u čast, žuđenoj. Veliku rijeku morao bi pratiti velik RIJEK. Makar i vijugav. Dunav nije daleko. I više se voli neizrecivo, nikad izrečena riječ od one što nadolazi. Tako kažu da se o onom što voliš – ne govori ni često ni puno. Koga voli Milovan Miković? Milovan Miković i Maryllin Monroe! I oni su nekada nekoga voljeli – javno. I nismo to zaboravili. Ali smo nevoljki. Svojim zemaljskim životom koji je uvijek već i nebeski – mi kušamo stati tome na kraj. Toj nevoljkosti, i prečesto prestanemo voljeti. Svojom krivnjom? Ili to višeput odredi ono sveto mjesto gdje se doista odlučuje o našim životima. Je li nam svejedno? Žudimo li za tišinom sna? O, sni mogu biti bučni – sve plamti vatra u njima! Znaju biti i sablažnjivi. I mutni. Kao rijeka nakon jesenskih kiša. Počnimo govoriti! Jedni s drugima. Inače nam nema spasa. Besjediti i ganati. Spominati se i praviti. Razgovarati se! Najil san se ljudi i ćakol namlatil… - rekao je Nikola Bonifačić Rožin. Jesmo li se mi – najeli ljudi? I oni nas? Nešto slično kanda osjeća i Miković kad kaže – žderite! – govoreći zapravo – nemojte žderati! Nismo ovdje radi navođenja vode na svoj mlin iako bi to isto bilo korisno. Za svu buduću meljavu s tog istoga mlina. Ovaj čas samo želimo stati uz knjigu. Biti do nje, tvarne. Možda nismo od iste tvari kao i snovi kako se davno moglo čuti u Malteškom sokolu, ali u nekoj vrsti privida živo smo prisutni, makar službeno bili i – mrtvi! Tin Ujević je rekao – u našoj smo ljubavnici tlapnji. Možda. Kako izići iz nje i želimo li to uopće?! Izići na vrh ili saći na dno i tamo iskapati još dublje drati još višlje? Taknuti bijelo lice mjesečevo bilo bi lijepo, ali bušiti po njemu u potrazi za naftom – nije čak ni idiotski. Idiote ne treba vrijeđati – oni su sami svoja vrsta – a ovo što čine takozvani ljudi koji nisu, pazite, ludi nego su, naprotiv – prepametni. Izvoze svoju pamet u svemir – koji bi nas mogao kad mu dodije progutati nekom crnom rupom ili nas ispljunuti kakvom praskom svojom lančanom. Ili saći u Marijansku brazdu i tamo dolje bušiti – ! čemu sve to?! Bacanje neprijateljskih leševa u studence spram toga ima neki smisao – da zatruje vodu. Ili ćemo radije misliti o – kišnici. O zakonima spojenih posuda u kojima se skrivamo prije nego nam i to budu izglasovali u sabornici da je i to zabranjeno - voda u bunaru nije tvoja, nego – državna, a kišnica čija je – satelitska?! Neboderska? O Bože, barem si ti visoko i možeš to spriječiti. Sreća što danas u državama našima ima previše zakona, odveć ih je – niti pravnici ne znaju koliko ih ima. Te se ipak uspjesmo prokrijumčariti u budućnost unatoč njima. Izumiruće vrste se štite svugdje - a izumirući ljudi, narodi, jezici… što s njima? Najviše što se može jest izgleda doći na UNESC ovu listu zaštićene baštine, što materijalne, što nematerijane. O, molim zaštitite mene! Šalu na stranu, ali ipak ostaje pitanje – kako nas sačuvati, sve nas? I odgovor krotak – našom vlastitom zemljom.
Zemlja hrani, zemlja je ljekovita. U svakoj neubranoj travi čuva se neka ljekarija – a ona čiji čuperci krenu iz gradskih ploščadi služi kao podsjetnik da nekada jesmo – poznavali se – i prepoznavali – međusobno. Mir kojim odiše pojava Milovana Mikovića nalazi se i u njegovim stihovima. Ništa naprečac. Taman kad kaže koju uzduž i porijeko, u znaku križa, u obliku spasenjskog plana, makar ne vjerovali u nj, uočimo nepredvidljivu slobodu od svih planova koja je, mora li se reći?! – dragocjena i nenadomjestiva. Pitaš se – mora li sve biti tako?! Ovo nije odgovor na pitanje. Ovo je razgovor. Sa šutnjom. Koliko puta ćemo ponoviti misao Jacquesa Derride?! Šutnja koja čuva glas, glas koji čuva šutnju. A Tin Ujević kaže - …naša blaga nada vrišti…! A Željka Zelić kaže onu isto tako mnogoput rečenu – pisanje je put samoizliječenja.
Oboje polaže pravo na točnost – i čuvanje i liječenje, ali istina hoće ići dalje. Želi još nešto reći povrh točnosti. Podsjetiti barem na našu zajedničku nadosobnost – kao što moradosmo biti u našoj zajedničkoj magmi u podsvjesnoj podopsobnosti. Međusobni blagoslov, ako ne razgovor. Kako je naše tijelo i duša u međusobnom ZDOGOVORU. Nije sve znači u – govoru! Da, nešto je i u zdogovoru – suprotstavljenih težnji, nakana, namjera… tko je suprotstavljen Milovanu Mikoviću? Status quo. Stanje stvari. Radnja i zbivanje izbavljaju od stanja. Stoga, samo naprijed – radimo i radujmo se! Aleluja! Tako nekoć pjevasmo u našim crkvama. Aleluja, veselimo se i radujmo se! Bilo što počinjimo mičući bilo kojim udom – zbrojimo se - a s kim ili sa čim ostavimo Providnosti! Uračunajmo se! Kako? S padežima hrvatskog jezika. Ni sa čim drugim? Sa svima drugima! Jer ćemo inače i mi postati netko drugi kao Rimbaud. Neka svatko upozna onaj osjećaj da si jedini i prvi. Miković jest i bude mu nekako – neveselo. Kako reče u jednoj svom životnom sažetku –
Usamljenički haiku
U mojem djetinjstvu
svi su osim mene
imali brata ili sestru.
Je li djetinjstvo nepovratno prošlo? Mi vjerujemo da nije. Zbog kraljevstva nebeskog u koje nećemo ući ne budemo kao oni – maleni. Mališi i mališani! Djeca i dječica! Predraga braća i premile sestre. Miković voli govoriti o počelima i svako malo im se vrati. Vatri, zemlji, vodi zraku – ali kao da je sam izvan njih. Možda u tome ima istine. Počela završavaju što su počela, a mi, dojam je, ne. Ne stignemo sve što bismo željeli. Čini nam se ili vjerujemo. Ili znamo. Nešto od toga dostatno je za bespočetna i beskrajna suglasja. U njima i mi proštismo ovu knjigu. Kroz vrata od verande čeznutljivo gledajući u jesen koja slazi na naša polja, njive, bašče. Kao da ne sudjelujemo, a sudjelujemo! Svi! Kao da nismo dio nje. Njezine osebujne raskoši. Njezinog basnoslovnog umiranja usred prekrasnog i raskošnog umiranja. I posljednje trave se osjemeniše – miholji baboljetci pružaju se zrakom. Tanke, tanke niti. O Bože, postignuta je punina zadovoljstva. Umjesto nas – ti, ti si ovdje. Još uvijek. Ti si ova zemlja, ti si ova riječ, ti liječiš. Hvala, na svemu tome, zdravo hvala! A Milovan Miković neka se rastmuri – neka mu se rastupi, neka raskine mračni zastor tame. I opet – bude svjetlo!
Piše: Božica Zoko
opširnije u mjesečniku Hrvatske novine u pdf i tiskanom izdanju broj 52 stranica 15
