Subotica u 18. stoljeću

SUBOTICA U SRCU
Typography

Povodom obilježavanja 300. obljetnice osnutka franjevačke rezidencije sv. Mihovila u Subotici objavljujemo dijelove iz knjige „Franjevačka crkva i samostan sv. Mihovila u Subotici“ u nakladi udruge Hrvatska nezavisna lista, u kojoj je na 116 strana prikazana povijest franjevačke crkve i samostana u Subotici kako ju je zabilježio o. Paškal Cvekan u knjizi „Subotički franjevački samostan i crkva“ tiskanoj u Subotici 1977. godine 

II. Poglavlje 

 
            Postanak Szabatke
Postoje povijesno utvrđeni podaci da je Subotica kao naselje postojala u srednjem vijeku. Ivány navodi nekoliko povelja, u kojima se u petnaestom stoljeću spominje Zabatka. Prvi je takav iz 1429. Zapalo mi je u oči, da se u svim tim u Iványu navedenim listinama Subotica navodi kao Zabatka, sa t, a ne sa d. Jednako se piše i u najstarijim zapisima u 18. stoljeću. Možda upravo radi takva načina pisanja treba porijeklo takva nazivanja tražiti u riječi zabat - završetak, krov na kući, a ne u mađarskoj riječi - szabad - što znači slobodnjak. Kroz cijelo 18. stoljeće - zapravo do 1743. ona se piše Szabatka, a u 20. stoljeću - od 1912. - Szabadka.
Povijesni podaci govore, da je Sulejman II. osvajač, pokorio cijelu Ugarsku i 2. IX. 1541. osvojio i Budim. Osvojio je i tvrđavu Füleki, a onda se pljačkajući kroz Bačku vratio u Carigrad. Nigdje se ne spominje posebno da je osvajao Suboticu. Ona je uključena u onoj općenitoj tvrdnji da je upokorio Panoniju.
Ako je vjerovati Istvánfyu, Turci su podigli utvrdu Szabatku između dvije močvare, ali ne toliko za obranu i u vojničke svrhe koliko više kao polazište pljačkaških pohoda prostrane panonske ravnice, o čemu svjedoče tolike ruševine srušenih naselja.
Prema istom Istvánfyu Szabatku su navodno 1593. napali i spalili vojnici vojskovođe Tiffenbacha. Grad je tada branilo 400 turskih vojnika, koji su boravili u Kaštelu: Odalte je Tiffenbach s plemićem Nikolom Palffi krenuo prema tvrđi Füleki, koju je i osvojio, a Turci su poslije toga Szabatku nanovo osvojili, obnovili i sagradili. Bilo je to 1594., kad je Iman paša išao na Györ.
Od tada je Szabatka u turskim rukama punih sto godina. Njihov bijes prema stanovništvu ovoga kraja postaje nesnošljiv. Naši se ljudi moraju skrivati po močvarama i u podzemnim rupama pješčanika. Trpjeli su neopisive muke, ali su ipak preživjeli svoje mučitelje i progonitelje. Snagu su im davali njihovi vjerni tješitelji i jedini prijatelji, sinovi svetoga Franje, jer nikada u to teško vrijeme nijesu ostajali bez svojih duhovnih pastira.
Franjevci su im dolazili iz samostana u Szegedinu, koji su boravili s njima, kao njihovi kapelani i dijelili s njima njihovu sudbinu. Dijelili su im svete sakramente, propovijedali Evanđelje, slavili s njima svetu Misu. I nitko od dalmatinskog naroda ovoga kraja nije zatajio svoju vjeru i otpao od Krista i njegove Crkve.
Franjevački samostan u Szegedinu pripadao je Ugarskoj provinciji presvetog Otkupljenja i držao se kao takav i za turskog vladanja. Posjedovao je neke povlastice koje su Turci dali i samostanima Franjevaca u Bosni! Iz tog su samostana dolazili Franjevci u okolicu Subotice i duhovno podržavali narod, koji nazivaju Dalmatincima. I premda je bilo seoba kršćana pod vodstvom Franjevaca iz Bosne, smatram da se ne može dokazati, da su oni dolazili u Suboticu, koja je područje djelovanja Franjevaca iz Szegedina, nego u područja koja su pripadala bosanskoj provinciji - Bač, Baja, Mohač. A to potvrđuje i potpuna šutnja povijesnih izvora samostana u Subotici!
Pod Bečom su Turci izgubili bitku 1683. To je početak njihova istjerivanja iz Evrope, koju su skoro dva stoljeća ugrožavali. 1684. oslobođena je Virovitica i jedan dio sjeverne Mađarske. 1686. Turci su istjerani iz Budima. No njihova vlast traje još 11 godina u Subotici i u okolnim mjestima. Svijest da će morati napustiti sve ove osvojene krajeve potiče ih da se još okrutnije odnose prema siromašnom stanovništvu, strašnije nego ikada prije.
U tim teškim danima turske strahovlade naši su se ljudi razbježali u Bajmak, Mélikút, a najviše u područje Ludaškog jezera gdje su se skrivali u iskopanim jamama i u trstenicima močvara. I upravo u toj nevolji s njima su stalno boravili i sve njihove nedaće jednako dijelili i Franjevci iz Szegedina: o. Luka, o. Nikola, o. Rajmund i o. Aleksandar Spanik. Oni su po svjedočanstvu Helene Vojnić, majke gospodina Stjepana Vojnić, starice od preko 80 godina, jeli korijenje trava, a jer na suhome nisu bili sigurni od Turaka, često su do vrata stajali u vodi močvare Ludaš, i kad bi ugledali progonitelje Turke, zaronili bi u vodu i kroz trstike u ustima disali. Noću su sabirali vjernike i tješili ih, hrabrili i sakramente dijelili.
Godinu dana prije poznate bitke kod Sente, gdje je vojskovođa Eugen Savojski podigao most na Tisi i svladao Turke, naši su se ljudi oko Ludaša 1696. podigli na ustanak protiv Turaka. Na poprečnoj obali močvare Ludaš iskopali su jarak i svojim su kolima navezli zemlju sve oko toga jarka i utvrdili se. Započeli su borbu, ali bez uspjeha. Bio je to pokušaj očajnika, koji su Turci skršili. I bili bi tada naši ljudi posve uništeni, da nije bilo močvare i guste trske u njoj, u koju su se kako je tko znao i mogao posakrivali i tako spasili.
Opasnost nije ni tada još prošla. Mnoge su od njih Turci na prijevaru iz močvare namamili i onda pobili. A služili su se i uhodama, koji bi se noću došuljali k močvari Ludaš i hrvatskim jezikom izvikivali ženska imena: „Kata, Bara, Mara, ništa se ne bojte! Dođite!“ Na taj su način namamili dvije mlade žene Algašević, od njih je jedna bila rođena sestra majke gospodina senatora Josipa Jaramazović, a druga iz obitelji Lučić, rođakinja subotičkog samostanskog sindika Šimuna Antunovića. I mnoge druge.
Samostan u Segedinu poslužio je mnogima da su se u njemu spasili i sačuvali goli život, jer je turska vlast jamčila samostanu povlasticu nepovredivosti. Noću su bjegunci s Ludaša došli do samostana i u prostranom štaglju samostanskom našli zaklon i zaštitu. Franjevci su im noću donosili hranu i piće i obavještavali o svemu što je za njih bilo važno znati. I upravo ta zauzetost i ljubav Franjinih sinova za spas ovoga naroda razlogom je, da im to Dalmatinski ovaj narod u Subotici i oko nje nikada nije zaboravio i neprestano im stostruko vraća svojom obilnom i trajnom milostinjom.
Ako to o. Danijel Zavodszki koji je tridesetak samo godina udaljen od tih povijesnih činjenica, posebno ističe, onda je to doista tako i možemo mu vjerovati. Nemoguće je da bi Franjevci u Subotici mogli izgraditi samostan i urediti crkvu da nije bilo postojane i vjerne pomoći ovoga naroda, kojega oni postojano zovu - Dalmatinci.
Porazom kod Sente, Turci su morali napustiti Bačku, pa su Dalmatinci mogli izaći iz svoga skloništa u Segedinu i nastaniti se u blizini Segedina, u Palanki, kako su to oni govorili. I tu su se radom, zalaganjem i pomoću braće Franjevaca Segedinskog samostana počeli sređivati. S njima je tada njihov stari kapelan o. Aleksandar Spanik, koji o njima vodi brigu.
Odavde su se zaputili u Suboticu, gdje svoje domove nijesu više našli, pa su zauzeli napuštene turske kuće, a po ulicama i vrtovima je raslo veliko grmlje – pučki zvano korov.
Turske su kuće bile raskošno građene, neke i na sprat podignute, ali sve već stare i oštećene. Jedino je Kaštel – kojeg su pučki zvali kula - imao dva kata prema zapadu okrenuta.
(Obrađeno prema Kućna povijest sub. samostana Ia.) 
 
Iz knjige „„Franjevačka crkva i samostan sv. Mihovila u Subotici“, 
Opširnije u mjesečniku Hrvatske novine 51 u pdf i tiskanom izdanju stranica 18
 
 
 
 
Powered by WordPress.