Tavankutska golgota

SUBOTICA U SRCU
Typography

Mještani T avankuta itekako su sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća bili radostni i ponositi na izgradnju  ambulante koju su sagradili samo doprinosom mještani  Donjeg i Gornjeg Tavankuta, Mirgeša, tada još gusto naseljene Čikerije, Male Baje,Kaponje i djela Male Bosne.           

 

                         

 
 Lječnici su živjeli u namjenskom stanu za njih sagrađenome u sklopu ambulante, dvadeset i četiri sata mještani gore pomenutih naselja imali su zdravstvenu njegu. Bio je tu i stomatolog, pedijatar, ginekolog, bilo je  tu i sanitetsko vozilo sa vozačem koji je dvadeset i četiri sata bio na raspolaganju mještanima.
Sada mnogo toga nema.
 Jednom tjedno u Tavankutsku ambulantu dolazi stomatolog  koji primi i do 25 do 30 pacijenata iako je maximum za druge stomatologe naravno tamo gdje ih ima maximum 5 pacijenata u smjeni.
 Pedijatar nije bio cjelih godinu dana osim u dva navrata kada su se radili sistematski pregledi djece osnovno školskoga uzrasta i kada se druga djeca nisu primala na pregled.
 Dva trenutno zaposlena lječnika raspoređena u dvije smjene primaju i po pedeset pacijenata u smjeni iako je propisani maksimum u pola manji, ovi lječnici kao i dvije medicinske sestre daju sve od sebe daju svoj  maksimum da svima iziđu u susret da pomognu svakomu žrtvujući  sebe isto kao i dvije medicinske sestre koje muku muče radeći na šalteru, dajući inekcije bolesnicima,previjajući rane povređenima, vadeći  krpelje.
 Ukoliko se ukaže potreba da nekome zatreba hitma medicinska pomoć, taj je dužan da se postara za vozilo da bi stigao do lječnika ili da bi to vozilo dovezlo lječnika do njega ukoliko je stanje mu takvo da se nemože kretati. Služba hitne medicinske pomoći iz Subotice nerijetko nema vozilo koje bi uputilo put Tavankuta te tako pacijenti ostaju na milost i nemilost odgovornih za ovakvo stanje.
 Nepojmljivo je da jedno mjesto poput Tavankuta nema najosnovniju zdravstvenu njegu potrebnu kako za pet tisuća stanovnika koje pokriva Tavankutska ambulanta, tako isto i za sve one koji borave u Tavankutu, Gornjem i Donjem kao i u Mirgešu.
 Osim što je Tavankut turističko mjesto koje posjećuje veliki broj turista ovdje svakodnevno boravi  oko tisuću ljudi koji dolaze iz raznih mjesta posebice iz okolice Sombora, Apatina te Bačke Topole ti ljudi dolaze na rad po ogromnim plantažama  koja okružuju selo, tu se nikako ne smije zaboraviti da su se za medicinsku pomoć obraćali i migranti, ljudi koji boluju od  bolesti koje nama nisu poznate . Tu svakodnevno dolazi i po dvadeset do trideset kamiona iz inozemstva koji odvoze voće i povrće iz Tavankutskih hladnjača i ovi ljudi nerijetko čekajući na utovar i danima borave u selu, nikada se nezna kada će i njima zatrebati lječnik.
 
Prošla zima koja će svima nama ostati upamćena po ektremno niskim temperaturama ostaće upamćena i po tome da se pacijenti nisu posmrzavali u čekaonici samo zahvaljujući osoblju ambulante koje je obezbjedilo kvarcne grijalice kojima su zagrijevali čekaonice i ordinacije samo zato što je došlo do kvara na peći za etažno grijanje te do dan danas nema niti naznaka da se isti popravi ili da se nabavi novi, čak što više osim što se ne posvećuje pažnja grijanju koje je  dakako potrebno i ložaču je dat otkaz što je dovoljan znak da se o grijanju i ne razmišlja. Te ostaje pitanje. Kako će mo dalje? Kako će mo dočekati sledeću zimu?
 U samoj ambulanti koja je nekoć bila infrastrukturna ljepotica nije problem samo u gore navedenome, nego i u tome što iz prozora ispada git te nebi nikoga iznenadilo da ispadne i staklo iz prozora.
 Patronažna sestra koja vodi računa o novorođenčadima, svojim vozilom po snjegu, suncu, vjetru i kiši hita po asfaltu ali i po atarskim putevima da bi posjetila majke i novorođenčad i sve to na području od devedeset i šest kvadratnih kilometara koliko Tavankustkoj ambulanti pripada.
 Možda bi sve ovo i bilo nekako shvatljivo ukoliko se ne bi u obzir uzela činjenica da se  u nekim drugim gradskim ambulantama koje pokrivaju mnogo manja područja nije uložilo i u prozore i u vozila namenjena za prevoz bolesnika ali i u druge stvari potrebne  za nesmetan rad osoblja koje je tu da bi stanovništvu pružilo najosnovnije a to je pravo na zdravstvenu zaštitu.
 Takođe nemožemo zaobići niti činjenicu da u Tavankutskoj ambulanti voda nije za piće , ali ni to da ukoliko uđemo u toalet doživimo malo je reći blagi šok jer isti neprestano smrdi.
 Po nezvaničnim informacijama postoje indicije da su neke privatne poliklinike iz Subotice zainteresirane za rad u Tavankutskoj ambulanti. Ako već stvari tako stoje tada deo prostorija kojih u ambulanti ima valja dati u zakup zainteresiranima.
 Do iznalaženja rješenja stanovnicima , turistima, radnicima sa strane, migrantima i svima ostalima koji se nađu u nevolji valja da slobodno rečeno kukaju nad svojom sudbinom što su se našli u mjestu koje nema osnovnu zdravstvenu njegu i onu koju ima imaju samo zahvaljujući požrtvovanošću samih zaposlenika u ambulanti Tavankut.
 Do tada neka nam je svima Bog u pomoći.
 
Tomislav Mačković
Powered by WordPress.