Kolumne

Kolumne mrežne stranice Hrvatske novine - vijesti

  • Naslovnica
    Naslovnica This is where you can find all the blog posts throughout the site.
  • Kategorije
    Kategorije Displays a list of categories from this blog.
  • Oznake
    Oznake Displays a list of tags that have been used in the blog.
  • Blogeri
    Blogeri Search for your favorite blogger from this site.
  • Blogovi tima
    Blogovi tima Find your favorite team blogs here.
  • Login
    Prijava Login form

Roman Branimira Miroslava Tomlekina „Martina“, u nastavcima: Mati ili hintergrund (2)

Posted by on in Nije kategorizirano
  • Font size: Larger Smaller
  • Hitova: 347
  • Pretplata na ovaj zapis
  • Ispis

Ima pozne mudrosti, krvave osvete vremena, kada čovjek providi svoje bivše neznanje. Treba čekati deset, dvadeset i daleko više godina da se uzmogne kazati: Bili smo u zabludi. Nas su prevarili.

                                                                                         Tin Ujević (1891. 1955.)  

 

 

Srijemska fronta

Aron je znao da će u ovoj situaciji jedino pobjeda partizana omogućiti njemu, njegovoj ženi i njihovoj kćerkici opstanak i u vremenima poslije rata, iako ništa nije bilo sigurno, a činilo se da najmanje izgleda za pobjedu imaju upravo partizani. Ako pobijede Nijemci, Mađari, četnici, ustaše... za njega, sudionika u ratu na strani partizana, sasvim je izvjestan kraj, a i njegova žena i njegova kći imaju pri takvom ishodu malo izgleda da prežive. Zato se od prvog dana bespoštedno i hrabro borio, kao da je na rubu razuma. Bila je to neka nagonska borba za opstanak; bio je svjestan da će samo boreći se doprinijeti konačnoj pobjedi partizana, odnosno svom spasu i spasu svoje obitelji. 

Druga stvar, također na rubu razuma, uz zaista i nagonsku potrebu, bila je njegova neizmjerna želja da mu se rodi sin. Kod Židova je vrlo važno imati muško dijete jer jedan od najznačajnijih običaja je bio da sin izgovara kadiš – posmrtnu molitvu na odru svog oca. Aronovom ocu, koji je poginuo u prethodnom ratu, nije izgovoren kadiš jer se Aron rodio poslije njegove smrti. Arona je strašno opterećivalo, kao da je sam za to kriv, to što je njegov otac, iako je, eto, imao njega, svog sina, otišao na onaj svijet bez kadiša, a upravo ga je užasavala pomisao da njemu također neće imati tko izgovoriti kadiš. Kao da je postojalo neko prokletstvo nad njihovom obitelji, koje se počelo prenositi s koljena na koljeno. I kada god bi mogao, ponekad i neposredno poslije borbe po fruškogorskim šumama, Aron se, obično noću, a znalo je to biti i usred bijela dana, prikradao selu i kućici u kojoj je bila Martina i silovito je pravio svog nasljednika, sina koji će na njegovu grobu izreći kadiš. Aron i Martina su se i inače strasno ljubili kada god bi mogli, ali ovo je sada doista poprimilo razmjere pravog ludila.  

Međutim, za nešto više od godinu dana poslije rođenja Klare, rodila se Aronu i Martini druga kći, Linda, a kada se već nazirao kraj rata, Martina je po treći put zatrudnjela. 

Onda je odjednom već bilo sasvim sigurno da će Narodnooslobodilačka vojska na čelu s tada već legendarnim maršalom Titom uz pomoć jedinica Crvene armije izvojevati konačnu pobjedu nad okupatorom, jer je Hitlerova Njemačka počela gubiti bitku za bitkom na svim frontama, pa i na Balkanu. Ali povijest se još jednom poigrala sa sudbinom Srijema i njegovih žitelja, kao i nebrojeno puta do tada. 

Otkad se povijest pamti ili piše, Srijemom bi zavladao, prosječno u razmacima od po samo stotinjak godina, neki sasvim drugi narod, naravno, uz sve užase rata. Tako su kroz Srijem u gotovo neprestanim borbama prolazile, nadirale ili se povlačile silne vojske, pa je u njegovoj poznatoj povijesti od nekoliko tisuća godina unatrag pa do sada njime vladalo tridesetak naroda, od Breuka, Skordiska i Rimljana preko Vizigota, Gepida i Ostrogota do Avara, Bugara i Turaka te konačno Slavena. A i oni su stalno pod nekom tuđom vlašću. Do Prvoga svjetskog rata pod Austro-Ugarskom, a za vrijeme ovog rata Srijem je bio pod Njemačkom.

Ipak, oslobođenjem tridesetak komunista iz zatvora u Srijemskoj Mitrovici i formiranjem Fruškogorskoga partizanskog odreda počele su i prve akcije za oslobađanje Srijema od njemačke okupacije. Napadane su širom Srijema žandarmerijske stanice, općinske uprave, uprave šumskih i poljoprivrednih gospodarstava i drugi punktovi Folksdojčera, ustaša i domobrana. Uz parolu “Pušku, pa u Frušku”, odred je brzo brojčano narastao, tako da pred zimu 1942. godine oko osam stotina njegovih boraca, s velikom količinom hrane, odlazi čak i u pomoć partizanima u istočnoj Bosni. 

Kad su Srijemci krenuli sa te Fruške gore,

oni odoše u Bosnu, tamo da se bore...  

Orila se pjesma Majevicom, a ovi stihovi su postali simbol snage i hrabrosti srijemskih partizana. 

Međutim, kada je oslobođen Beograd, kroz Srijem su se prema zapadu počeli povlačiti čelnici okupatorske i izdajničke vlasti, a potom i jedinice neprijateljske vojske s teritorija Srbije. Prvo je tuda pobjegao Milan Nedić s dijelom svoje vlade, a zatim nekoliko pukovnija četnika i nedićevaca te Dimitrije Ljotić sa svojim jedinicama. No, Nijemci su, kada je njihov poraz u Grčkoj i Albaniji postao izvjestan, a da bi omogućili povlačenje svojih jedinica od nekoliko stotina tisuća vojnika odande prema Njemačkoj, upravo u Srijemu formirali snažnu frontu obrane od daljnjeg nadiranja Narodnooslobodilačke vojske, Crvene armije i Bugarske narodne armije iz pravca Beograda. Prva linija te obrane protezala se od Krušedola preko Dobrinaca i Putinaca sve do Jarka na obali Save. Nijemci su, međutim, dok su se vodile borbe na prvoj liniji, formirali odmah iza nje više drugih linija i tako su gotovo pola godine, uz svakodnevne žestoke borbe, držali tu frontu u Srijemu, povlačeći se prema zapadu. Posljednja, sedma linija otpora pružala se od Sotina na Dunavu preko Lipovca pa do obala Save kod Brčkog. 

Bitke na Srijemskoj fronti su započele potkraj listopada 1944. godine i do Nove godine vođen je teški rovovski rat na nekoliko već formiranih neprijateljskih linija i uz veliku koncentraciju neprijateljske sile. Stoga vrhovni zapovjednik Narodnooslobodilačke vojske maršal Josip Broz Tito već 1. siječnja sljedeće godine donosi ukaz o formiranju Prve armije s oko 55.000 branitelja i zadatkom da ona izvrši proboj Srijemske fronte. Istog dana uslijedio je frontalni napad, ali već 3. siječnja i žestoka njemačka kontraofenziva, kada su borbene grupe 7. SS divizije “Prinz Eugen”, podržane artiljerijom i tenkovima, napale partizane kod mjesta Nijemci na fronti razvučenoj više od deset kilometara. Naređeno je forsirano povlačenje partizana prema mostu na Bosutu.  

Aron je prošao kroza sve borbe svoje jedinice i kada je formirana i 11. vojvođanska brigada, a Narodnooslobodilačka vojska postala prava sila, sve više je bio siguran u sretnu budućnost svoje obitelji. Još ako mu se rodi sin, a kažu „treća sreća“, bit će najsretniji čovjek na svijetu.

Ali sada su oko rova u kojem je bio sa svojom jedinicom odjednom počele padati granate, a jedna je uletjela upravo u njegovoj blizini, te je, iako zaglušen detonacijom i zasut ogromnom količinom zemlje, vidio kako beživotno tijelo njegova dobrog drugara Milana izlijeće iz rova kao neka vreća izbačena katapultom te pada i tupo udara o smrznutu srijemsku ledinu. A Crni je nepomično ležao u rovu glave naslonjene na Aronovu desnu butinu i izgledalo je kao da je čvrsto zaspao na pikniku u Fruškoj gori s glavom u krilu svog drugara. Ali njegova tijela ispod pojasa nije bilo, ostala je ondje samo ogromna lokva krvi pomiješana s mesom, kostima i zemljom. Zoran i Vinko su ležali mrtvi malo dalje u grotesknim pozama i ni oni se nikako nisu uklapali u scenu piknika. Aronu se učinilo da je neozlijeđen i imao je namjeru iskočiti iz rova i pokušati se domoći obližnje šume, ali je onda shvatio da ne može pomaknuti noge. Ne zbog Crnog, čija je glava bila u njegovu krilu, već zbog toga što noge uopće nije osjećao; noge nisu slušale nijednu naredbu iz njegove glave. Začudo, nije osjećao nikakvu bol i bio je svjestan da mu je ostalo jedino bespomoćno sjediti tako naslonjen uza zemljani zid rova s mrtvim drugom u krilu i čekati što će se dalje dogoditi. Oko njega nije bilo nikoga živog i nije vrijedilo ni vikati za pomoć. Granate su i dalje bjesomučno padale svuda uokolo i najbolje rješenje ove bezizlazne situacije bilo je da još jedna uleti izravno u rov te raznese i njega. I, kao da ima beskonačno vrijeme na raspolaganju, usporenim pokretima ruku vadio je kožnu vrećicu iz svoje vojničke bluze s još nešto malo preostalog duhana. Bilo ga je dovoljno još samo za jednu cigaretu, za koju je bio siguran da mu je posljednja, kao ispunjenje posljednje želje pred egzekuciju zatvorenika osuđenog na smrt. Nasmijao se toj slučajnosti da je imao baš toliko duhana za još tu posljednju cigaretu. Onda su granate prestale padati, a Aron je pao u nesvijest. 

Došao je sebi kada je čuo veliku buku koju su dizali tenkovi i, već u neposrednoj blizini, galamu njemačkih vojnika. Kada je otvorio oči, ugledao je iznad sebe njemačkog vojnika koji je upravo primijetio da je Aron živ. Uskočio je u rov i zamahnuo prema Aronovim grudima puškom na kojoj je bila nataknuta bajuneta.

Kada ga je Nijemac probo, Aron je osjetio neko blaženstvo, a on i Martina, njegova voljena Ita, zaplesali su valcer u vrtu kavane “Kuglana”. Sada je Martina, u Aronovoj agoniji pred smrt, na sebi konačno imala bijelu vjenčanicu, njezinu i Aronovu neispunjenu želju, i oboje je bilo beskrajno sretno i veselo, s nadom da će se jednom ipak vjenčati, unatoč svemu.

Martina se glasno smijala, vrtjelo se njih dvoje sve brže i brže, sve dok se ona od te rotirajuće sile nije odvojila od Arona i nestala u daljini, a on je, sada tako lak bez nje, počeo lebdjeti dižući se sve više i više k nebu iz rova u kojem su ostali iskasapljeni njegovi drugovi...

nastavlja se

 

Roman MARTINA Branimira Miroslava Tomlekina istovremeno je povijesni roman i tzv. familienroman, pri čemu su višegeneracijska povijest jedne vojvođanske obitelji i opća novija povijest tog prostora neraskidivo povezane. Stožerna točka romana naslovni je lik novosadske Hrvatice Martine, koju autor prati od njezinih mladenačkih dana za Kraljevine Jugoslavije, navraćajući se i na okolnosti koje su tom razdoblju prethodile – srednjoeuropski Novi Sad XIX. stoljeća, Prvi svjetski rat i raspad Austro-Ugarske. Od sudbine Martinina supruga Arona, novosadskog Židova, te njihovih stradanja u Drugom svjetskom ratu, pa sve do XXI. stoljeća, u velikom pripovjedačkom luku pratimo i živote Martininih triju kćeri te njihovih supruga i sinova, svjedočeći mijenama političkih sustava, ali i demografske slike nekad iznimno multietničke pokrajine. Njihova intimna proživljavanja, svakodnevna ljudska veselja i nevolje kombiniraju se s velikim ugrozama, kao što je bila mobilizacija 1968. godine, pri čemu nas autor iscrpno obavještava o historiografskoj pozadini važnih zbivanja. S rijetkim iznimkama, poput onih u razdoblju „kupovanja socijalnog mira“ u bivšoj Jugoslaviji, ti obični, „mali“ ljudi, svima nama bliski i prepoznatljivi, bivaju bačeni u vihore i žrvnjeve velikih događaja, s neizvjesnim, a nerijetko i tragičnim ishodima. 

 

                                                                  Denis Peričić i Anita Peričić 

 

0

Comments