Kriminalistička priča Mladena Šimića

 Proljeće je kasnilo. Miroslav je polako, nogu pred nogu kako se to kaže išao na posao. Nije volio radnu organizaciju u kojoj je radio. Radio je u SUP-u. Nije to bio njegov izbor ali okolnosti su ga dovele do toga.

Vrijeme je bilo promjenljivo, nemirni i nepouzdani travanj 1970 godine u Novom Sadu. Jedan dan pada kiša a drugi dan je sunčan. Pločnik je bio prljav sa mnoštvom pikavaca i bijelih fleka od žvakačih guma. Prašina i pijesak skupljali su se na ivicama pločnika a to nitko nije kupio pa je počela rasti trava. Ala sam ja nesretan čovjek mislio je Miroslav, radim u radnoj organizaciji koju ne volim, živim u gradu koji ne volim a u zadnje vrijeme ni odnosi sa djevojkom nisu  dobri. Zašto je tako ljubomorna i zašto mi stalno nešto prigovara. Sad kada dođe u kancelariju dočekaće ga primitivni i podrugljivi šef Zoran. Taj njegov šef  je imao završenu samo osnovnu školu ali mu je bio nadređeni. Ne samo to već je to bilo jedno neprijatno stvorenje koje je raspoređivalo ljude po poslovima. Zoran je vrlo često slao Miroslava na željeznički kolodvor da hvata prostitutke. Kako je Zoran postavljen za šefa nitko nije znao. Diskreciono pravo kako se govorilo. Zoran je bio milicioner dugo godina. Iskustva ima ne može se reći. Pričaju za njega da je bio surovi batinaš i da je to njegova preporuka za šefa. Miroslav nije imao stalno radno mjesto, bio je neraspoređeni pripravnik. Primao je za 20% manju plaću od običnog milicionera pozornika. Nemam iskustvo ali imam višu stručnu spremu mislio je Miroslav.     

Jednom se okuražio i rekao je to svom šefu Zoranu kad su se našli u kancelariji u četiri oka. Zoran mu se odgovorio podrugljivo i osorno "Ti si za mene obična nula, završio si višu školu pravnog smjera i ništa ne znaš. Kakvo pravo ima veze sa lopovima i kriminalcima koje mi hvatamo. Nikakvo. I šuti tu i pokrij se ušima jer ću ti odmah dati rješenje o prestanku radnog odnosa. A kako si došao ovamo. Drug ima veza pa je došao preko veze. Morali smo te primiti jer smo te stipendirali a ja ne znam šta ću s tobom."

   Zoran je bio u pravu što se tiče njegovog dolaska u SUP. Otac je Miroslavu rano umro pa su prijatelji očevi nekako isposlovali da Miroslav dobije stipendiju od SUP-a.

Željeznički kolodvor

  Zoran ga je odmah poslao na kolodvor. "Ti na kolodvoru ništa ne radiš. Ne sjećam se kada si priveo neku kurvu a kolodvor vrvi od njih. Ima ih više nego putnika "Zoran je opet u pravu mislio je u sebi Miroslav. Nema sumnje on dosta zna i ima iskustva ali je nečovjek. Bez obzira što radim ovdje, ni grad me nije prihvatio i imam problema sa djevojkom, neću da budem kao Zoran. Najteže je ostati čovjek a ja to hoću. Neću da me hvata depresija i da mislim da sam gubitnik. Poraz je sastavni dio života i treba ga prihvatiti kao takvog. Kako kaže ona naša lijepa hrvatska narodna pjesma: "Za jedan časak radosti tisuću dana žalosti". Hoću da budem borac ili fajter kako kažu Ameri. Zdrav sam, snažan i visok i dopadam se ženama. A nisam ni glup barem ja tako o sebi mislim. Miroslav je bio Hrvat kojeg su roditelji doveli u Novi Sad kad je imao 4 godine. Mnoge njegove nedaće dolazile su i zbog njegove nacionalnosti. Osim toga Miroslav je vjerovao u Boga i zbog toga ga nisu htjeli primiti u Savez komunista. Nije on bio veliki vjernik i nije išao u crkvu ali je slavio Uskrs i Božić. Ima neka sila u kosmosu a da li je to Bog, duh ili materija mi to ne znamo govorio je.

  Prostitutke je Miroslav dobro poznavao. Bilo ih deset a neke rade danju a neke noću. To su bile jadnice koje se nisu snašle u životu pa prodaju svoje tijelo. Uostalom to je njihovo tijelo koje su im darovali otac, majka i Bog. Zašto ne bi imali pravo da prodaju svoje tijelo jer je Miroslav znao da ništa drugo ni nemaju. Miroslav je bio pravnik i imao je svoje individualno shvaćanje prava. U početku je priveo u milicijsku stanicu nekoliko prostitutki ali to poslije nije radio. Bilo mu  je žao tih nesretnih žena. Iza grube ljušture i ponašanja krile su nježne duše i duše koje se nisu snašle u životu a sa nekima se život surovo poigrao. I šta ako ih privedem. Slijedi prijava za skitnju jer u socijalističkoj Jugoslaviji nije bilo prostitucije u zakonima ali ju je bilo u životu. Sudac za prekršaje izrekne novčanu kaznu koje one plate i nastave raditi svoj zanat. Pa i radnici prodaju svoje tijelo odnosno svoje ruke. I seljaci prodaju svoje tijelo odnosno svoju grbaču. Miroslav je imao takvo mišljenje o prodaji tijela ali nije nikome to pričao. Bilo je suviše opasno tako govoriti naročito o radnicima. Na čelu države je bio radnik, bravar. I svi ostali su bili radnici, zdravstveni radnik, prosvjetni radnik, poljoprivredni radnik, znanstveni radnik. I sam je bio radnik narodne milicije. I prodavao je svoje tijelo za crkavicu koju su zvali "lični dohodak". Pa zar ja ne prodajem svoje noge, ruke, oči , uši pa čak i mozak. Ono što prodaju " seksualne radnice" kako ih je zvao Miroslav je i važnije od ruku i nogu, jedino nije važnije od glave mislio je Miroslav. Imao je svog najboljeg druga u miliciji Milorada. Milorad je bio milicioner pozornik iz Južne Srbije iz sela Čukljenik kod Vučja. Pošto mnogi nisu znali gdje se nalazi Vučje Milorad bi kratko odgovorio "kod Leskovac". Kada je bio raspoložen Miroslav je seksualne radnice zvao "moje cure" a kada je bio posebno raspoložen zvao ih je "moje hraniteljice".

Milorad bi dao ruku u vatru za Miroslava. U miliciji se razvijaju čvrsta iskrena prijateljstva kao u vojsci. Milicioneri upoznaju dno života, zločin i  ljudski očaj pa se među njima razvija iskreno prijateljstvo. Kada je Milorad sa obitelji premješten iz Vučja u Novi Sad Miroslav mu je našao jeftin podstanarski stan u Petrovaradinu, pomagao mu oko istovara skromnih stvari i upisao mu djecu u školu. Dao mu je i nekoliko praktičnih savjeta o životu u gradu. Miroslav je to zaboravio ali Milorad i njegova žena nisu. Milorad mu je ispričao istinitu priču iz sela. Jedan mladić njihov drug se ženio pa su oni smislili pomalo surovu seosku šalu. "Jovan nema kurac" svima su govorili. Došlo je to i do ušiju nevjeste i ona je otkazala vjenčanje. Bilo je velike muke da se nevjesta uvjeri da se radi o  šali. Eto koji je organ važniji mislio je Miroslav. Da ženik Jovan nije imao prst nevjesta vjerojatno ne bi otkazala vjenčanje. Milorad je smatrao Miroslava intelektualcem i nije se stidio da ga nasamo upita za značenje nekih riječi i pojmova. "Šta je to abdomen, lateralno ili šta je to oligarhija?" pitao je Milorad Miroslava a ovaj mu je to objašnjavao. 

  Željeznički kolodvor Miroslav je poznavao bolje od bilo koga, kao svoj džep govorilo se. Željezničari su ga prihvatili kao svog. I otac njegov je bio željezničar. Također i željezničari, konobari, spremačice, kuharice su ga prihvatilu i svi koji su tu radili. Miroslav je pomagao putnicima iako za to nije bio plaćen. Neka bude bar neke koristi od mene ovdje na kolodvoru jer ovdje provodim dane, mjesece  i vučem se ovuda kao gluha kučka. Najteže je ostati čovjek a ja to hoću stalno je sebi ponavljao. Kada bi došao na kolodvor Miroslava je čekala njegova besplatna crna kava u kolodvorskom restoranu. Miroslavu je bilo neprijatno pa je s vremena na vrijeme donosio po 200 grama kave. Donosio je ponekad i po litru rakije šljivovice konobarima a nema lijepšeg poklona za jednog konobara od  rakije. Rakiju je dobijao Miroslav od Milorada a to je bila prvoklasna šljivovica "made in Čukljenik". Rakija je bila dobra, ukusna, pravi lijek. Ponekad su Miloradovi roditelji stavljali u rakiju grančice kleke ili neke bobice pa je ta rakija bila posebno ukusna i zdrava. 

  S vremena na vrijeme pravile su se racije na prostitutke. Te racije su planirane u Beogradu "Godišnjim planom rada" a Miroslav je do doznavao od tajnice Anđe. Anđa je bila  žena pred mirovinom i cijenila je Miroslava. On joj je ponekad donosio cvijeće i uljudno ju je pozdravljao kad je sretne. Ponekad je donosio i čokoladu Anđinim unucima. "Miroslav je najfiniji čovjek ovdje" govorila je Anđa. Kada dođe vrijeme racije Miroslav je upozoravao prostitutke da se sklone. Kada bi se to saznalo sigurno bi dobio otkaz. Zato je Miroslav upisao vanredno studij Ekonomskog fakultata u Subotici pa kad dobije otkaz da nađe drugi posao. Revnosno je vježbao gađanje na streljani a od Anđe je uzimao završene predmete o ubojstvima, pljačkama i proučavao ih. Šef Zoran je ismijavao tu naviku Miroslava. "Pitaj mene, šta to čitaš ja sam doktor za kriminalce "govorio je Zoran. "Hoću da upoznam mentalitet ubojica i pljačkaša" govorio je Miroslav. "Šta ti je to mentalitet,  jebo te mentalitet, govori srpski da te ceo svet razume" bunio se Zoran. Sa seksualnim radnicama Miroslav je rijetko razgovarao, nisu se pozdravljali ni " poznavali". Ipak nekoliko puta im je Miroslav skrenuo pažnju da ne zaraze nekom spolnom bolešću nekog klijenta a one su to garantirale. Za njega su govorile da nije loš pajkan. Njihovim uslugama Miroslav se nije koristio iako je dobijao besplatne ponude. "Ne , hvala, ponuđen kao i počašćen" govorio je .

   Bio je četvrtak, kišoviti i hladni travanj primicao se kraju. Čim je došao na posao u 7., tajnica Anđa mu je rekla da ga čeka načelnik u svojoj kancelariji. Milorad je poblijedio a ni Miroslavu nije bilo lako. Milorad je psovao i bio je van sebe. "Ako je peder rekao da ti dadnu otkaz ubiću ga. Ubiću ga dajem ovu časnu seljačku riječ". Miroslav je smirivao Milorada: "Smiri se, ko je peder i koga ćeš to ubiti? "Svi znaju ko je peder, samo ga ti zoveš Zoran, on je đubre iz susedno selo od moje, svi ga znaju." "Zašto da robijaš čovječe pa odmah će te otkriti po službenom pištolju"  smirivao ga je i dalje Miroslav. Milorad se nasmija i reče: "Peder dolazi leti u šumu i bere pečurke, naletiće na vile i posle će uskrsnuti". "Kako uskrsnuti pa šta ćeš sa tijelom ?" pitao je Miroslav. "Vidi se da nisi sa selo, pa može da uskrsne u peći za ciglju, u peći za ćumur i u peći za kreč, tragova nema samo nekoliko minuta mirisa pečene pederske svinjetine". Milorad se već smijao i sasvim se smirio pa Miroslav reče: "Ružno je da ga zovemo peder neka bude Pe, Pe, Pe....... Petko "reče Miroslav i svi to prihvatiše.

   U svojoj kancelariji čekao ga je načelnik Marković koji je bio diplomirani pravnik a na mjesto načelnika je došao po tzv. "sremačkoj liniji". To je bio obrazovan i korektan čovjek i imao je ugled u SUP-u. Miroslava je čekala kava koja se pušila na  stoliću pred velikog i izrezbarenog hrastovog kancelarijskog stola. Ova kava je ispunjavanje poslijednje želje osuđenog razmišljao je Miroslav. "Sjednite kolega šta se ustručavate pa nisam ja tako strašan" rekao je Marković i pokazao je na mjesto pored vruće kave a on sam je uzeo jedan papir i čekao je Miroslava da prvi sjedne. Evo rješenja o prestanku radnog odnosa, pomislio je Miroslav, srećom imam još samo tri ispita da završim ekonomiju. Ekonomisti se još traže pa mi neće biti problem naći novi posao. Kad su sjeli Marković mu pruži ruku i reče: "Čestitam, postavljeni ste Rješenjem pokrajinskog sekretara za unutarnje poslove na radno mjesto mlađeg inspektora Odsjeka opšteg kriminaliteta a lični dohodak vam se uvećava za 40%. Čestitam vam još jedanput i mogu vam reći dragi Miroslave da mi je osobno drago i nisam htio propustiti priliku da vam rešenje ja uručim". Miroslav je buljio u papir i ništa nije vidio pa se je načelnik našalio: "Vi Miroslave gledate u ovaj papir kao da vam dajem rešenje o prestanku radnog odnosa. Vi ste mlad čovek i takvi nam trebaju, vaš šef je dao pozitivno mišljenje o vama ocenjujući vas inteligentnim i savjesnim radnikom. Osim toga pozivam vas Miroslave da nam se pridružite u Osnovnoj organizaciji Saveza komunista. Znam da slavite Uskrs i Božić pa slavim i ja, šta tu ima loše, dobra hrana, kuvana jaja, kuvana šunka sa renom a može za mene i s ljutim ajvarom, pa sarma, punjene paprike, dobra domaća rakija, može šljivka a za mene kajsijevača" govorio je razdragano Marković. "Razmisliću"  reče Miroslav a načelnik nastavi ovo razmisliću tumačim kao vaš pristanak i veoma mi je drago druže. "Marković nije ustajao od stolića i polako je pio svoju kavu. Raspričao se da zna na radnici ne vole Zorana, da ga zovu peder i da misle da ga je on postavio. Međutim on nema nikakve veze sa njegovim postavljenjem. Njegovo postavljenje je tražio visokopozicionirani političar kome su Zoranovi roditelji spasili život 1942 godine krijući ga od četnika i Nijemaca kada je bio ranjen. I Marković reče ime i prezime političara i Miroslav se iznenadi jer je stvarno bio visokopozicioniran u komunističkoj vrhuški. "Više nije peder već na moj prijedlog Petko" reče Miroslav a Marković se nasmija. Nije namjeravao prekinuti razgovor već je obavjestio Miroslava da će raditi na željezničkom kolodvoru još cijeli svibanj a prvog lipnja preći će u istražnu grupu koju predvodi iskusni inspektor Milan.

 Razgovor je konačno završen i Miroslav se vratio u kancelariju gdje su ga čekali svi i on sa vrata reče: "Pozdravlja vas novi mlađi inspektor !" i svi mu čestitaše a Milorad ga  izljubi.

  Nastavlja se