Iz neobjavljene knjige „U potrazi za korijenima Sekulića“ autora Kristijana Sekulića: O daljem poreklu Sekulića (2)
- Font size: Larger Smaller
- Hitova: 508
- Pretplata na ovaj zapis
- Ispis
- Bookmark
Ovu knjigu posvećujem svim mojim pretcima zahvaljujući kojima i ja postojim ali i živim srodnicima sa kojima djelim neraskidivu sponu života, te onaj prekrasni osjećaj pripadnosti jednom neupitnom indentitetu, usprkos višestoljetnim razlikama, koje su nam nametnuli tuđini na našoj zemlji.
Naselje Komin?
Treći mogući ali i najslabiji trag o daljem poreklu ovih Sekulića sa osloncem na predanje takođe upućuje prema jugu i jugozapadu ali ne i prema Crnoj Gori ( koja je navodno mogla poslužiti kao prolazna postaja ) već prema Hercegovini u širu oblast oko reke Sutjeske. Kako se u crnogorskoj usmenoj predaji rodovi Sekulića vezuju za pleme Komana što je do sada utvrđeno kao realna teorija na osnovu izvedenih dokaza, analogno tome može doći do zabune vezivanjem ovih rodova sa naseljem Komin ( Naziv mesta Komin znači – dimnjak, ognjište, vrućina ) u blizini Ploča. Istovremeno imamo i brdo Komin u Federaciji BIH, kraj Olova, koje se nalazi na istočnim obroncima planine Zvijezde na čijoj se uzvisini nalazi Velika Glava. U nekim izvorima se navodi da Komin predstavlja zaobljeno uzvišenje ograničene visine koje se uzdiže iznad okolne zemlje s lokalnim refljefom od oko 300 metara.
Prvobitno naselje Komin se nalazilo na brdima Kozjak i Galičak, na samom ušću Neretve koja se uliva u more. Pre oko 400 godina, Kominjani su se zahvaćeni kugom, preselili 6 km uzvodno gde su podigli novo naselje i tu ostali do danas. Ovo je naselje ipak novijeg datuma a u popisu starosedelačkih porodica ovog naselja nema upisanih Sekulića. Uprkos etimološkoj sličnosti u nazivima Koman – Komin, nisam uočio niti jedan trag prisustva Sekulića na ovom području, koje seže mnogo dalje u prošlost nego što je to slučaj sa ovim naseljem u Hercegovini.
Budući da su ovi rodovi Sekulića kao kolonisti stigli do južne obale Kolubare gde se nalazilo selo Stošće predvodnik ove grane Sekulića, Pavle - Papa Sekulić se sa svojom skupinom preselio preko reke i zauzeo istočni deo padine sa pašnjakom i šumom, koja se protezala u pravcu “Krša” prema istoku i u pravcu velike Markovića šume na zapadu sve do seoskog groblja iznad šume. On je sa svojima zauzeo vrh ali i samo podnožje sve do ravnice u podnožju brega. Budući da je deo brega na južnoj strani, izložen celodnevnom uticaju sunčeve svetlosti, garantovao je dobre plodove kako voća tako i useva. Na severnoj strani je takođe gusta i nešto vlažnija šuma sa izvorom pitke vode i jarugom, odakle su se snabdevali vodom za piće. Iz tog vremena su ostali i topografski nezvanični nazivi za kameniti deo na istočnoj strani koji seljani i danas nazivaju “Kršom” i “Sutjeskom” što upućuje na mogući zavičajni predeo delova migratornog talasa odakle su se doselili ovdašnji rodovi ali kojima Sekulići ne pripadaju. Kako su se Sekulići nošeni emigrantskim valom dinarskog elementa zatekli na ovoj lokaciji, topografske nazive ne treba nužno povezivati sa njihovom starijom postojbinom. Ovo potvrđuju i seljani kada kažu da je “Papin breg na Kršu iznad Sutjeske” a nekada se “Krš” odnosi, koliko sam shvatio i na sam vrh malenog kamenitog lanca “Sutjeske”koji se savija u pravcu sever - severoistok. Budući da kolonisti u novom okruženju osećaju nostalgiju za starim krajem, posve je prirodno da svome okruženju daju pečat ili makar neku oznaku, koja će im predstavljati sponu sa matičnom domovinom iz koje su došli. “Prekrštavanje” imena naselja i drugih geografskih odrednica kao što su u ovom slučaju: Oštrikovac, Aluga, Krš, Sutjeska, Papin breg, Markovića šuma, Vukosavin vir, Jerin grad i slično, svakako ukazuju na veze ovdašnjih stanovnika sa svojim daljim zavičajem što je vredno istraživanja.
Sa druge strane gledano, možda se u ovim nazivima ne nalaze tragovi porekla ove grane Sekulića već oni mogu uputiti na zavičajno poreklo naseljeničkog talasa dinarskog tipa stanovništva sa kojima su ovi Sekulići pristigli ali ne iz Hercegovine, nego iz oblasti oko Bijelog Polja u današnjoj Crnoj Gori, što je verzija priče za koju postoji mnogo više naznaka u do sada uočenim i zabeleženim tragovima. Ti su tragovi vidljivi uprkos mnogim nepoznanicama u jednom logičnom hronološkom redu, koji upućuje na kontinuitet, čime bi se teorija o poreklu ove “istočne”grane Sekulića mogla uzeti za ozbiljnu. ( Viki kartu na sledečoj strani ) U istraživanju povesti ovog naroda nema mesta slučaju. Sledeći logiku i razum sa osloncem na tragove u pisanom materijalu, arheološku građu i opšte istorijske konstelacije te druge izvore, povest Sekulića odiše jednim osobenim ritmom. Sukladno vidljivim tragovima, taj ritam u mnogim naznakama, prožet je preklapanjem ovde izvedenih dokaza, čime se priča o Sekulićima iz gotovo mitološke sfere prenosi kroz povesne anale u živu predaju o neumitnim tokovima života i sudbinama nekih od nositelja ovog drevnog imena. Prića o Sekulićima je zapravo samo jedna od mnogih u opštoj puzzli povesti evropskih familija, koja se provlači kroz tokove opštih povesnih prilika a koja traje i danas u večitim turbulentnim konstelacijama našeg prostora.
Hotel Sekulić – ukleto mesto
U istoriografiji grada Valjeva, zabeležena je priča o hotelu “Sekulić” o kojoj nešto više znaju samo pojedini autohtoni stanovnici ovog grada zahvaljujući pisanim zapisima i sačuvanom predanju. Na mestu tog hotela je nekada postojala stara kafana podignuta još 1853 godine. Vlasnik te kafane je bio neki Arapović te je prvobitno mesto bilo poznato kao “Arapovićeva mehana”. Bila je to niska prizemna kuća na uglu Pop Lukine i knez Mihailove ulice u centru grada. 80-tih godina 19 stoleća Arapovićevu mehanu uzima u zakup Ivan Sekulić rodom iz Stuba, nakon čega ona menja svoje ime u “Sekulića mehanu”. Ivanov sin Dragutin - Drago Sekulić je kasnije kupio tu kafanu 1903 godine sa placem i na tom mestu je izgrađen prvi deo većeg zdanja hotela “Sekulić”. Njegovo ime se navodi u popisu državnih i privatnih lica u Valjevu 1903. godine kao “mehandžija” odnosno ugostitelj ili kafedžija. Stara kafanica je definitivno srušena 1912 godine i tada je izgrađen i drugi deo hotela “Sekulić” koji je sada bio smešten na obe strane istoimenih ulica. Po nekim izvorima, Drago Sekulić je imao šesnaestoro dece koja su sva od reda pomrla, te je ovaj čovek ostao bez naslednika. Tokom Velikog rata, hotel je poput i nekih drugih većih zdanja u gradu bio iskorišten za smeštaj ranjenih vojnika jer Valjevska bolnica nije imala toliki kapacitet za smeštaj prekomernog broja ranjenih u prvim mesecima rata sa austrougarskom vojskom. Upravu nad hotelom je kasnije preuzeo Marko Bobić hotelijer i političar i čini se da je ovaj hotel najbolje poslovao u tom periodu. Bobić je jedno vreme bio i predsednik Valjevske opštine i upravitelj hotela “Sekulić” pred Drugi svetski rat i tokom nemačke uprave u Nedićevoj Srbiji.
Prilikom iskopavanja zemlje za postavljanje cevi vodovoda i kanalizacije ispod podruma hotela, otkriveni su kosturi za koje se sumnjalo da pripadaju bogatim trgovcima stokom koji su dolazili u hotel da prenoće i kojima se tu gubio svaki trag. Sa obzirom da je Drago Sekulić izgubio 16 –oro svoje dece te da su pronadjene zakopane ljudske kosti u podrumima hotela, ovo je mesto dobilo epitet “najukletije građevine u Valjevu” te priče o njoj spadaju u kontekst nekih horor kazivanja o “duhu umrlog Radovana”
DVA SELA ISTOG IMENA
SEKULIĆI DVA UDALJENA SELA ISTOG IMENA
Uprkos činjenici što su danas Sekulići po rodovima izuzetno brojni i rasprostranjeni, svega dva naselja nose ovo ime. Prvo selo se nalazi u Crnoj Gori a drugo je smešteno na samoj granici Hrvatske sa Slovenijom. Od svega što bi ih moglo povezivati jeste pored istog imena i maglovito predanje o starim korenima ovih rodova koji se vezuju za prostor Crne Gore kao svoga najstarijeg ishodišta. Možda im je zajedničko i to što obe skupine Sekulića u istoimenim naseljima pripadaju kršćanima istočno – bizantskog ili grko – istočnoslavenskog obreda u okviru Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori i grkokatoličkoj ali i rimokatoličkoj crkvi u Hrvatskoj. Ovo su činjenice, koje su mnogim Sekulićima nepoznate i stoga je korisno pružiti par informacija u jednom sažetom pregledu ova dva sela.
Ovo naselje se nalazi u opštini Danilovgrada, koji je smešten u središnjoj regiji u dolini reke Zete. Kroz grad prolazi cesta i željeznička pruga koje povezuju dva najveća crnogorska grada, Podgoricu i Nikšić. Grad je utemeljen 1869 godine a ime je dobio po crnogorskom knjazu Danilu Petroviću. U blizini Danilovgrada se nalazi i pravoslavni manastir Ostrog u kome se čuvaju mošti Sv.Vasilija Ostroškog, jednog od najvećih balkanskih svetitelja i čudotvoraca. U spisku opština koje pripadaju Danilovgradu se nalazi 91 naseljeno mesto sa ukupno 16.523 žitelja odnosno 18.472 na osnovu popisa iz 2011 godine ili 12% više u odnosu na popis iz 2003 godine, što čini 2,7% od ukupnog stanovništva Crne Gore. U naselju Sekulići nastanjeno je 143 žitelja. Po nacionalnom sastavu se ovi stanovnici dele na Crnogorce – 93, Srbe – 16 i ostale – 34. Tačan broj Sekulića u ovom naselju meni nije poznat. Na osnovu nekih pokazatelja nešto veće skupine porodica Sekulića se nalaze u mestima koja pripadaju opštini Danilovgrad od kojih su: Zagrađe, Zagrađe – Polica, Bandići, Braćani, Gorica, Komani, Livade i Sekulići. Na ovom području se pored manastira Ostroga nalazi i manastir Ždrebaonik, Spomen dom Martinićke bitke, arheološka nalazišta Gradina, Crkvine, Krnjava i dr; speleološka nalazišta Studendol, Patalina u Veljem Garču, Nezbroj te poznata tvrđava u Spužu. Sekulići se spominju u višegodišnjem investicionom planu gde stoji da je urađen projekat pružnog prelaza na potezu Sekulići – Gorica.
Sekulići – naselje na Svetoj Geri
Idući putem od Radatovića prema Sv. Geri nailazimo na selo Sekulići, koje se nalazi na nadmorskoj visini od 715 metara. Ovo selo je smešteno na južnim padinama Žumberačke gore, u mikroregiji Žumberka, središnjeg dela Hrvatske. Sekulići se nalaze 29 km severozapadno od grada Ozlja. Ovo je inače i zadnje naseljeno selo posle koga se nalaze još dva ali nenaseljena sela: Gaj i Rajaković. Ta su sela odavno bez stanovnika. U Gaju se postojeće kuće koriste za vikende, dok su kuće u Rajakoviću potpuno napuštene. Niže od Sekulića se nalazi i selo Bulići, koje ima stalno nastanjena samo dva domaćinstva. U selu Sekulići je pre drugog svetskog rata bilo 12 nastanjenih kuća sa oko 60 stanovnika. Iako je ovo selo izuzetno malo, ono se deli na dva dela – donji deo ( Malići ) i gornji deo ( Sekulići ). U ovom selu je najbrojnija familija Malića dok Sekulića ima svega jedna i ostaje nepoznato kako je onda ovo selo dobilo naziv po toj jednoj porodici? Starosedeoci ovog kraja Maliće i Sekuliće doživljavaju kao autohtone stanovnike. U selu su posle rata živele porodice: Malić Petra, Malić Jure, Malić Paje, Malić Marka, Malić Dake, Malić Nikole, Dragišić Marka, Deželan Jele, Bulić Dana, Belopavlović Janka, Rajaković Janka i Sekulić Jure. Nakon rata se porodica Malić Marka odselila za Slavoniju a njihovu kuću je kupio Popović Jova. Ovo su inače česta imena i prezimena kod stanovnika u ovom delu Žumberka
Nastavlja se