Diplomirali prije jedne dekade i zamišljaju još socijalistički sustav društvene samouprave kako je država dužna po stjecanju parčeta papira obezbijediti neko rukovodeće radno mjesto        

Piše: Michael Ilić

Nevjerojatno je koliko se kolektivno čudimo kada nam na primjer Dunavom stignu europski penzioneri, euforični, energični, nasmijani trče kroz grad blicajući aparatićima.  Nama je normalno da penzosi kada ne vise kod doktora vise u kontejnerima, a uvečer prate programe "narodnih" televizijskih postaja jer mirovina je tolika da jedva mogu kupiti mjesečnu kartu za JGS prevoz, a o krstarenju Dunavom po ugledu na svoje generacije iz Europe mogu ostvariti u najbližem obliku samo ako skoče u taj isti Dunav.  Kao na svjetsko čudo se gledaju i mladi ljudi koji na primjer zbog nekog festivala proputuju pola kontinenta, spavaju pod vedrim nebom, dok je našoj mladeži doseg putešestvija prvi gradski lokal i kafenisanje do ručka.

Svoju statičnost  opravdavaju okrivljujući druge

Svojevremeno je kroz Novi Sad patrolirala TV ekipa anketirajući kafe mladež o njihovom mišljenju prema radu i poslu. Ljudi u kasnim dvadesetima i tridesetima bez posla i dana rada ponosno izjave kako ne mogu sebe zamisliti raditi za dvjesta eura, nezamislivo kako netko može dnevno raditi osam sati. Diplomirali prije jedne dekade i zamišljaju još socijalistički sustav društvene samouprave kako je država dužna po stjecanju parčeta papira obezbijediti neko rukovodeće radno mjesto.  

Svoju statičnost svi opravdavaju okrivljujući neke druge faktore. Vatikan je kriv što su mirovine u Srbiji smanjene, ne sami penzosi koji kao pod utjecajem crne magije uporno glasuju upravo za te koji im tu penziju periodično kasape. Izbjeglice sa istoka vjerojatno krive za neko poskupljenje, na primjer plina (iako su kroz našu zemlju protrčali brže nego iz svoje ratne domovine.  Za prirodne nepogode (poplave, suše, pad meteora ) kriv je tko drugi nego LGBT populacija, a ne to što rječna korita nisu pipnuta od četrdesetosme godine prošlog stoljeća.  Mladi s'početka teksta su izmislili svoju imaginarnu konkurenciju, oni nemaju posla ne zato što nakon diplomiranja nikada ništa nisu radili, ne daj bože usavršavali i razvijali svoja znanja već su nažalost zaboravili i ono što su u školi i učili. Njihova prepreka poslu su neke veze, nepotizam, partijsko zapošljavanje, plaćeni poslovi, korupcija  itd. Svi oni znaju princip dobijanja posla u Srbiji ali nekim čudom isti ti protagonisti i dalje su bez posla. 

Siromaštvo, besparica sa sigurnošću manje ili više poremete percepciju onoga lošijeg financijskog stanja, na dulji rok izaziva i neke psihoze. Ovdje su primjetne razlike između naše balkanske i europske babe koju ne interesira svjetska politika, propagandne emisije na nacionalnim postajama. Ne čeka pred poštom u šest ujutru kako bi podigla pola mirovine od sto eura i ne svađa se sa medicinarima što mora platiti pola centa participacije, nego si bukira sebi novo putovanje po Atlantiku.  Naravno postoje siromašni i zbog toga opterećeni i u ekonomski razvijenim zemljama samo što su oni tamo u malim procentima, a kod nas apsolutna većina. 

U ovoj općoj deluziji nije ni teško naći poveću grupu istomišljnika. U tom novom udruženju mogu se dopunjavati i smišljati nove teorije zavjera i organizirati lov na nove neprijatelje. Oficijelno potpomognuti od svojih političkih lidera i predstavnika preko medija gutaju instrukcije kako i koga mrziti i kriviti za sopstveni loš položaj i glad. Kada se malo uzdrma vjerovanje u Rotschild obitelj i nečasne namjere britanske kraljevske obitelji, posegne se za nečim realnijem i bližim. 

Tko je bliži od susjeda? Sa nacionalnim manjinama ne može se pogriješiti. Još od devedesetih kreću žalopojke zbog "loših" uvjeta života u kućama po Srijemu jer Bože oni što su otišli su krivi što nisu pravili ljepše i bolje. Da ironija bude veća i nakon dvadeset godina još uvijek se čuju žalbe na život u tim kućama jer su bezobrazni što ne žele doći okrečiti im domove i hoblovati parkete. Nije u pitanju generalizacija već samo veliki procenat istomišljenika istih uvjerenja i netrpeljivosti koja sa kojima se susreće svaki dan.

Nekompletirana ličnost

Interesantno je u isto vrijeme isto toliko i iritantno slušati mladog čovjeka licem u lice koji je napustio studije iz razloga što ga netko na fakultetu nije volio, nema posao jer su pridošli zauzeli njegovu po rođenju rezerviranu poziciju u nekom javnom preduzeću. U svom tom gnusnom monologu nijednom se ne čuje, Ja sam kriv što sam bio lenj završiti studij ili nemam kapaciteta nije to sramota. Ja sam lenj što spavam do podneva jer sam tako u mogućnosti zato što živim sa roditeljima. Upravo takav bijesan je na svijet oko sebe, krivi prošlu, sadašnju vlast ( glasa za iste), prati i razumije se u sve tekuće državne probleme ali ne zna riješiti svoj život. Takva nekompletirana ličnost dopusti sebi i izjaviti kako bi trebalo srušiti onu "katoličku  odvraštinu". 

Takvih " stručnjaka" ne manjka barem ne u Novom Sadu i svi su punih svojih "bisera". Zajedničke osobine koje u najvećem dijele su nezaposlenost, život kod roditelja na njihovom loncu, maltretiranje babe s'početka priče da unuku plati pratiotizam okrnutom penzijom. 

Okruženi takvim ljudima iz dana u dan čovjeku se otvori dosta životnih mogućnosti: da li kao i većina emigrirati pa negdje drugdje slušati iste takve samo na nekom drugom jeziku? Ignorirati negativne i pesimistične ljude oko sebe? Možda stati na istu razinu  sa sagovornicima i tako skupa gladni i glupi brinuti za svjetsku politiku. 

Opširnije u mjesečniku hrvatske novine broj 51 stranica 17