Pravo glasa je pravo svakog građanina u demokratskim uređenim društvima, a ne obaveza jer obaveza isključuje slobodan izbor i demokraciju u koju se svi zakljinju   

 

 

Regionom se prije nekoliko godina provukao jedan sarkastični aforizam " Da bi dobili najveći cirkus na svijetu, samo prekrijte bivše  jugoslavenske republike šatorom".

Sadržaj u tom cirkusu je narodno rečeno baš onako bogat i raznolik i ide u kontinuitetu sa istom razinom entuzijazma. 

Publika istog kalibra kao i izvođači predstava, gura se radnim danima po autobusima i za po sendvič vjerno prate svoje idole. Aplaudiraju kada im predsjednik priča kako trudnice u Srbiji imaju više i veća prava od npr. u Njemačkoj, padaju u neki euforični transa iako u odabranoj ekspeditivnoj grupi nije više rađao od pedesetpete. 

Stvorila se društvena atmosfera u kojoj se sasvim normalno da se ljudi međusobno prebijaju za kilogram piletine od jedan euro sa rokom upotrebe od 48 sati te još napraviti paralelu sa praznikom Black Friday gdje se ljudi otimaju prvenstveno za tehniku koja košta i do tisuće dolara i misliti kako je to isto. 

Ako se u našoj rajskoj interpretaciji države nezaposlenost rapidno smanjuje ta tko su onda te horde, te tisuće i tisuće ljudi koji ispraća otvaranje svake veće prodavnice, mostova, dizanje jarbola i igranje kola oko muzičkih fontana ?

S'druge strane djeluje to i kao humani gest. Putuju ljudi diljem cijele domovine, socijalizuju, djele isti fanatizam i afekciju prema nekom idolu i ukupno deset zuba po autobusu.

Devedesetih godina sendvič i jogurt postaju simboli  Vojvodine, razlika je naravno da se tih godina djelila nekim drugim ljudima da napuste svoje domove, a danas se djeli opet nekim odabranim grupama da bi došli na par sati u tu istu Vojvodinu kako bi doživjeli svoj ekstazni momenat i malo zaboravili na svoje komplekse. 

 

Pravo glasa je pravo, a ne obveza

Nedavno su održani i izbori za nacionalne savjete u Srbiji na kojima su Hrvati svoje potpisnike vozali od doma do notara i natrag navodeći da Hrvati nisu zainteresirani za političko angažiranje, ne upisuju se u posebne biračke spiskove itd...itd... Narod je kriv kada bira i kada ne bira.

Da, očito je istina da manjine nisu zainteresirane birati nacionalne savjete, a i što bi ?

Nacionalni savjeti dobiju neke novce iz proračuna i to je sve što velika većina građana o radu tih savjeta zna. 

Ako politički vrh može angažirati čitav konvoj pratnje, što bi i lideri nacionalnih manjina bili izuzetak. Pravo glasa je pravo svakog građanina u demokratskim uređenim društvima, a ne obaveza jer obaveza isključuje slobodan izbor i demokraciju u koju se svi zakljinju. 

 

Legitimo i legalno

Danas u tržišnoj ekonomiji sve je roba i sve može postati roba, tako je i glas dospeo na tržište i dobio cenu. Ako netko može online prodavati nevinost ili ulje ispred pijace koje garantira ponovni rast kose, što bi i glas bio izuzetak. Netko ga ima, a drugome treba. 

Legitimo, a i legalno je da vas za taj glas posećuju razni aktivisti još raznijih političkih partija i udruženja, mjere tlak, šećer u krvi pa čak i šišaju zarasle glasače između dva izbora. Izbori kod nas nose magiju božićnih blagdana. Trče maskirani nasmijani omladinci djele poklončiće sa likom novog spasitelja koji će baš sada doći. 

Ne postoji više ni ona principijalnost " glasati prema savjesti"  iz razloga što je u ovoj balkanskoj bašti svako isti, razlika je samo u čemu vas vozi do birališta.  Sjedite doma pa neka pričaju političari kako ste sami krivi  jer krivi ste glasali ili ne za bilo koju opciju na koncu je isto. 

Kako netko danas uspije skupiti toliku publiku koja mu bezrezervno vjeruje ???

Možda što su ljudi knjige zamenili čitanjem političkih pamfleta kao i izliva mudrosti raznih  "estradnih zvijezda"  prema sistemu " Nije bitno koliko knjiga pročitaš već koliko napišeš". Jako je bitno slati SMS poruke podrške raznim likovima na treš TVu jer tako ne      primjete da je povišena tv pretplata, cjena goriva, autobuske karte itd...

Ne trepću dok upijaju u sebe informacije o međusobnom blokiranju država u regionu, te porezi na uvoz, te blokada granice, izbacuju te frustracije na društvenim mrežama i portalima. a ne pitaju se Pa šta se to proizvodi kod nas ? Tri vrste keksa postali nova opsesija i sinonim  za nepravdu i ugnjetavanje cjelokupne države. 

 Plaćamo mi svi htjeli ili ne ovaj cirkus koji traje i trajaće nažalost godinama sa još različitijem sadržaju i konceptu. Kada mediji počnu objavljivati slike sa tih "skupova" osjete gledatelji i neku vrstu sažaljenja, gledati silni narod dovežen od tko zna gdje kako u jednoj ruci drži sendvič, a drugom maše zastavicom. Od gladi više ne mogu izdržati ni pola sata predstave. 

Nikada više neće biti kao prije jer od danas uvijek će biti jeftinog mesa od Boga pitaj čega i odakle da se narod ima oko čega mlatiti barem jednom mjesečno. 

Nasmijani, lijepi i debeli cirkuzanti zasmijavat će svijet i dalje svojim urnebesnim akcijama i izjavama dok će u isto vrijeme izazvati suze i gorčinu svojih pratilaca zarobljenih u medijskom mraku balkana ipod debelog šatora iz kojeg se plaše proviriti. 

Čuda su uvijek moguća ali mentalitet i karakter naroda ovoga regiona je veće čudo od razdvajanja Crvenog Mora.