Rastave nikada nisu prijatan moment jer svaka strana krivi onu drugu prepirući je oko svadbenih darova kumova

Rastave nikada nisu prijatne 

Suživot u Vojvodini ne razlikuje se od neke današnjeg „normalne“ bračne zajednice, nekada se vole pa ljubav puca kao novogodišnji vatromet, a nekada se jedan od partnera manje ili više najedi te spakira kufere i ode kod matere.       

 

                  

 

Da počnemo bajku od Kulina bana u kojoj jedna grupa naroda kao mladenka krenula sa vrela jedne hercegovačke rijeke pravo  u carske panonske ravnice.

U tom vremenu svi slavenski narodi sa raznih rijeka i brda hrlili su u tadašnje područje Vojvodine, neki se snašli, a neki ostali u očajanju kao tridesetogodišnja neudata cura.

Rastave nikada nisu prijatan moment jer svaka strana krivi onu drugu prepirući je oko svadbenih darova kumova.

Svima na koncu ostaje taj gorak osjećaj zakinutosti  i onda nađu peti element preko kojeg će nastaviti sa prepucavanjima jer se i nakon svega ne mogu osloboditi afekcije koju imaju jedno za drugo.

Danas u Vojvodini vlada sustav „ sve može biti, a ne mora“. Zakonom su garantirana svakome sva prava, idealna teorijska demokracija  koju su i antički Grci smatrali utopijskim društvom.

Praktično to funkcionira ovako:  svakome je dozvoljena maksimalna sloboda izražavanja i opredelenja tako se da danas izjašnjavaju dokle god ljudska mašta doseže. Osim naravno Vojvođana, oni su kategorija nepoznato ili lokalno, jer pobogu negdje se ipak u ovom cirkusu mora povući neka granica.

Običan promatrač bi pomislio: gospode kako ovdje sve humano i liberalno funkcionira, ali mi ne bi bili mi kada bi nam ama baš sve moglo pasirati. 

 

            Sve dođe i prođe

Kada je nakon četrdesetpete u novoj Jugi Tito dijelio narodnosti kao dijete vaške u vrtiću  neki su ostali zakinuti za svoja „prava“ ali im je to vjerojatno tadašnja vlast nekako drugim sredstvima kompenzirala i mirna Bačka.

Sve dođe i prođe tako ode Tito u povijest, a narodni preporod poče cvjetati u novom mileniju, naročita za novu nacionalnu manjinu. Tu su sada nacionalna vijeća, udruge, sloboda govora i uporaba jezika, simpatije vlasti, novac teče iz državnog budžeta, a ironično su nikada nezadovoljniji kao sada. 

Razletjela se po pokrajinskim institucijama kao ptica žalopojka i najveća  kći.  Sjetila se pitati gdje je sto tisuća koji su tu živjeli do prije sto godina. 

Bez obzira da li zbog nezainteresiranosti ili neznanja postoji mehanička retorička shema odgovora na sve probleme i nezadovoljstva. Krivi su vam što vas nema više sto tisuća, oni što su vam dijelili domovnice kao bombone, a sada vas neće priznati kao nacionalnu manjinu. Kriva je i Hercegovina što je dopustila da vrelo rijeke Bune postane samo prirodna i turistička atrakcija, a ne kolijevka naroda. Kriva je i Mađarska jer ni oni ne priznaju ih u svojoj državi, dok vas  bombardiraju putovnicama EU. 

Iz čitavog ovog ruskog ruleta krivice izrodio se jedan paradoks, jedinstveni presedan u svijetu u kojem jedna narodnost smatra državu u kojoj ima status nac. manjine matičnom državom dok licemjerno skuplja i krije putovnice susjednih republika. Vjerojatno bi se i Kurdi prekrižili kada bi im prezentirali našu demokracijsku funkcionalnost, ali nama je ta situacija sasvim normalna.

Razvijen je uspješno pa skoro do savršenstva naš probalkanski labilni mentalitet koji u mnogo svemu ovisi od ekonomskog momenta i konkretne najvećim dijelom materijalne koristi. 

Kada Hrvatska dijeli putovnice svi ćemo biti Hrvati zlu ne trebalo. Što bi bake kazale: uzmi sine neka stoji, kruha ne traži.

Kada predsjednik velikodušno dijeli knjige pisane ćirilicom, kazat ćemo da nam je to nacionalno pismo samo neka je fraj. Dok u isto vrijeme svi ostali građani koji su roditelji moraju podići manji keš kredit kako bi im dijete moglo krenuti u sljedeći razred ili po pijaci rondati polovne knjige kao benzin devedesetih godina. 

Sve se može biti ovisno od konkretne ponude, pa čak biti i nacionalna manjina u matičnoj državi, a zašto ne, pomjerajmo granice razuma i logike.

Opširnije u mjesečniku Hrvatske novine broj 38 u tiskanom i pdf izdanju strana 19