Iz knjige „Franjevačka crkva i samostan sv. Mihovila u Subotici“:Dalmatinski se narod vraća u Suboticu

SUBOTICA U SRCU
Typography

Povodom obilježavanja 300. obljetnice osnutka franjevačke rezidencije sv. Mihovila u Subotici objavljujemo dijelove iz knjige „Franjevačka crkva i samostan sv. Mihovila u Subotici“ u nakladi udruge Hrvatska nezavisna lista, u kojoj je na 116 strana prikazana povijest franjevačke crkve i samostana u Subotici kako ju je zabilježio o. Paškal Cvekan u knjizi „Subotički franjevački samostan i crkva“ tiskanoj u Subotici 1977. godine.                    

SUBOTICA U 18. STOLJEĆU
II. Poglavlje  
 
            Dalmatinski se narod vraća u Suboticu
Nakon teških vremena javlja se sunce slobode. Ispaćeni narod se vraća u svoju postojbinu. Predvođen Franjevcem o. Aleksandrom Spanikom iz Segedina Dalmatinski se narod vratio u napuštenu Suboticu sa željom da tu sada konačno nađe svoj siguran dom i mogućnost mirna rada i razvoja. S ocem Aleksandrom Spanikom vratilo se i nekoliko plemenitijih i moćnijih obitelji. Poimence: Sučić, Marčetić, Vujavić - i ove su zaposjele Kaštel i u njemu se nastanile.
Bilo je to 1697. I ta bi se godina trebala smatrati godinom početka današnje Subotice, jer je do tada bila vojnička ispostava turske vojske i turske uprave.      
 
Kaštel - kula - u Subotici
Kaštel - kula - bila je manje utvrđenje ili tvrđavica, koju su Turci izgradili negdje oko 1550. godine od čvrstog materijala. Imala je dvije kule. Jedna je gledala na jugoistok - a tu su Franjevci kasnije podigli za nekoliko metara i to je današnji desti toranj crkve, kroz koji je ulaz u samostan. S desne strane te kule bile su uske stepenice na kulu, a pokraj njih dubok bunar, koji je prigodom izgradnje istočnog krila samostana zatrpan. Druga je kula bila sa zapadne strane, skraćena i prilagođena obliku zgrade.
Sama zgrada Kaštela podignuta je na dva kata. Pročelje joj je bilo okrenuto prema zapadu i bilo je dugo oko tridesetak metara, a širina mu je iznosila desetak metara. To je današnja lađa samostanske crkve. Sa svake strane Kaštel je imao otvore, u koje su se mogle smjestiti manje ratne naprave za pucanje, pučki zvane golubinjaci.  
Kaštel je bio dovoljno opremljen da se uspješno mogao odupirati manjim vojničkim prepadima, a i pljačkaškim pokušajima. Po odredbi cara Karla VI. kasnije su sve vojničke naprave iz Kaštela u Subotici prenesene u Segedin.
Onaj dio Kaštela koji ima dva kata nastanile su spomenute obitelji. Pisac samostanske povijesti kaže da su bile plemenitije i bogatije, to ne znači da su tada bile bogatije od drugih, jer su svi bili i siromašni i ponizni - jednaki. Nije tada još bilo ni velikih stada ovaca, a ni bogatih hambara žita, ni mnogih konja. Sve je to Turčin odnio sa sobom. A nije bilo nikakva kićenja kod ženskog svijeta - ni srebrom, ni zlatom. Jednostavnost i siromaštvo vladalo je tada Suboticom.
Kako su dakle, gornja dva kata Kaštela zaposjele i nastanile obitelji Sučić, Marčetić i Vujavić - svi su se ostali jednoglasno složili, da se u prizemlju Ksštela, gdje se nalazila jedna prostrana soba, kao neka palača, napravi kapela, u kojoj će se obavljati služba Božja i sve ostale vjerske dužnosti, dok je susjedne sobice dobio o. Aleksandar Spanik za svoje stanovanje.
Računi samostana u Segedinu pokazuju, da je za svoju službu u Subotici Franjevac dobivao obilnu milostinju. Rado su ga uzdržavali. Dobivao je u naravi - ovce i žito - a i u novcu. Višak milostinje odvozili su kolima u Segedin za uzdržavanje samostana, koji im je slao kapelane.
Priloge vjernika sabirali su za to određeni ljudi, koje su zvali službenicima. A širokogrudnost subotičkih kapetana bila je kraljevska svjedoči kroničar o. Danijel Zavodczki. O tome govori sve ono što se i danas vidi u Subotici - podignuta crkva i samostan, oltari, slike, sveto posuđe, zvona i knjižnica, jer je sve to napravila zauzetost Franjevaca i milostinja dobročinitelja, poštivanje Boga i ljubav za ures Božje kuće.
Za svu tu ljubav i dobročinstva naroda u Subotici Franjevci su uzvraćali svojim dobročinstvima. Trudili su se da tome narodu daju što im je kao vjernicima bilo potrebno i u mirnim danima, a napose u vrijeme ratnih opasnosti i u danima velikih pošasti kao što je to bilo 1709. i 1739. za kuge u Subotici i za kolere 1839.-40. Nisu braća žalila i život izložiti, ako je to tražio spas bilo koje povjerene im duše. 
Salvatorijanska - mađarska provincija, kojoj je pripadao samostan u Segedinu, odakle su dolazili oci Franjevci i u Suboticu kao dušobrižnici, trajno se brinula da Dalmatinski narod u Subotici ima oce koji govore njihovim jezikom. U tu svrhu je Provincija, jer nije imala samostana u ovim krajevima, izabirala mlade oce koji su govorili slavenskim jezicima (Slovake), da uče jezik dalmatinski, kako bi mogli dobro propovijedati ovome dalmatinskom narodu i vršiti uspješno svećeničku službu u ovome kraju. (A S u S/F 1) I tako su dobro svladali taj jezik, da su govorili kao rođeni Dalmatinci. Nadbiskup kaločki i bački Gabrijel Patačić iz Zajezde, Hrvat, javno je to potvrdio, kad je slušao propovijed oca Franje Vičisila. 
 
Narod bježi u šumu Jankovac
Jedva su se naši ljudi iz Segedina doseljeni u Suboticu malo smirili i namjestili, kad li se pronese glas da se Turci, koji su još bili u Banatu, ponovo vraćaju u Bačku s velikom vojskom. Narod, koji se suviše napatio i znao što znači dolazak Turaka, napustio je Suboticu s ocem Aleksandrom Spanikom i zaustavio se u šumi iznad Jankovca. I tu su proveli šest tjedana. Ta se šuma prozvala Roza po jednoj ženi tog imena, koja bi svake noći odlazila od ostalih izbjeglica i popela se ma visoki hrast guste krošnje, na kojemu bi noćivala, a prije zore spuštala se s hrasta i s nabranim se šumskim plodovima vraćala k svojima.
Kad su glasine prestale dolaziti o Turcima, a nestašica hrane bivala sve veća, narod se iz šume Roze ponovo vratio u Suboticu. Tu je sve bilo popaljeno, porušeno i sravnjeno sa zemljom, osim Kaštela. Započelo je sve iznova. Spomenute već obitelji s ocem Aleksandrom Spanikom nastanile su se u Kaštelu prema prije već podijeljenim prostorijama. Narod je pak sebi iskopao zemunice (bunje) i nastanio se oko Kaštela. Obnovljena je i kapela i u njoj se nastavilo bogoslužje.
Pravoga mira još nije bilo. Živjelo se u strahu, jer su se Turci iz Banata često zalijetali u ove krajeve i pljačkali i nikada stanovnici Subotice nijesu bili sigurni. Spominje se slučaj, kako je stradala žena nekog Milije iz obitelji Sučić, koja je s još petoricom ljudi išla u mlin. Ovi su na znak pucnja iz Kaštela uspjeli pobjeći, a siromašnu su ženu ugrabili Turci i odveli i ona se više nije vratila. Muž njezin, barbarski lišen žene sedam je godina živio sam, a onda se oženio drugom ženom imenom Katarina, rođenom sestrom somborskog kapetana Dionizija Bajaković ili Bijaković, s kojom je imao sina Luku, izvrsnog ratnika i kapetana, od kojeg potječe Lukina loza ili Lukijanova. Taj teološki slučaj rješava promjenljivost onih vremena, jer je, kažu, nastala praksa, ako su nekomu Turci silom odveli bračnog druga i ovaj se nakon sedam godina ne bi vratio, bio je slobodan sebi dovesti drugog bračnog druga i s njime se crkveno vjenčati. Takva je praksa vladala oko 1692.