Aleksa Kokić, svećenik i pjesnik plemenitih ideala i zlathih klasova

Kolumne i razgovori
Typography

Povodom sedamdesete pete obljetnice smrti svećenika i pjesnika ALEKSE KOKIĆA  velikana duha «bijele Subotice» i «bijelih salaša», želimo kroz nekoliko nastavaka, oživjeti uspomene na njega. On je svojim nadahnutim stihovima, igrokazima i člancima dao velik doprinos hrvatskoj književnosti i zaslužio da bude više vrednovan kako na našem regionalnom tako i na širem nacionalnom području. S tim ciljem donosimo članak kojeg je izrekao gospodin Lazar Ivan Krmpotić na «Kokićevim danima» 15.- 17. kolovoza 1980. g. povodom četrdesete obljetnice njegove smrti

 

ALEKSINA PRISUTNOST

«Mnoga će se mladost dići nad visine

po stihu tvome u kom srce živi.

Jer svaki je pjesnik – vjesnik visine,

iako su putovi njegovi sivi…»

Ovim se stihovima oprostio hrvatski pjesnik Jeronim Korner od Alekse Kokića, ravno pred 40 godina. Silna je proročka poruka sadržana u ovim pjesnikovim riječima. Samo ovako nadahnuta srca mogu osjetiti koja je poruka jednog pjesnika u životu opće ili mjesne Crkve. Svaki je pjesnik svojevrsna karizma-dar za ljudsko društvo. Na poseban način to vrijedi za pjesnika vjernika, za pjesnika kršćanske inspiracije kakav je bio ALEKSA KOKIĆ.

Pjesnik ima posebno razvijeni osjećaj za ono dublje, mi kršćani kažemo, Božje, u stvarima koje nas okružuju, vidi njihovu izvanrednu ljepotu, čuje njihovu poruku, razumije govor stvari i zna sve to pretočiti u naše ljudske riječi i ponuditi, da svi mognemo postati dionici toga bogatstva. Dvostruko je veći dar kad je pjesnik vjernik, izvježban slušati Boga ne samo u govoru stvari, nego u snazi Božje riječi i otajstva u kojima se On objavio po Isusu Kristu. Crkva je svjesna, da je Bog svakim danom uvodi u sve dublje tajne svoje objave. On to čini na različite načine. Putem crkvenog učiteljstva. Putem svojih svetih. Putem naučavanja teologa. Ali i putem umjetnika! Umjetnik, u ovom slučaju pjesnik, postaje posebni dar jednoj mjesnoj ili narodnoj Crkvi. Njegova prisutnost, ukoliko je otvoren Božjem djelovanju, postaje jedno pravo bogatstvo, koliko za sam trenutak pjesnikova života, toliko, a možda i više za vremena koja nadolaze. Pjesnik otkriva Božju poruku konkretnoj Crkvi, bilo da produbljuje otajstva Božje prisutnosti ili doziva u svijest zaboravljenu dimenziju Božje objave. To proživljeno iskustvo pjesnik sabire i pretače u stihove i tako, doduše nešto oslabljenoj formi, daje zajednici vjernika. Što ga više ta poruka prožima to on sam postaje ta utjelovljena poruka, duhovno blago koja ostaje i poslije pjesnikove smrti. Budući da mi vjernici znamo, da se naš život «samo mijenja, a ne oduzima», da poslije smrti naš život postaje još intenzivniji, jer smo potpuno sjedinjeni s Kristom, to pjesnikova poruka dobiva na milosnom intenzitetu. Pjesnik je dar Crkvi. On je poruka jednoj mjesnoj Crkvi. A Crkva je otajstveno tijelo Kristovo. Dakle, svaki od nas doprinosi izgradnji toga tijela. Zato pjesnik vjernik prožet Božjim duhom postaje pravi Božji kapital od kojeg žive naraštaji i to ne samo u smislu nadahnuća i poticaja, nego je to milosni polog, u nekom smislu duhovna glavnica koja sama u sebi predstavlja izvanrednu vrijednost za život Crkve. Zato je Crkva dužna s vremena na vrijeme osluhnuto što joj to Bog poručuje ovim svojim darovima. To osobito vrijedi za mjesne Crkve. TO JE SMISAO JUBILEJA I OBLJETNICA OVIH VELIKANA. (Istakao izdavač). Ne samo da oživimo uspomenu na njih, nego još više na onu poruku koju njihov život i djela sadrže. To je u konačnom smislu razlog štovanja svetih.

I Crkva Božja u Bačkoj ovih se dana sabire da čuje što joj poručuje ALEKSA KOKIĆ! Ona je svjesna da je Aleksa Kokić živ i da je sjedinjen s Isusom i po Njemu s nama koji još živimo ovdje na svijetu, ali želi čuti što joj on to danas želi poručiti, u čemu je želi korigirati, jer on već danas vidi stvari iz Božje perspektive i u Duhu Svetome, a nesumnjivo je ljubi danas još jače, nego za svog zemaljskog života!

Aleksa Kokić je rođen u toplom obiteljskom ognjištu Ane (Nanike) Miković i Ivana Kokić, 14. listopada 1913. godine u Subotici. Raste i duhom se razvija u zdravom obiteljskom ozračju koje će kasnije toliko puta opjevati u svojim stihovima, kao ljubav prema majci, sestri i cijeloj obitelji. Po završenoj pučkoj školi, nastavlja svoje školovanje najprije u subotičkoj građanskoj školi. Tu životopisci posebno ističu ulogu vrsnog odgojitelja, rodoljuba i vjernika Ivana Malagurskog, koji je vjerojatno među prvima otkrio talent u mladom Aleksi i bio mu prvi savjetnik u pisanju stihova. U dobi od 16 godina osjeća Božji poziv na svećeništvo, te prelazi iz subotičke gimnazije u travničku isusovačku klasičnu gimnaziju. Tu publicira u «Travničkom smilju» svoje stihove «Đače uči»! Tu je, eto, provrlo vrelo koje će se kroz period od desetak godina, kao bujica svojim nadahnutim stihovima, pripovijestima, igrokazima, člancima, historijskim prikazima i prijevodima, preko četrdeset hrvatskih uredništava preliti u javnost. A neki će stihovi ostati nedopjevani. Neke će od pjesama biti uglazbljene. Među ovim djelima dvije zbirke pjesama izlaze za njegova života: «Klasovi pjevaju» i «Zvona tihe radosti» i treća posthumno «Srebrno klasje», te studija o Bunjevcima i Šokcima. Po završenoj gimnaziji odlazi u Zagreb na teološki fakultet. Ovdje se mladi Aleksa susreće s tolikim predstavnicima hrvatskih literarnih krugova, osobito s onima kršćanske orjentacije. Tu će se iskovati njegov vjernički i svećenički, kao i pjesnički i rodoljubni karakter. Na Petrovo 1937. godine zaređen je za svećenika u subotičkoj katedrali. Poslije ređenja djeluje kao duhovni suradnik mons Blaška Rajića, što je opet bila svojevrsna provjera njegovih ideala u svakidašnjici života na domaćem bačkom tlu. Već slijedeće godine, odlukom biskupa Budanovića, odlazi na studij slavistike u Zagreb sa nakanom da postane profesorom na katoličkoj gimnaziji koju je spomenuti biskup kanio otvoriti u Subotici. Ovaj ga je studij trebao formirati ne samo za stručnog predavača, nego za pjesnika i literatu. Studij slavistike ga povezuje sa ostalim slavenskim narodima, Česima i osobito Slovacima. U tom smislu je posebno značajan njegov put po Slovačkoj i poznanstvo sa još živućim slovačkim pjesnicima katoličke orjentacije Rudolfom Dilongom i Andrejem Žarnovim. Međutim, studij nije uspio završiti, jer je bio pozvanu u Cetinje na odsluženje vojnog roka, gdje je nakon tri dana službovanja preminuo 17. kolovoza 1940. g. u 27-oj godini života. Subotička kulturna i vjerska javnost sa bolom se oprostila od mladog svećenika-pjesnika, a njegovo tijelo položila u toplo krilo bačke rodne mu grude.

Tako je, eto, Gospodin ispleo taj život koji je po našem ljudskom sudu nalik na nedopjevanu pjesmu. No, u Božjim očima, Aleksa je bio zreo. Svojim patnjama i svojom smrću kao da je ovjerovio sav onaj zanos za Božje ideale koji su tako duboko proželi njegovo stvaralaštvo, a nama je ostavio u baštinu jedno dublje proživljeno spoznanje Božje ljubavi. Kako nam je samo znao znalački otkriti u toj našoj skromnoj sredini, u lelujanju žita na našim njivama, u pjevu ševe, u ljepoti naših izoranih brazda, u toploj i slatkoj riječi «nane», u mirisu žutih tunja, u salašu sred zelenih polja. Ostavio nam je prepjevano i za svoje vrijeme proživljeno evanđelje, poruku spasa pretočenu u našu slatku ikavicu i time nas uputio da se evanđelje mora stalno pretakati, ne samo u lijepe izričaje, nego iz pokoljenja u pokoljenje pretakati u uvijek žive nove forme življenja u svim njegovim oblicima ovdje i sada. Kušao nam je otkriti toplo i plodno krilo svete majke Crkve. Približit nam je htio svu onu veliku i proslavljenu braću, koja su prošla ovim svijetom noseći baklju svjedočanstva za Isusa Krista. Rodoljublje za Aleksu je svetinja u koju se posumnjati ne može, a da se time ne zaniječe samoga sebe; jer samo čovjek koji ljubi svoje, sposoban je biti prijatelj svakoga čovjeka i naroda. Kao da je učio iz istog evanđeoskog kodeksa rodoljublja, učio sa papom Wojtilom, koji ni u jednoj zgodi ne propušta istaći sa ponosom da je sin poljskog naroda i Crkve! Ali baš kao takav sposoban je zagrliti cijeli svijet: crnca iz Kameruna i Poljaka, Brazilijanca i Hrvata. S tom sviješću Aleksa nas poziva na gradnju kozmičkih odnosa, preko sveobuhvatne ljubavi prema svim ljudima, svim stvorenjima i prema cijeloj mrtvoj stvarnosti koja se giblje prema svojoj Omegi Isusu Kristu i po Njemu u Duhu Ocu do točke da Bog bude sve u svemu!

LIK

SVEĆENIK – ALEKSIN IDEAL

Aleksa Kokić je bio zaljubljen u Krista svećenika! Tu milost mu je vjerojatno isprosila od Boga njegova nana i vjerni otac Ivan. To se vidi iz njegovih pjesama. Dobro shvaćen svećenički poziv bio mu je motiv koji ga je nosio i prema Bogu i prema ljudima. Svećeničkim očima sve mu pjeva. Sve mu je bijelo, lijepo, raspjevano. Evo te, možda izvorne pjesme koja nam sve kaže:

RADOST MLADOG SRCA

Uzdrhtalo srce mi mlado, zasjale živo su oči,

dušom se razlila mojom beskrajna sreća i radost,

spoznao kada sam jedne zvjezdane jesenske noći,

da zoveš, Isuse, mene i tražiš svu moju mladost.

Ni riječi mogao nisam prozborit od velika ganuća

u duhu gled’o sam Tvoje oči plavetne, svete,

koje su toplo me zvale i ja sam sve do svanuća

od sreće nenadne svoje plakao kao dijete…

Od te zvjezdane noći nisam Te tražio više,

u srcu jer sam Te svojem zauvijek, Isuse, skrio,

a dani života moga tekli su mirnije, tiše,

Tvojim hodajuć putem ja sam sve sretniji bio.

Za Tvojim visinama čeznuće u meni raslo sve jače

i dok sam tebi bijedni darov’o život svoj goli,

Ti duši mojoj nisi nikada dao da plače,

nego da Tebe samo sve više i više voli.

Powered by WordPress.