Prolazila je i vukla se sumorna 1971. godina. Za Miroslava je to bila dosadna godina. Nije htio da se ženi prije vojske. Imao je djevojku Nadu koja mu je priređivala ljubomorne scene. „Hoću da se zabavljam i izlazim sa tobom Nado, pa kada ću, pa imam samo 22 godine.“  „Znam ja tebe!“ vrištala je Nada. „Zašto me ne vjenčaš?“

Došla je i 1972. pa i 1973. godina. Miroslav je završio Ekonomski fakultet u Subotici i stekao zvanje diplomiranog ekonomiste. Odnio je prepis diplome tajnici Anđi i dobio povišicu 20 %. Sada je mogao majci dati nešto više novaca. Kupio je hladnjak i kuhinjski namještaj.  

Živio je i dalje sa majkom i dva brata, u skromnom dvosobnom stanu, u dijelu Novog Sada koji su zvali Telep. Živjeli su skromno. Dva mlađa brata su išla u školu. Slušali su radio uveče. Televizor nisu imali. 

Jedva se otarasio Nade i izišao je nekoliko puta sa tajnicom Milom iz Pokrajinskog komiteta. Mila je bila lijepa, ali joj je smetalo što je Miroslav Hrvat. „Zašto govoriš da si Hrvat? Reci da si Slovenac,  kad već nećeš da kažeš da si Srbin“, govorila je. I to još Hrvat iz Bosne! Ha, ha! Bila je zahtjevna kod izlazaka. Kava, vruća čokolada, porcija sladoleda od 5 kugli sa šlagom, tuto kompleto, bile su njene redovne narudžbe, a sve je plaćao Miroslav koji je imao dva puta manju plaću od nje. Kad ju je pratio kući nije dozvoljavala da je poljubi. „Što će mi sve ovo“, mislio je Miroslav. Volio je ići na utakmice nogometa, rukometa, košarke i odbojke. Mili je to bilo dosadno. „Izgleda da voliš da gledaš lijepe guze i grudi sportašica“, rekla je. „Je li to ljubomora ili ironija?“ mislio je u sebi Miroslav. „Predložiću trenerima da sportašice nastupaju u bundama“, pokušao je da bude duhovit Miroslav.

 Novi poslovi za Miroslava

Radio je i dalje kao mlađi inspektor u grupi inspektora Milana. I Miroslav je bio inspektor prema Sistematizaciji radnih mjesta, ali volio je da ga zovu detektiv. Detektirati znači otkriti nešto što se dogodilo a nisi bio prisutan. Sve više je radio na istragama u vezi privrednog kriminala. To je bilo u redu jer je bio ekonomista. Posao je bio monoton. Kriminalci iz privrede su bili uglađeni ali nezajažljivi u svojoj pohlepi. Novac, novac i samo novac ih je zanimao. „Zašto je to tako?“ pitao se u sebi Miroslav. Zanimala ga je ljudska priroda, psihologija, motivi koji pokreću ljude, mentalitet. Čitao je knjige o tome.

Nada i Mila su bile prošlost. Udale su se. Miroslav ih je viđao u centru grada sa muževima koji su plesali oko njih i ugađali im. One su mu mahale ali se on pravio nevješt, okretao je glavu. Nije imao djevojku i nije žalio zbog toga. Išao je na utakmice sa najboljim drugom još iz gimnazije, Lazarom. Miroslav je odlazio i na igranke, sam, jer to Lazara nije zanimalo. I Miroslav je sve rjeđe odlazio tamo. Djevojke su bile nepristupačne. Više puta je „dobio korpu“, pa je uzeo novu taktiku. 

Stajao je sam, naslonjen na zid ili stup i promatrao, nije  birao za ples nijednu. Zanimljivo je bilo promatrati mlade ljude i njihovo ponašanje i detektirati njihovu psihu. Zašto se djevojke toliko prave važne? Možda misle da puno vrijede ili su nesigurne? I neki momci su se pravili važni. Poslije nekoliko plesova šef orkestra je najavio „dame biraju“. Njega je birala jedna ružna, debela djevojka, pa ponovno i drugi put to veče. „Hoćeš li da me častiš sladoledom?“ pitala je. „Švorc sam“, rekao je. „A zašto dolaziš na igranke kad nemaš para?“ Miroslav je šutio i nakon završenog plesa je napustio salu. Djevojke „grebatorke“ nije volio.

Nije poslije odlazio tamo više. Stigao je i poziv za vojsku, ali načelnik Marković je to odložio jer je Miroslav preuzeo važnu istragu u vezi trgovine i rasturanja droge.

Slučaj je bio zanimljiv. U to su bili umiješani mnogi ljudi. „To su opasni tipovi pa moram biti jako oprezan“, mislio je. U SUP u su mislili ukoliko uhvate dva čovjeka da će predmet biti riješen. Miroslav nije mislio tako. Samo uhvati Šticu i Makaru i predmet stavljaš ad acta. „Pa zašto nisu problem trgovine i uzimanja narkotika riješile zemlje na zapadu“, pitao je Miroslav. „Oni su degenerici i glupi, mi ćemo taj problem riješiti za mjesec dana“, govorili su.

Miroslav je studiozno krenuo. Načelnik Marković i šef Zoran su tražili rezultate. „Hoćemo Šticu i Makaru u zatvoru“, govorili su. Milan je bio taktičan, vjerovao je Miroslavu i davao mu dobre savjete. On je vodio računa o svom izgledu, naročito frizuri, a žene su bile njegova strast. Bio je kicoš. Miroslav je dva pripravnika Jovana i Dušana i početnika Milovana ubacivao u narkomanske redove. Tražio je da se preruše, puste bradu, brkove i kosu a šefovi su ismijavali njegovu naviku prerušavanja. „Ti sve slučajeve rješavaš pomoću prosjaka“, smijali su se. „Treba samo da odeš i staviš lisice Štici i Makari.“ „Zašto ne odete vi i to uradite“, mislio je u sebi. Dva pripravnika i jedan početnik su bili vrijedni momci. Miroslava su cijenili. Završili su Srednju školu unutarnjih poslova u Srijemskoj Kamenici.

Jovan je saznao prava imena i prezimena Štice i Makare. Dušan je saznao da su naoružani čitavim arsenalom oružja. Milovan, koji je bio posebno savjestan, saznao je da Štica i Makara nisu glavni već su glavni bosovi kriminalne grupe u Beogradu. 

Stari primitivni i podrugljivi bivši šef, Zoran, je otišao u mirovinu. Nova šefica Odsjeka općeg kriminalitete je postala Mira. Ona je bila fina i lijepa zrela žena, diplomirana pravnica i nije bila sklona rizicima. „Čuvajte momci glavu, a kriminalaca će uvijek biti“, govorila je. Miroslav se prerušavao u svoju omiljenu ulogu, prosjaka. Njegov debeli, kvrgavi štap sa Fruške gore sjajio se kao „pasja kesa“. Dobio je žuto smeđu boju i ličio je više na neku skulpturu nego na prosjački štap. Motao se oko škola, a „narkomani“ Jovan , Dušan i Milovan su ga terali. Nekad je bio prosvjetni radnik a nekad strogi milicajac u uniformi. U uniformi je išao sa Miloradom ali su odustali jer su dileri postali oprezniji. Istraga se otegla. Mira i Milan su imali razumijevanja ali su mislili da Šticu i Makaru treba uhititi odmah. Miroslav je imao drugačije mišljenje. „Tanki smo sa dokazima, a ako ih pratimo doći ćemo do krupnijih riba“, govorio je. „Treba raditi sa djecom“, govorio je Miroslav, jer je zapazio motajući se oko škola da su oni ciljna grupa za dilere droge. Osim školske djece dileri su nudili drogu na svim mjestima gdje se mladi okupljaju. „To je nova stvar“, govorila je Mira. Treba razgovarati sa ministrom prosvjete.  

Opširnije u Hrvatskim novinama broj 37 u tiskanom i pdf izdanju, strana 14-15