Kolumne

Mladen Šimić je hrvatski književnik iz Srbije. Po zanimanju je diplomirani inženjer geodezije, sada u mirovini. Živi u Petrovaradinu. Mladen Šimić piše povijesne rasprave, pjesme, pripovjetke i priče, kritike i eseje. Objavio je dvije knjige: Odlazak i povratak Hrvata u Europu, Prohladno vrijeme: pripovjetke.          

Neka povijesna promišljanja i pokušaj postavki nekoliko novih hipoteza Mladena Šimića

Povijest Hrvata u prvom tisućljeću nove ere                   

Neka povijesna promišljanja i pokušaj postavki nekoliko novih hipoteza Postoje dvije teorije o etnogenezi Hrvata, slavenska i iranska koje su suprotstavljene jedna drugoj bez razloga. Ova knjiga će pokazati da su obe značajne u etnogenezi Hrvata a na neki način je ovo pomirba ove dvije teorije. Ali najprije treba nešto reći o Arijcima, jednoj velikoj skupini naroda značajnoj za nastanak europske i svjetske civilizacije.

Nalazim se u jednoj oronuloj kući. Ona jest vani bijela ali je žbuka dosta otpala ali ne toliko da bi bilo sumnje da se radi o bijeloj kući. Uredu neka je bijela, to mi ne smeta ali mi smeta što su prozori tako visoko pod samim krovom. Pomišljam da vlasnici koji su je gradili i nisu baš voljeli ljude. Jer inače zašto bi prozore postavljali tako visoko? Da ne vide druge ljude ili da drugi ljudi ne vide njih? Pa nije mi baš drago što se nalazim u toj kući i to još spavam u krevetu. Doduše krevetnina je čista ali namještaja u sobi gotovo da i nema. Možda su vlasnici siromašni pa to im i ne bih trebao zamjeriti a kamoli reći. Čujem ja njih kako razgovaraju u kuhinji i piju kavu.  

Piše: Mladen Šimić

Centralno grijanje sam uključio već početkom listopada jeseni sumorne 2016. godine. Bio je to loš znak jer mi je studeni izgledao nedohvatljiv. Osim hladnoće počele su kiše i sivo nebo. Je li to nekakva poruka? Zašto bi bila i tko je šalje? Mozgam zbrkano: prostor, vrijeme, zloba, pomoć, zakon, predrasuda? Sve je to apstraktno i gubljenje vremena jer smo svi mi diskretno uporni u potrazi za srećom i ljubavlju. Pretražujem prostor u mislima, pipam po magli.   

Kratka priča: Piše: Mladen Šimić

Približavam se kraju sela. Zadnje kuće su  sirotinjske ili ciganske. Nešto toga se promijenilo ali ne puno, drago mi je zbog toga. Pojavljuje se polje kao u  izmaglici. Obrađene njive se gube u daljin. Ravnica je skromna ljepotica. Nije kao planina koja je provokativna i prevrtljiva. Ravnica je tiha i nenametljiva. U atar vode prave lenije, poljski putevi koji ipak malo vrludaju lijevo-desno jer seljaci zaobilaze bare koje se mjestimično javljaju poslije kiše. Kad pomisliš da u ravnici nema iznenađenja ili ti se čak pomalo pridrema probudi te jak lepet i ćurlik uplašenog fazana koga si trgnuo iz sna. Ili te možda zadivi elegantan trk graciozne srne ili glasanje prepelica. Zec nekad uplašeno iskoči iz brazde pred nogama i brzo trči cik-cak. Nekad se može vidjeti i lukava lija. Volim kraj sela, ovaj posebno. Ljudi su tu siromašni ali  srdačni.     

Piše: Mladen Šimić

To ubojstvo se dogodilo kada je Odjel za teška kaznena djela bio u gužvi i nedostatku vremena. Šef Milan je htio da to ubojstvo malo pričeka.  Miroslav se javio dobrovoljno da radi na tom ubojstvu pored još dva na kojima je radio. Milan je nevoljno pristao jer nije imao dovoljno inspektora - detektiva. Mislio je da ako netko radi na tri ubojstva da je to površan rad. Miroslav nije tako mislio. Istraga ide svojim tijekom i može se raditi na tri slučaja. Znao je to iz iskustva. Jedan slučaj dođe iznenada u prvi plan pa se pojave nove činjenice u vezi drugog slučaja. Treći slučaj drijema u pozadini pa se iznenada razriješi kada to nitko nije očekivao.    

Svi smo voljeli nogomet i taj klub koji se zvao Hajduk iz Sjenikovca. Posjeta na utakmicama je bila velika, dolazilo je muško i žensko, staro i mlado. Utakmica u nedjelju popodne na domaćem terenu je bila narodni praznik. Pred igralištem pekle su se lepinje , palačinke, krmenadle, slanina, čevapčići i janjci na žaru. Točila se meka rakija šljivovica za muškarce a za žene liker. Od bezalkoholnih pića točila se kabeza i klaker. Igralište se nalazilo između šume i bare. Nije bilo ograđeno ali nitko nije ulazio bez kupljene ulaznice. Svi su znali da se za taj novac kupuju lopte, kopačke i dresovi. Bez ulaznice su ulazili samo djeca, đaci, vojnici i umirovljenici. Nije bilo ni tribina već su gledatelji stajali pored linija bočno. Iza bližeg gola se ulazilo i tu je bio kirvaj. Iza daljeg gola nalazio se Jozin šljivik.        

Skoro svaki dan oko 19 sati Marijan je odlazio na korzo u Novom Sadu. Stanovao je na Telepu predgrađu Novog Sada. Sa svojim prijateljima nalazio se kod prometnog znaka na početku Dunavskog parka. Tu su se okupljali Marijanovi prijatelji koje je stekao u školi i susjedstvu. Njih petorica, šestorica su stajali dok su djevojke i momci šetali pored njih. To mjesto je bilo oko sredine korza. Nekada ih je bilo i više jer svaki je imao poznanike koji bi zastajali i porazgovarali. Svi su bili mladići između 20 i 30 godina. Našao bi se tu i poneki stari momak ali ne više od 35 godina. Djevojke, poznate i nepoznate, bi zastajale i nešto bi rekle, pitale ili jednostavno rekle: „Dobro veče!“.

Prolazila je i vukla se sumorna 1971. godina. Za Miroslava je to bila dosadna godina. Nije htio da se ženi prije vojske. Imao je djevojku Nadu koja mu je priređivala ljubomorne scene. „Hoću da se zabavljam i izlazim sa tobom Nado, pa kada ću, pa imam samo 22 godine.“  „Znam ja tebe!“ vrištala je Nada. „Zašto me ne vjenčaš?“

Došla je i 1972. pa i 1973. godina. Miroslav je završio Ekonomski fakultet u Subotici i stekao zvanje diplomiranog ekonomiste. Odnio je prepis diplome tajnici Anđi i dobio povišicu 20 %. Sada je mogao majci dati nešto više novaca. Kupio je hladnjak i kuhinjski namještaj.  

  Kriminalistička priča Mladena Šimića

 Proljeće je kasnilo. Miroslav je polako, nogu pred nogu kako se to kaže išao na posao. Nije volio radnu organizaciju u kojoj je radio. Radio je u SUP-u. Nije to bio njegov izbor ali okolnosti su ga dovele do toga.

Piše: Mladen Šimić
Žele biti u centru pozornosti. Takvih ima dosta na Facebooku i Twitteru a to su oni koji pišu samo o sebi i pretrpavaju ekran svojim postovima kao da je to njihovo osobno vlasništvo. O psihopatama ili ljudima bez duše se danas više zna nego ranije. Jednostavno psiholozi i psihijatri su istraživali tu pojavu među ljudima strogo znanstvenim nepristranim metodama. Danas psihijatri koriste termin psihopata za ljude koje su nekada nazivali neurotičarima. Za psihopate se može reći: