Kolumne

Kolumne mrežne stranice Hrvatske novine - vijesti

  • Naslovnica
    Naslovnica This is where you can find all the blog posts throughout the site.
  • Kategorije
    Kategorije Displays a list of categories from this blog.
  • Oznake
    Oznake Displays a list of tags that have been used in the blog.
  • Blogeri
    Blogeri Search for your favorite blogger from this site.
  • Blogovi tima
    Blogovi tima Find your favorite team blogs here.
  • Login
    Prijava Login form

Novi roman Mladena Šimića- Beogradska košava

Posted by on in Nije kategorizirano
  • Font size: Larger Smaller
  • Hitova: 1470
  • Pretplata na ovaj zapis
  • Ispis

Mladen Šimić je hrvatski književnik iz Srbije. Po zanimanju je diplomirani inženjer geodezije, sada u mirovini. Živi u Petrovaradinu. Mladen Šimić piše povijesne rasprave, pjesme, pripovjetke i priče, kritike i eseje. Objavio je dvije knjige: Odlazak i povratak Hrvata u Europu, Prohladno vrijeme: pripovjetke.          

 

Puhala je jaka košava i kidala oblake u pramenove. Razbijeni dijelovi sivog oblaka su doticali tlo. Oblaci su se odjednom  podigli i nestali. Postalo je vedro i prohladno. U prolazu sa Terazija prema trgu Marksa i Engelsa stajala je neznanka. Bila je jako lijepa. Nekoga je čekala. „Mene sigurno ne čeka“, pomisli Ivan. Nije ga u prolazu ni primjećivala. On je nju opazio u defileu lijepih studentkinja arhitekture koje su se uspinjale velikim stubištem. Žurile su na predavanja. Nosile su zamotuljke hamer papira i dugačke „T“ lenjire. „Kako se samo zove?“ Kad joj se približio ona mu mahnu rukom da joj priđe. Ivanu je srce zadrhtalo i noge mu se ukočiše .

Neznanka mu je prišla i šutila je.

„Što misli o meni?“ pitao se je.

„Otkud ti ovdje da prolaziš?“ reče ona odjednom.

„Nije važno to što je iznenađena već je važno što mi se obratila“, u sebi se radovao.

„Pojavila si se kada su se oblaci razišli.“

„Ja donosim sunce...“

„Baš je lijep za mene početak ovog dana...“

„Zašto je lijep? Objasni mi, začuđena sam.“

„E, to ti ne smijem reći.“

„Ne inzistiram. Možemo zajedno do faksa...“

Tad se začu jak zvuk budilice i san se prekide.

To je bila za njega značajna i prijelomna 1960. godina.   

On je  put od Zelenog venca do Tehničkih fakulteta kod Vukovog spomenika (a govorilo se jednostavno „kod Vuka“) prelazio pješice. Bilo je to dobro parče puta ali pješačio je brzo. Usput bi popio i crnu kavu koja bi ga malo razdrmala jer je rado i dugo spavao. Crnu kavu bi popio u slastičarnici na Bulevaru revolucije jer je tu bila najjeftinija. Nastava je počinjala u 7 sati. Tvornice i mnogi uredi su već bili u pogonu jer se radilo od 6 sati. Ljudi su išli užurbano, neki su i trčali. Zakasniti na satove se nije smjelo i to se kažnjavalo na razne načine. Ako bi zakasnio na nastavu ne bi naravno smio ulaziti sve do prve pauze. To mu se rijetko dešavalo i kad bi mu se to desilo obično nije bio sam već bi zaticao nekog od kolega koji su zakasnili kao on i čekali prvu pauzu također. Profesor je izlazio prvi, pozdravljali bi ga a on bi ih obično upitao zašto kasne. Opravdanja su bila razna a najviše je kriva bila budilica.  Najčešće bi se na tome i završilo iako je bilo vidljivo na ocjenama ako je netko često kasnio. 

Na ulazu u zgradu bila je portirnica. Portir nije zaustavljao nikoga i vladala je potpuna sloboda prolaza. Ipak bio je jako zauzet jer je stalno netko nešto pitao. Zgrada je bila velika a uvijek je bilo ljudi koji su nešto tražili i za nešto se raspitivali. To su bili uplašeni i dezorijentirani brucoši, profesori i nastavno osoblje sa drugih fakulteta koji su dolazili kod svojih kolega službeno, razni majstori za razne popravke kojih je bilo puno u staroj zgradi, roditelji koji se raspituju za svoju djecu kako polažu ispite. Vjerovali su svojoj djeci ali ipak je bilo mudro provjeriti. Bilo je i puno znatiželjnika koji su jednostavno sjedali na stube, kamenu ogradu kraj stuba, na daske na prozorima i malo se odmorili, razgledali i sređivali utiske. Bilo je i onih koji su se nestrpljivo raspitivali gdje je zahod. Po tome se vidjelo koliko je visoko školstvo u Jugoslaviji otvoreno prema seljacima, radnicima, poštenim intelektualcima i ostalim radnim ljudima. Portir je imao i telefon koji je stalno bio u pogonu. Nazivao je tajništva i nastavnike provjeravajući jesu li došli i mogu li primiti pridošlice. To je bio i jedini telefon za studente. Nerado je bio ustupan studentima već samo kad je bilo hitno. Ako je netko rijetko telefonirao onda je to bilo besplatno. Ako netko često telefonira onda ga portir uputi u telefonsku govornicu u blizini. U sredini zgrade u prizemlju nalazilo se veliko duplo stubište po kojem su se kretale rijeke ljudi. Bilo je tu i propalih studenata koji su batalili svoje fakultete ali su tu dočekivali svoje roditelje i nadali se potajno u sebi da će naći bilo kakav posao i ostati u velegradu.

Ivan bi išao stranom gdje je bila Savezna skupština, prošao bi pored nje, zatim pored Glavne pošte i Saborne crkve. Iza crkve je počinjao Tašmajdanski park. Na kraju parka je bila vrlo prometna ulica a preko na ćošku je bio Pravni fakultet, zatim hotel „Metropol“, Univerzitetska knjižnica i bio je na cilju. 

Ivan je usput u sebi pjevao sevdalinku „Zarasle su staze moje“ sjećajući se svoje srednjoškolske ljubavi iz rodnog kraja.

Šta radi moj pas Đeki u Novom Sadu? Šta rade moji golubovi? Jesen je stigla na predgrađe Telep u Novom Sadu. Veliki broj ptica bio je na tlu, drveću i u letu. 

„Približili su se naselju radi hrane“, kaže Ivanov otac.

„Jako puno vrana“, kazao je Ivan.

  „T o nisu vrane već gačci“, rekao je otac. 

Jesen i gačci su otišli u uspomene.

„Zebnja znači biti na putu da ozebeš. Ma to nema veze, to je duhovna kategorija. Zimi mi je često hladno. Ljeti mi je ponekad hladno oko srca. Hladno oko srca je prava zebnja. Duhovna ili duševna? Bilo kako bilo, zebnja je blaga riječ. To je običan strah. Beograd i njegovih 1,5 milijuna ljudi će me progutati. Ja sam mrva, manji sam od vrapca. Pametnije bi bilo da sam ostao u Novom Sadu i studirao tamo. Gdje treba da se javim kad dođem na faks koji se nalazi na Bulevaru revolucije. Mnogi su mi rekli da se nalazi baš na tom bulevaru. Bulevar je široka ulica sa drvoredom a riječ bulevar je francuskog porijekla. Sigurno su tu ogromna stabla strogo poredana u pravu liniju a svako drugo je možda natrulo ili crvotočno.“ 

„Stabla na bulevarima uvijek padaju na provincijalce kao što sam ja. Beograđani i drveće se poznaju i razgovaraju na ti. Uvijek drvo šapne Beograđaninu da pada i padne na zbunjenog brucoša a Beograđanin se elegantno i hladno skloni. Revolucija je još strašnija nego bulevar“, drhtao je od straha. 

U novinama je Ivan na naslovnim stranama čitao da revolucija još traje.

„Mogu me dočekati barikade iza kojih stoje namrgođeni proleteri garavih lica. Drže u rukama čekiće, ašove i lopate. Priključili su im se i siromašni seljaci bezemljaši sa vilama, grabljama, pritkama za grah, kolcima za vinovu lozu i motikama. Kako ću da prođem?“ brinuo se Ivan.

„Bulevarom revolucije prolaze dotjerane Beograđanke na visokim štiklama i gledaju sa visoka neuglednog i loše obučenog provincijalca. Hlače su mi od braon gabardena koji se ukočio od zadnje kiše. Cipele su mi mokasine koje su toliko razgažene da spadaju. To što spadaju je najmanji problem jer je puno veći problem što imaju rupe na đonovima pa ulazi voda kad pada kiša. Pa tu kišu baš i ne volim ali ipak pada ponekad. Bolje je kad je suho. Majica mi je bijela, bolje rečeno nekada je bila bijela. Sad je siva i isprana, srećom još bez rupa. Prolaze i nadmeni Beograđani koji me podrugljivo gledaju. Sve to nije tako u Parizu. Parižanke su obučene po posljednjoj modi, ljubazno sa simpatijama gledaju siromašnog studenta iz Jugoslavije. Parižani su uglađeni, kulturni ljudi koji ga zovu na kavu i pitaju na francuskom jeziku je li došao iz Istočne Europe“, zamišljao je u sebi. 

Ivan je učio u gimnaziji francuski jezik četiri godine ali je svjestan da je njegov odgovor na lošem francuskom jeziku iako je imao dva dobra profesora francuskog jezika koji su završili fakultet u Parizu. Parižani su kulturni pa se prave kao da razumiju Ivanov loš francuski jezik i izgovor. „Na francuskim bulevarima nema trulih i crvotočnih stabala. Sva stabla su prava i zdrava“, lutale su mu misli.

Premda je doručkovao glad je bila i dalje velika pa je tu Ivan dolazio do kioska Poljoprivrednog kombinata Beograd (PKB) i kupio bi hrenovke ili kobasice. Kobasice su bile skuplje pa ih je Ivan rijetko kupovao. Imao je malu stipendiju i trebalo je paziti na svaki dinar.  Iza Pravnog fakulteta žurio je pored hotela „Metropol“, zatim trčao pored Univerzitetske knjižnice i Ivan bi odahnuo. To je bila velika zgrada u kojoj se nalazilo tri tehnička fakulteta Građevinski, Arhitektonski i Elektrotehnički. Bio je tu nekad i Mašinski fakultet ali je preseljen u novu zgradu nešto niže od stare zgrade.

Jeo je hrenovke u lepinji posute senfom. Bio je početak listopada i žuto lišće je padalo oko njega. Ptice su se skupljale po drveću i tlu u obližnjem parku. Neke su se spremale na daleki put na jug. Druge ptice nisu planirale dug put na jug. Približile su se naselju radi hrane. I Ivan se približio kiosku radi hrane. Okrenuo se leđima prema ulici i ramenima je zaklonio svoj dragocijeni obrok.

„Ne boj se mladiću, neće ti nitko oteti tvoj fruštuk“, dobacio je podsmješljivo jedan stariji prolaznik.

Promjena je golema,

strah pršti i po licu lema,

radoznalost proviriva,

Beograd ga proziva.

Zemunsko izviđanje 

Nepoznate ulice ga brinu. Na ulicama nema ljudi, pasa, ptica, jednostavno nitkoga. Sve ulice i kolovozi i pločnici okovani su ledom. Led se stvorio i Ivanu oko srca. Koji je ovaj grad? Je li ovaj grad možda Zemun ili neki grad u Južnoj Americi? Nikakvih natpisa nije bilo da bi Ivan zaključio ne toliko koji je to nepoznati grad već bar zemlju ili kontinent. Ivan je zalutao izgubljen i bio je u strahu. Prolazio je pustim ulicama klizajući se i padajući. Oko njega u zraku letjeli su razni geodetski i astronomski instrumenti. Bili su jako lijepi ali i opasni jer su letjeli prema njenu. Sklanjao je glavu da ga ne udare. Ne znamo dobro ni šta je naša planeta. Kako bi Ivan znao šta je svemir. To ga je malo i zabrinulo. „Gle, jedna roda nosi teodolit umjesto djeteta. Mora da je odlijepila. Glavno je da ne ispusti teodolit na moju glavu.“ Za svaki slučaj sklonio se pod jedno drvo. Vjetar je nosio sitan snijeg i bacao mu u lice. Zgrade su sa četiri ili pet katova bile u klasičnom stilu. Ivan traži bilo kakav znak na zgradama, kolovozima, šahtovima za struju ili kanalizaciju  ali ih nema. Njegov strah se produbljuje. Odjednom osjeti da ga majka budi: 

„Ustaj Ivane treba krenuti na vlak za Zemun“, govorila je i polako ga je drmusala.

„Joj što mi se spava!“ grgoljio je iz grla.

Možda je to strah od novoga. Što donosi odlazak u veliki grad? Prejaka je riječ strah. Radi se o običnoj neizvjesnosti.

U vlaku Ivan voli stajati u hodniku na prozoru. U kupeu gleda kroz prozor i ne voli zapitkivanje. Dolazi Batajnica, to ime mu je bilo uvijek pomalo čudno. Možda je Batalnica, što da radi, čega treba da se batali. Možda je nešto batalio odnosno pokvario. Uvijek nešto batali a to rade i drugi. Jedni oštre – drugi tupe. To je život. 

„Pa što hoćeš kad je to tajnica sa kratkim imenom Ba“, pomisli i naceri se kiselo. Zemun Polje pa Zemun Novi Grad. „Polja ima, novog grada nema“, cerio se kiselo u sebi.

Kada se upisivao na fakultet u Beogradu Ivan je potražio rođake u Zemunu. Trebao je prenoćište nekoliko noći a platiti hotel se nije moglo. Ivanu je umro otac dva mjeseca prije a živjelo se od male obiteljske mirovine. Dobio je stipendiju od željeznice na kojoj je Ivanov otac radio. To su očeve kolege isposlovale tu stipendiju i bio je to divan gest očevih drugova sa posla prema mladiću koji je maturirao i zatim izgubio oca.

Predratne zgrade sa izdašnim ukrasima na fasadi nalaze se u centru Zemuna. Lijepe su ove zgrade i svaka ima ne više od četiri kata. Do četiri kata zgrade ne moraju imati dizalo. Prozori su klasični, dupli. Ulazi se u haustore. „Haustori su za mene tajanstveni“, prolazilo mu je kroz glavu. „Rado bih ušao i pogledao ali bi me mogli pitati što tu tražim. Možda me i ne bi pitali. Mogao bih i prespavati u haustoru“. Ali ne, to nije moguće. Stanari bi ga odmah prijavili narodnoj miliciji. Možda ga i ne bi prijavili. Možda bi ga netko pozvao u svoj stan da prespava. Malo je to vjerojatno. Tko bi pozvao mladog, skromno obučenog čovjeka. Možda je lopov? Uvečer bi u haustorima mladići ispraćali svoje djevojke. To je bilo jako praktično, oproštaj je mogao duže trajati i ne bi bio na ulici. Stanari nisu mogli u mraku vidjeti ništa. Čak i ako upale svjetlo nisu mogli vidjeti djevojku koju je mladić zaklanjao svojim tijelom od pogleda. Mladića naravno nisu znali jer nije bio iz ovog haustora. Uglavnom stanari nisu obraćali pozornost na ljubavne parove već su samo uzeli poštu i krenuli na večeru i počinak. Ljubavni parovi su bili tipičan sadržaj haustora kao što su bicikli. Razlike između parova i bicikala nije bilo. Razlikovali su se jedino po zvuku. Od parova je dolazilo neko rumorenje, cmakanje i mljaskanje kao da netko jede burek sa velikim apetitom kao da je utekao od gladi. Bicikli su uglavnom šutili. Nekad su se i bicikli javili treskom kad bi ih parovi slučajno dodirnuli rukom ili nogom. U stidljivom razgovoru neki parovi su mlatarali nogama i rukama. Svatko ima svoj stil u ljubavi. Haustori su dobro služili svojoj namjeni i možda su zbog toga i tako napravljeni. U redu, služe za prolaz prvenstveno, lijevo i desno na stubišta i pravo u dvorište. U dvorištu se sušio veš i igrala djeca. Sve je predratni arhitekta predvidio izuzev automobila. Bilo ih je sve više. Parkirali su ih stanari na pločniku blizu ulaza. U centru Zemuna stajali su svi autobusi koji su vozili iz Beograda i sa juga na sjever. To je bilo jako praktično. Stajali su na glavnoj ulici i odmah kretali po ulasku putnika. Tu je bilo i stajalište gradskih autobusa. Ivan nije morao uzimati peronsku kartu na beogradskom glavnom kolodvoru i tražiti peron. U Zemunu je trebalo samo malo sačekati.  (nastavlja se)

 

Opširnije u Mjesečniku Hrvatske novine broj 53 u pdf i tiskanom izdanju

0

Comments