Ako se čovjek nema kamo sakriti, nema kamo otići, onda neka se sakrije u Isusove rane... to je zadnje uporište...
„I zavapivši jakim glasom izdahnu.“ (Mk 15, 37)
U vranom nevremenu, u urni vode – gledam Kalvariju – tajnu s kojom se ne dade paradirati ovim svijetom. Nisu to samo ona Beckettova uskrsna zvona koja se u daljini čuju. Nije to samo onaj mrvičak nade, tračak svilene svjetlosti u panorami Noine duge. Ne. To Bog govori... kroz usta uniženih proroka. U rasapu dana, strpljivo ćutim davno ispuštenu milost. Milost koja će posrebriti svijet sićušnog čovjeka...
Uskrsnu Isus doista!
Piše: Marina Klara Gerbicz
„Uskrsnu Isus doista, u ranu zoru uskrsnu. Aleluja...“
Ovako počinju stihovi jedne prelijepe duhovne pjesme u kojoj se očituje naša temeljna vjerska Istina, a to je Isusovo uskrsnuće. Uskrs je zasigurno i najveći dar kojeg je čovječanstvo od Boga primilo i to zbog Njegove silne ljubavi i milosti prema svima nama, da bi nas spasio. Uskrs je naš spas, naš dragocjeni garantni list budućnosti, naš dobitni nagradni kupon za utrku u kojoj je pobijedio Život nad smrću, Svjetlo nad tamom, Dobro nad zlom.
Umivali smo se u cvijeću
Piše: Ljubica Kolarić‑Dumić
Blagdansko je jutro. Ni jedno u godini nije bilo takvo. Cvjetnicu, nedjelju prije Uskrsa u našem smo kraju zvali Cvitnica. Sestru i mene probudio bi majčin tihi glas. Toj smo se nedjelji posebno radovale i zato nas majka nije trebala dugo zvati kao drugim danima kad smo se pravile da spavamo i da je ne čujemo. U trenu bismo iskočile iz kreveta već na prvi poziv.