Piše: Zvonko Franc
Uskrs, kod nas u Zagorju se kaže Vuzem (vun zemlje – izaći iz zemlje), otajstvo je naše vjere, jer ne vjerujemo li da je Isus uskrsnuo od mrtvih zaludu je naša vjera. Apostol Pavao nije se umarao to ponavljati i na to upozoravati prve crkvene zajednice. I uistinu, treba li čovjeku Bog ako smrt ima zadnju riječ nad njime i nad ljudskom poviješću? Ne treba. Uskrs je zato odlučujući test naše vjere. Na tom izboru temelji se naš odnos s Bogom – prihvaćam li to da sam potreban Božjeg spasenja, ili vjerujem da sam kao Bog, vidim stvari kakve jesu i ja sam mjerilo stvarnosti. Ovo zadnje nije ništa drugo nego sotonina zamka koju postavlja čovjeku u Edenu i na koju čovjek u svojoj slobodi odgovara prihvaćanjem. I to je taj praiskonski grijeh po kojem je smrt ušla u svijet kao pravedna kazna za čovjekovu neposlušnost. 

Ako se čovjek nema kamo sakriti, nema kamo otići, onda neka se sakrije u Isusove rane... to je zadnje uporište...
„I zavapivši jakim glasom izdahnu.“ (Mk 15, 37)
U vranom nevremenu, u urni vode – gledam Kalvariju – tajnu s kojom se ne dade paradirati ovim svijetom. Nisu to samo ona Beckettova uskrsna zvona koja se u daljini čuju. Nije to samo onaj mrvičak nade, tračak svilene svjetlosti u panorami Noine duge. Ne. To Bog govori... kroz usta uniženih proroka. U rasapu dana, strpljivo ćutim davno ispuštenu milost. Milost koja će posrebriti svijet sićušnog čovjeka...