U 25 broju mjesečnika Hrvatske novine
„Bunjevačko pleme je jedno od najvećih plemena hrvatskog naroda, a u svakom trećem Hrvatu ima bunjevačke krvi. I ja sam bunjevački Hrvat iz Hrvatske.“ Ovo su riječi riječkog nadbiskupa i metropolita Ivana Devčića s ovogodišnje Dužijance.

„Mi smo jedna grana bunjevačkog, hrvatskog roda, a vi ste druga. Vi ste išli prema sjeveru, a mi duž Dalmacije, od Hercegovine, Dalmatinskim zaleđem sve do Like, Podgorja, Senja, Krivoga puta i sve do Gorskog Kotara. Hrvati koji su danas u Lici, najvećim dijelom su Bunjevci. Naši su stari govorili istu ikavicu kao i vi. Impresioniran sam vašom dužijancom, impresioniran sam njezinom poviješću. Čuo sam danas da je ona stara 100 godina, a ja kažem, ona je stara koliko i bunjevačke obitelji ovdje, jer ona je njegovana puno ranije i puno duže u obiteljima. Dužijanca je bila obiteljsko, zahvalno slavlje, poslije je postalo i crkveno, a danas je još uvijek i obiteljsko, ali i crkveno, lijepo, svečano, radosno slavlje. Vidio sam ponos, vidio sam radost, vidio sam ljepotu vaših odjeća, vaših lica u crkvi danas, ali i ovdje na ovom mimohodu nakon mise. To slavlje je postalo i društveno i tako treba ostati. A da bi ostalo prâvo, da bi dužijanca ostala izvorna, morate je njegovati u obitelji. Ona se mora hraniti iz izvora iz kog je nastala, a to je obitelj. Zato je potrebno da se u obitelji nastavi zahvaljivati Bogu, zahvaljivati za žetvu i za sve druge darove, za život, za djecu, za zajedništvo, za ljubav. Ta zahvala se iz obitelji dalje prenosi i na Crkvu kao veliku obitelj, ali i na cijelu društvenu zajednicu.“

U 25 broju mjesečnika Hrvatske novine možete pročitati Iz knjige Branimira Miroslava Tomlekina „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“objavljenoj u izdanju zagrebačke izdavačke kuće TKANICA

Gordana
(I. priča iz IV. poglavlja „Nova kuća“)

Dogovoreno je da će se zaustaviti u motelu „Marsonia“ kod Slavonskoga Broda, i tu ručati. Marko je s djecom stigao prije, iako ga je banjolučka policija zadržala petnaestak minuta. Kamion sa stvarima je sustigao, pa i prestigao, pred samim Slavonskim Brodom i već je na terasi motela naručio pivo za sebe i coca cole za djecu kada su im se pridružili Suada i vozač Iso. Svi su bili zadovoljni jer su sada bili sigurni da će njihov plan uspjeti. Opušteni i radosni, nisu žurili, a poslije ručka bi još tko zna koliko sjedili uz kavu da ih Iso nije podsjetio da se on želi još danas vratiti u Banja Luku. I on je bio raspoložen jer mu je Marko prethodno rekao kako stoji stvar s ovom selidbom i dogovorili su se da mu isplati samo polovinu iznosa za uslugu ako se bude morao sa stvarima vratiti u Banja Luku. A sada će za samo još koji sat vožnje dobiti punu nagradu. Još jednom mu je Marko objasnio kako se dolazi u Cakića šor u Hrtkovcima, a tamo će, na kraju šora s lijeve strane, pred posljednjom i neobično dugačkom kućom već biti parkiran Markov auto.