Kolumna Dipl. ing. Gorana Suručića Legende 

I tako prolaziće kolone sa raznim trakama obilježeni i određeni sudbinom netkog tko za to nije određen. Samo je razum izgubljen i vrijeme će pokazati koliko je to bila Božja volja           

Danas poslije sedamdeset i više godina od strašnih događaja koji su potresli čovječanstvo, zaboravljamo na strahote koje je doživio netko tko je nedužno stradao. A stradao je zbog toga što se nije pitao za ništa. Stradao je zbog poštenja i rada. Stradao je, jer je znao da se nije ogriješio o nikoga, nije se ogriješio niti o svog susjeda, niti o svog prijatelja, niti o svog bližnjega, niti o zakon i ustav, niti o državu u kojoj je dugo živio. Stradao je zbog učenja i naukovanja, zbog predanog i odgovornog odnosa prema svemu, i nije se ogriješio o ništa osim što je iznad svega poštovao jedino ljudskost i čovječnost.

Vjerojatno je njegova greška bila što je vjerovao u snagu zakona koji su usvojeni, koji su važili za sve i svakoga, a samim tim i u dostojanstvo i ljubav koja spaja ljude na svim meridijanima. Nije se osvrtao na upozorenja i riječi, koje su mu u tim tmurnim vremenima, neke dobronamjerne ličnosti uputili iz dobre namjere. Nitko nije ni pomislio da se to može dogoditi baš njima koji poštuju i uvažavaju sve i svakog bez obzira na razlike. I pored svega stradao je. A zašto? Zato što su bili bolji, od većine koja je bila ta koja o svemu odlučuje.

Diljem cijele planete stradaju nedužni

Isto tako, od tada diljem cijele planete stradaju nedužni. A jesu li nedužni ili dužni? Dužni su da poštuju većinu bez obzira na sve one nelogičnosti koje većina čini malima, iz pakosti i osećanja inferiornosti. Većina čini sve da svi vjeruju da je kod njih sve uređeno, da mali nemaju nikakvu potrebu da bilo što traže za sebe. Mali se osjećaju poniženi, zapostavljeni, diskriminirani, eksploatisani, nevažni. 

Tada se pojavljuju prve kolone onih koji napuštaju svoje vjekovno stanište. Oni koji su suprotnog opredjeljenja u kolonama se nalaze obeleženi trakama i oznakama koje označavaju male obespravljene, odnosno to su oni koji ne pripadaju većini u razmišljanju, tradiciji, običajima koje je na određenom prostoru odredila većina. Na jednakost i razumijevanje se ne gleda. Bitno je pokazati snagu sile i veličine gazeći sve vrijednosti ljudskosti i razuma. Ako nećeš sa velikim i snažnim, ne moraš ni da postojiš u djelokrugu uticaja. 

Pogledajmo koliko je kolona obilježeno trakama raznih boja. Žutim, bijelim, plavim, crvenim, zelenim, crnim. Cio spektar boja kao da je određivao pripadnost između života i smrti jednog malo razumnog razmišljanja i ophođena. Možemo li se pitati gdje ide umjetnost u izražavanju kad se uz pomoć traka u različitim bojama određuju sudbinski dani opstanka na nekom prosroru. Kako posmatrati kolone nesrećnika koji u kolonama sa kesama, torbama ili bez ičega, ali označeni trakama idu k nekoj njima nepoznatoj, ili možda nekom poznatoj sudbini ili odredištu.

Pitam se koliko će još traka i kojih boja određivati tko je tko. Tko kojoj vjeri ili naciji pripada? Hoćemo li opet gledati kolone nesretnika obilježenim raznim trakama? Nije dosta da se vidi razlika u izgledu. Nije. Nije bitan izgled već je potrebno pokazati da netko ne misli onako kako odgovara većini. Bitno je ukazati i označiti sve one koji drugačije misle i rade od proklamovane ideje pa bila ona i najgora, ali ona je proklamovana i usvojena kao takva i nitko je ne smije ugrožavati. Onaj tko je ugrožava mora se označiti kao nekakva zaraza, koju treba izolirati pa možda i uputiti u kolonu kao nepoželjne u ograđeni ili izolirani prostor, pod nazivom geto. 

I tako prolaziće kolone sa raznim trakama obilježeni i određeni sudbinom netkog tko za to nije određen. Samo je razum izgubljen i vrijeme će pokazati koliko je to bila Božja volja.