Seoba ptica (u ljubavnu trapovijest) Paun leti dok ne sleti
- Font size: Larger Smaller
- Hitova: 1876
- Pretplata na ovaj zapis
- Ispis
- Bookmark
Piše: Božica Zoko
Paun je gizdava ptica. Ptica iz Gizdavca. Što zna o nama ljudima? Mnogo – inače ne bi onako kričala. Ovako prodorno
P a u n l e t i d o k n e s l e t i
Paune moj! Čujem te izdaleka. Krikovi u kojima nema užasa. To si ti! Duboko siječeš zbilju svojim glasanjem. Prodire i ne boli. Kao glasanje gluhonijemog. Strašno i veličanstveno u isti tren. Prodire tamo gdje sve šuti i uživa u našem sluhu. O okrunjena ptico – o stotinu očiju na stotinu pera! Kukma na glavi – tri-četiri kukmice! Okrunjena glavo! Vitko tijelo! Kad šutiš između kamenog tropleta sam nasuprot sebe – najljepši si! Kamen te voli. Više nego iti jednu pticu. Više nego mene. Više nego svoga brata. Bilo je i vrijeme. Ja sam kamen. Volim samo tebe.
Odakle mu pravo da bude sebičan?
A ne daju mi do tebe. A jedino bi ih ti mogao pripustiti u moju blizinu – sve te koje ne volim jer oni ne vole mene. Uvijek je obostrano. Je li u meni uzrok ili razlog, ne znam. Samo znam da nikoga nema, a da ja cijeli svijet grlim i onaj što je plakao rekavši – ljubav nije ljubljena! – ima i danas zašto plakati. Nećemo ga tješiti – reći ćemo vedro – Znaj, nitko se nije približio i nikoga ne podnašam. A mene tko podnese – oživljen je! Toliko da znaš. Kad je o ljubavi riječ. Bit ćemo dobri! Već sada uživam našu dobrotu. Ne bih mogla živjeti bez nje. O okrunjena glavo! O krikovi što prodirete na dno dana. O razgovore od gledanja! Od samoga gledanja! Sliko moga vjenčanja! Sa vječnošću. I otamo mi se ne ide nikamo – ni u novi redak! Sljedak-posljedak! Dan paunova! To je vjenčani dan! Dan ljiljana i ruža! Dan Svetog Antuna! Bog je dao zemlju, dao je Sunce, nebo – kiše i vjetrove – dao je da zasađeno može rasti, divlje da se može oplemeniti – čovjek je tu nešto malo sudjelovao. Odakle mu pravo da bude sebičan? Ljubomoran na išta svoje. O i Bog je ljubomoran na svoje – razumjet će nas! Mi volimo kad je Bog ljubomoran i kad nas čuva od drugih koji bi htjeli zauzeti njegovo mjesto u našim životima. Molim te, Bože, budi ljubomoran na me! Kao ja na svoje trešnje barem. Još moramo naučiti se – davati. Ovo je sve ništa dosad.
Paun zna i zato kriči. Kriči kao poludjela slikarica. Slava Raškaj iza zatvorenih vrata umobolnice. Slava paunica! Lijepa si, Slavo! I misao o tebi je lijepa. jako se stidim, ljubavi moja! Cvatu ljiljani, Bože, divi se! sam sebi! Cvatu ruže i ocviću – ti si mi u biću! Ali to već znaš. Moram biti ponosna kao paunica, rajska ptica. Ne mogu govoriti od silne zahvalnosti! Prva riječi moja! Od uranka do kasnolijega. Snu sna! Zbog tebe bih mogla prespavati ovo divno vrijeme. Ubila sam jučer dvije zmije. Ukupno četiri. Jednu lopatom, jednu motikom i dvije aršovom. Mislim na svoje pretke. I one ljutice zmije među kojima su odrastali. Mislim na ljude koji su izbetonirali i ustablili gradove da bi ih pretvorili malo-pomalo u – terarije. Uzimali zmije za kućne ljubimce. I druge životinje. I druga životinjstva. Ne mrzim životinje. Ali sam čovjek! I volim svoju vrstu.
Ptice su posuđenice iz neba. Prisutnost Duha Svetoga među nama. One mogu biti sve. Što Duh poželi – krilati zemljin prah. Iskupljenje. Hoće li doći vrijeme? Točno vrijeme! Bez suvišnosti. Bez manjka. Nema okašnjenja. Stigli! U svaku od ovih sekundi. Sve svoje ponijeli sa sobom. O ostavimo ponekog u prošlosti zlatnoj i to samo zato što je on tako htio. Miruj! Ne čini ništa nepredvidljivo. Umrite od dosade! Ja ću saditi cvijeće u oči. Oči u oči! I tako rosna prisutnost. Glatkoća – okićen svojim perjem. Okupao si me. Moje te oči kupaju ako neće more. I čiste te – lašćuća boja modrozelena. I tvoje maslinaste oči. Koliko ljubavi može stati u njih.
Sve su ljubavi svete
Daj Bože da provjerim i uvjerim se da me ljubiš. I da ne mogu izmjeriti. Neka Gospodin započne rečenicu. Neka je i dovrši. Neka on kaže sve. Neka učini sve što treba učiniti. Ja, ako mognem, poslužit ću. Ako ne, nek posluži on. Svojim ciljevima. Zar je išta naše?! Naše je ono što damo, kaže stara riječ. E nekad je sve naše. Tolika braća, očevi i sinovi…sestre, matere i kćeri. Prijelazi prometni s ovoga na onaj svijet. I ljubav koja sve ljubavi nadilazi i zato najviše napasti na nju vreba – ljubav što novi život rađa, novi smisao, tvori novog čovjeka – sve su ljubavi svete, ali da ove nema ne bi svijeta bilo. Ni mene ni tebe. Ni ikog živog. Ne bi bilo ni braće, ni očeva, ni sinova – ni sestara, ni majki, ni kćeri. Ničega ne bi bilo. Ni Boga. Bogočovjeka. Možda bi bilo nekog Boga koji sam sebe rađa i stvara – e je mu i to neki pos'o.
Što je Bog bez nas? Isto Bog? Vjerojatno jest. Ali mi bez Boga – nismo ljudi. Bez Boga koji ljubi. Umire od ljubavi, ubija ga mržnja na ljubav, i uskršava – zašto se to mora ponavljati na svakom od nas? Nije dosta što to jednom učini Bog? Nije dosta. Svake godine mora sve početi iznova nastavljajući se. Jedino tako. Dobro, evo, tu smo. Umire se da je milina, valjda i uskršava. Ljubi se i mrzi i eto nam života! Vječno kretanje i nepokretni pokretač. Bože, jesmo li mi tvoj - podmetač? Promatraj troplet i postat ćeš vjernik. Otkrit ćeš smisao. Nadnaravni i naravni u svemu ravnopravni teku njime. Promisao i sve u svezi sa svim. Tijek i protok, splet i rasplet – počešljani beskraj. Sve je to u redu i sve je to lijepo, dobro i istinito. Toliko lijepo, dobro i istinito da to treba ponavljati vječno. Dok nas ima. Preporučam vježbe iz tropleta svim crtačima, svim drvodjelcima i svim klesarima, svim umjetnicima. Pobožne vježbe. Život vječan. Koliko je stalo u tvoje oči, eto to. O tome govorim već dugo, toliko dugo da mislim da ste me i ti Bog zaboravili i smetnuli s uma. Da sam i za vas tek – smeće smeteno! Smetana! – kažu Česi za vrhnje.
E pa hvala Česima na njihovoj jezičnoj dionici. Rozmisli si, Mašenjko, rozmisli! Jesam! Hvala na upozorbi! Životu na borbi. Jeziku na tvorbi. Torbi na torbi. Vlasti na oporbi! Urbi et orbi! Objavljujem tebi – ti si moj grad i svijet! Moje selce. Planina u oku. Zaprema velik prostor. Mogu li se ja mjeriti s njime? Nikako. Nismo usporedivi. Kao i planini, i meni je potrebno cijelo oko. Potreban si mi cijeli ti. Ne neki tvoji dijelovi zasebno. A ne može mi biti ništa. Zasad. Mogu tek računati s tim da ćeš jednog dana pročitati moju riječ. O uspjeha! Mogu li, molim, malo zašutjeti? Bilo bi mi ljekovito! Što, da živim bezbožno? Jer Bog je riječ. Govori, onda, Bože govori. Ako šta uhvatim, zapisat ću. I to je sve. Maximilian Kolba odlazi u koncentracijiskom logoru u plinsku peć umjesto oca petero djece. Što ti, Gospodine, hoćeš od moje duše? Sramoćenje, odustajanje, psovku?
Čovjek može izabrati da bude čovjek
Zar nisam ja Bog u ljudskom liku. Na to ima pravo svaki čovjek. Na svoj dijelak Boga. Što je grješnim ljudima slatko, to je meni gorko. Ako nije, zna se tko će ti zagorčiti. Tvoj bližnji. To je izgleda zakon za Nobelovu nagradu. Iz svih znanosti. Zašto? Soske? Rekao si – ljubi! I hoću – pobjeći ću! U ljubav! U tvoju ljubav. Ti koji sada ovo čitaš. Paun je gizdava ptica. Ptica iz Gizdavca. Što zna o nama ljudima? Mnogo – inače ne bi onako kričala. Ovako prodorno. Uplašiš se da nije možda bol – i treba mnogo dok ne shvatiš da je to prodorna radost. Radost što prodire kroz sva tri svijeta i ne zna se u kojem je ljepša. Nebo položeno po zemlji, nebo što nas gleda. Odozdo. Poput paunova repa. Oka treptaj! Tvog oka treptaj - to sam sanjala. San snova, snu sna! Sveti Josipe, pomozi mi da sretno umrem – kad se živjeti ne da!