Kolumne

Kolumne mrežne stranice Hrvatske novine - vijesti

  • Naslovnica
    Naslovnica This is where you can find all the blog posts throughout the site.
  • Kategorije
    Kategorije Displays a list of categories from this blog.
  • Oznake
    Oznake Displays a list of tags that have been used in the blog.
  • Blogeri
    Blogeri Search for your favorite blogger from this site.
  • Blogovi tima
    Blogovi tima Find your favorite team blogs here.
  • Login
    Prijava Login form

Seoba ptica (u ljubavnu trapovijest!): N e z a v r š e n a p o v i j e s t (3)

Posted by on in Nije kategorizirano
  • Font size: Larger Smaller
  • Hitova: 184
  • Pretplata na ovaj zapis
  • Ispis

Ljubav je učila jezike i oni su učili nju. Uzajamno, ujedno i međusobno. Zadivljeno je slušala. Progovori, progovori! – navijali su anđeli. I to će jednom doći

 

 

Mladić je bio gol. Ljubav nije zazirala od golotinje i nije mu rekla zapovjednički _ Obuci se! – samo zato što je ona bila još obučena. Njoj je bilo svejedno. Mladić je bio ljepši gol nego odjeven, činilo joj se. Bio je kao vjetrić u ljetno podne. Nisu se doista dokraja upoznali – mladić i djevojka. Jer, što je drugo mogla biti ljubav?! Zacijelo je u ovom slučaju bila djevojka. Neka, to upoznavanje između mladića i djevojke i treba trajati – cijeli život. Ovaj ovdje i ovaj vječni. Ona čak nije znala ima li mladić umnjake. Ni kakve zube ima ne sjeća se. Ima li uopće zube? To ju je naknadno ražalostilo, znači da se nijednom nisu od srca nasmijali, a oboje su bili mladi.  Ali, već slijedeći čas reče sama sebi – Glupost, zar su zubi važni? Dobro ih je imati da pokažeš kako i ti možeš zagristi prema potrebi, ali za smijeh nisu presudni – oči su te koje se smiju. Ali, što jest jest – kao da ih je oboje bila malko načela smrtna ozbiljnost. Ozbiljnost sama po sebi nije loša, čak štoviše, prijeko je potrebna u svemu pa i u veselju, ali smrtna?! Za nju je ipak bilo još prerano jer su unatoč tome još uvijek živo podsjećali na djecu. Oni i jesu još bili djeca, ali je iza njih na svijetu bilo već mnogo njihove mlađe braće – u tome je stvar. Nisu više bili najmlađi.

 Ali zašto nisu znali barem razgovarati?! Nakon njihovih izgovorenih rečenica čovjek bi se zaželio gramatike jer bi mu se i ona nakon toga učinila sočnom i dubokoumnom, uz obilje riječi i rečenica koje se tamo navode kao primjer za gramatičko pravilo i iznimku. Da netko pročita jednu gramatiku, i najsuhoparniju, osjećao bi se bogatijim nego što su to bili mladić i djevojka nakon svog šturog razgovora. Ali i siromaštvo je lijepo… - započe ljubav još jednu nedovršenu rečenicu i dometne –… a zaljubljenima, jednom je netko bogohulno rekao, nisu potrebne riječi, a pogotovo rečenice. Kolikogod to bilo istinito i kolikogod zaljubljeni šutjeli ili razgovarali, bez obzira na sve, ipak se moglo zaključiti da su i mladić i djevojka zaljubljeni. Možda ne jedno u drugo, ali zaljubljeni jesu! Možda u nekog odsutnog koji se unatoč svojoj posvemašnjoj odsutnosti nije dao otjerati eda bi se mladić i djevojka mogli posvetiti jedno drugom. Šutjeli su oboje o tom odsutnom i ljubili ga. Bože, nisi valjda ti u tom času bio odsutan?

Moguće! – šanuše nebesa ili je to osmijeh pobjegao s nečijih usana ponijevši usput tu riječ. Moguće.

Mladić je bio usamljen, ali ne kao ljubav. Njezina se osamljenost nije se mogla nikome prepričati. Ljubav je i inače po svojoj naravi neprepričana, nešto se dade otpjevati, ali to nije sve, to ni izdaleka nije sve. Ponekad poželi sama govoriti o sebi tek toliko da bude još slobodnija i hrabrija. Poželi se raspripovijedati nadugačko i naširoko. Samo ponekad, uglavnom je bila zadovoljna svojim rijetkim i odmjerenim progovorima, svojim probranicama. Raspripovijedati se! To je ono kad zaboravimo na smrt i govorimo brzo i živahno, gotovo upadajući jedni drugima u riječ, smijući se. Ili kad uživamo u opojnoj samoći, zaboravivši da smo živi – mi i riječi.

 Ljubav je učila jezike i oni su učili nju. Uzajamno, ujedno i međusobno. Zadivljeno je slušala. Progovori, progovori! – navijali su anđeli. I to će jednom doći.

Čekajte, moram najprije naseliti sve jezike, odgovori ljubav.

Sadašnjica je ionako uvijek bila njezin. Sada i ovdje bilo je njezino dijete. Mladić je pak morao planirati. To mu je bila struka, posao i na koncu – zanimanje. Taj nerazmjer se osjećao među njima. I ona ima plan, itekako ga ima, samo ga nije svjesna, njezin je plan veći i zahtjevniji od svih mojih planova – mislio je mladić – sveobuhvatan, preuzetna, vremenit i vječan. Svjesna sam, reče ljubav.

 

Noću, kad bi se pogasila sva svjetla, zasjalo bi u mraku. Nakon električne sijalice ili zbog jakog uličnog svjetla u prvi mah ne bi zapazio taj prigušeni sjaj. Zašto je bio prigušen?

 I mladić i djevojka doživjeli su ono što bi se moglo nazvati priručnom spoznajom svijeta i ona je bila poražavajuća. Na sve strane samo zlo i zlo i zlo i zlo. Svijet je bio osuđen. Kao i njih dvoje i cijelo društvo. Nitko nije mogao izmaći toj presudi. Nije bilo nedužnih.                                                       

Nevjerojatno, rekli su si, nevjerojatno! Ni ti ne vjeruješ, zar ne? Ne! Zlo nije istina, ono želi spriječiti da je ugledamo. Ono želi spriječiti da se ugledamo. A mi svejedno – vidimo se! Ponekad se i čujemo.

 Nešto nagluha ova ljubav, rekoše anđeli, uz razlijegajući se nebesima smijeh. 

 Čujem ja kako mi se smijete! E, mladići k'o mladići!

              Što ti kažeš?

  I ne čekajući odgovor krenu dalje. Voljela je vrijeme i kretanje gotovo jednako kao i nepomičnost. I ovo danje i ono noćno svjetlo. Mjesečić i Sunčić. I Oblačić, i Oblačić doda neki neupitani mudrac. I Zvjezdice! I Zvjezdice! Zvijezde.

   Mladić je doživio prosvjetljenje. Ljubav je bila tu, ali mu je nedostajala. Prekrivao je i skrivao njezinu sliku od unutrašnjeg pogleda. Možda se nije htio još jednom razočarati. Tako pokrivena, ona je mogla spavati snom pravednika ako se nije htijela gristi što ni na kakav način ne može pomoći mladiću da dođe do nje. Ipak, postojao je način. Ona je morala postati općepoznata i općepriznata. Općevažeća i kako takva obvezati i mladića. Možda bi čak morao priznati svoje prisno poznanstvo s njom. Sam sebi priznati. Vratiti joj mjesto koje joj pripada. U njegovom životu. U svim životima.

  Možda bi ljubav opet loše prošla. Nije ekonomična. Njoj bi se zakrijesile oči kad bi se sjetila svih svojih tobožnjih neuspjeha ako se to tako uopće može nazvati – činjenice iz njezine prošlosti u kojoj se često nije znalo ni tko pije ni tko plaća.

  Platila sam ja! - ponosno izjavi.    

  I – zar se čitava moja povijest – prošlost, sadašnjost, budućnost – ne ispisuje sada, u ovom času, u svakom ovom trenutku? Trojedino vrijeme u meni je spojeno i ničim ih ne odvajam. Stalno se međusobno nadopunjuje i potpomaže. Vremenske granice i ograničenja služe samo tome da se ima bolji pregled nad općim kretanjem koje ide prema meni i samo prema meni – slavodobitno zaključi ljubav.

 Stala je načas i razmišljala o razlici između granica i ograničenja. Jest, postojala je. Dobro sam to rekla. Mogu li ja uopće pogriješiti! – nastavi, već raspoloženija i gotovo ushićena.

Mogla je i nije mogla. To je istina o njoj. Takva proturječna. Uključujući uvijek i da i ne…i tko zna što još. Uključujući uvijek SVE. I mladića i djevojku. A svi vi skupa sigurno možete navesti bezbroj primjera i dokaza za to. 

Dapače, svatko od nas primjer je i dokaz da ljubavna povijest još nije završila.             

Sad smo ovdje. Vječno. 

Molim Boga da to nikad ne prestane! Ni kad umremo? O pogotovo onda! – otprvne ljubav.   

Božica Zoko

          

 

0

Comments