U 25 broju mjesečnika Hrvatske novine piše Tomislav Mačković: Tavankut se gasi
U svjetski priznatom i poznatom Tavankutu sve više širi divlji deponij koji se puni dovoženjem smeća sa svih strana, te se sada pitamo dokle moramo da trpimo smrad i raznorazne opasnosti koje vrebaju sa tavankutskog deponija
Tavankute što li te sve ovo snađe?
Opjevani, i u knjigama opisani, moj lijepi Tavankute. Što li te ovo sve snađe? Pokušava li ovo netko da te zatre, da se uguši tvoj ponos, moj lijepi Tavankute? Tavankut koji je malo više od običnoga sela, jer tijekom cijele godine, posebice ljeti i u jesen, u Gornji i u Donji Tavankut ali i u susjedni Mirgeš, dolaze stotine radnika autobusima iz cijele Bačke, dolaze ljudi iz sela koja su imala nekada svoje kombinate i koji su im bili kameni oslonac, ti kombinati su za vrijeme socijalizma ulagali u svoja sela, te sva ta sela imaju svu potrebnu infrastrukturu, no sada ti ljudi dolaze: kombijima, autobusima i nerijetko, po zakonu zabranjenim, u kamionskim prikolicama i truckaju se u istima po ovim našim putovima, po našem plemenitom PISKU. Svi ti koji dolaze govore da bi rado došli živjeti u Tavankut, ali ……. Tavankut koji se ne bori sa bijelom kugom nema ni pedijatra.
Pitanje je čeka li se dolazak doseljenika iz drugih mjesta, ili što li već, da bismo dobili uvjete za dolazak pedijatra koji je itekako potreban našoj djeci radi preventivnih liječničkih pregleda, ili Tavankućani kojima na rad dolaze stotine ljudi i dalje moraju put pod noge pa i za najmanju sitnicu polaziti put Subotice. Posebice je osjetljiva tema već pomenutoga pedijatra za kojega Tavankut sa Gornjim Tavankutom i Mirgešom dakako ima uvjeta, i ne samo za pedijatra nego i za ginekologa i za vozilo hitne pomoći, jer se dakako u toj nepreglednoj rijeci ljudi, kako stanovnika tako i radnika sa strane, može očekivati da će nekome zatrebati liječnička pomoć. Mnogo je problema u Tavankutu, jer osim nedostatka u zdravstvu tu je problem i vatrogasne jedinice koja bi valjalo da se profesionalizuje jer dobrovoljni vatrogasci, čiji sam i sam član bio cijelih petnaest godina, ne mogu uvijek i u dovoljnom broju stići da nekome pomognu, ne zato što neće ili ne žele jednostavno fizički nisu prisutni zbog posla.
Firme u koje dolaze ljudi sa strane i kamioni iz inozemstva koji odnose jabuke u selu nemaju gdje da zamijene novac jer ne postoji nijedna banka, a nekoć smo ih imali dvije, te i oni moraju put Subotice. Ovako prometno mjesto, gdje je zaživio i seoski turizam, ima poštu koja radi do petnaest sati radnim danima. Itekako bi valjalo da radi barem do 20 sati, jer je itekako potrebna. Tavankut koji je eldorado u mnogim segmentima iz onoga što treba da bude a to je općina, polako se pokušava ugasiti jer nekome očito ne odgovara da Tavankut bude ono što mu i pripada i da ima ono što je elementarno pravo svakoga čovjeka, posebice djeteta.To je pravo na dvadeset četvorosatnu zdravstvenu zaštitu.
Postoji samo tvrtka i direktor, no deponij još ne postoji
Tavankut, tako lijep, tako poznato i priznato mjesto po svojim znanstvenicima, umjetnicima, svojim kulturnim manifestacijama, po svojim tvrtkama koje se bave preradom, prije svega voća, od čega je najzastupljenija jabuka koja se izvozi ponajviše za Rusku federaciju, od čega koristi kroz poreze dakako imaju i lokalni i republički proračun, rebalansom proračuna se ne vidi nikakav boljitak glede poboljšanja kvalitete života u Tavankutu. Naše ulice su i dalje neasfaltirane, bez vodovoda i kanalizacije smo.
U Subotici postoji tvrtka sa direktorom a zove se REGIONALNA DEPONIJA. Postoji samo naziv tvrtke i direktor, no deponij još ne postoji a trebalo bi da se gradi u ataru sela Bikovo koje je od Tavankuta udaljeno tridesetak kilometara.
Dok to preduzeće radi a deponija nema, dotle se u svjetski priznatom i poznatom Tavankutu sve više širi divlji deponij koji se puni dovoženjem smeća sa svih strana, te se sada pitamo dokle moramo da trpimo smrad i raznorazne opasnosti koje vrebaju sa tavankutskog deponija, posebice sada u ovim vrelim ljetnim vrućinama. Nadamo se da će deponij u ataru Bikova zaživjeti te da neće stajati kao Y krak nadvožnjak kod Male Baje koji mi Tavankućani prolazeći za Suboticu gledamo i čudimo se kako može da stoji tako okružen smećem a bilo je obećanja barem tisuču puta da će biti završen prije roka. Mi veoma dobro znamo da nam ne treba ništa prije roka nego neka to bude u roku, tako da očekujemo da će i naš deponij u Tavankutu biti saniran i doveden pod kontrolu u najkraćem rok, jer ipak ovdje žive i ljudi i to vrijedni i radni.
