Značajne osobe podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca (14)

HRVATSKE NOVINE
Typography

Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca pripada tipu specijalnih leksikona, i to po dvjema osnovama: njegovu posebnost ne čini samo zemljopisno područje na koje se odnosi nego mu posebnu dimenziju daje i to što se u zadanome teritorijalnom okviru usredotočuje na pojave i osobe koje imaju (i) hrvatski karakter. Kao takav, on nastoji obuhvatiti ne samo Bunjevce i Šokce u vojvođanskom i mađarskom dijelu Bačke nego i u cijelome povijesnom ugarskom Podunavlju  

 
CRNJAKOVIĆ, Dragutin (Subotica, 23. V. 1946.), kirurg. Sin Željka-Aleksandra i Mande, rođ. Milodanović. Osnovnu i srednju školu završio je u Subotici, a diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Novom Sadu 1969., gdje je 1977. specijalizirao opću kirurgiju. 
Radio je u ambulantama Doma zdravlja i u Antituberkuloznom dispanzeru u Subotici. Osim općom, bavio se ponajprije kirurgijom perifernih krvnih sudova. Zauzimao se za ekipni rad – s anesteziologom i internistom – pri uvođenju elektrostimulacije srca u terapiji bolesnika s poremećajima srčanog ritma i težim srčanim smetnjama. U travnju 1978. uspješno je obavio prvu implantaciju elektrostimulatora srca pa je tako Zdravstveni centar u Subotici postao prvom nekliničkom ustanovom u zemlji koja je počela primjenjivati tu metodu. Bio je šef Odsjeka za perifernu vaskularnu kirurgiju Odjela za kirurške bolesti, a načelnik Odjela od 1989. Za svojeg je mandata proveo opsežnu rekonstrukciju operacijskoga bloka kirurškog odjela i osigurao najsuvremeniju opremu za rad i instrumente te osnovao Odsjek za poluintenzivnu njegu.
 Ravnatelj Zdravstvenog centra bio je 1992.-94. Nakon toga vratio se na kirurški odjel, a od 1997. prešao je u Savezni sanitarni inspektorat – ispostava u Subotici. U mirovini je od 2001. Bio je član Upravnog odbora kirurške i kardiološke sekcije Srpskoga liječničkog društva, član Komisije za elektrostimulaciju srca Udruženja kardiologa Jugoslavije, član predsjedništva Srpskoga liječničkog društva – Društva liječnika Vojvodine, predsjednik liječničkog društva u Subotici. Zvanje primarijusa dobio je 1991. godine.
 E. Libman
 
CSERHÁTI, Grgur (Crnković, Grgo, Gergely) (Subotica, 6. X. 1901. – Stolni Biograd, 16. I. 1977.), svećenik, pisac molitvenika. Sin Albe i Anastazije, rođ. Vidaković. Gimnaziju je pohađao u Subotici do 1918., a maturirao je u Kalači 1920. Ondje je studirao teologiju 1920.-23., no diplomirao je u Zagrebu 1924.. 
Zaređen je 27. VII. 1924. u Zagrebu, nakon toga bio je kratko kapelan u Srbobranu (madž. Szenttamás) i Kupusini, a od 1925. u Dudvaru (madž. Nemesnádudvar), Aljmašu, Kaćmaru i Gari. U Dušnoku je bio pomoćni župnik te župnik 1932.-44., a u Bajmoku župnik 1944. Pred jugoslavenskom vojskom pobjegao je u Bajski trokut. U Bikiću je pomoćni župnik i župnik 1945.-53. Kad je 1949. uhićen pod izlikom da je odbio da mjesni partijski tajnik, inače reformata, bude kum na krštenju, optužen je da je protiv narodne demokracije i ubrzo osuđen na 3 godine zatvora, gubitak političkih prava i zabranu obavljanja službe na 10 godina te konfisciranje polovice imovine. Zatvorsku kaznu izdržao je u kaznionicama u Segedinu, Vacu i Budimpešti. 
Od 1953. djelovao je kao pomoćni duhovnik u Voktovu (madž. Foktő), Kecelju (madž. Kecel), Jankovcu, Čataliji i Santovu. Umirovljen je 1971. Kad je sredinom 1920-ih godina počeo službovati u Madžarskoj, promijenio je prezime. 
Autor je triju molitvenika na hrvatskome koji su objavljeni u Madžarskoj u izdanju Društva sv. Stipana u Budimpešti. Prva dva izašla su za vrijeme rata, dok je treći tiskan šezdesetih godina. 
Djela: Duhovna radost. Molitvenik i pismarica za kršćansko katolički narod (suautor s A. Priszlinger), Budapest, 1940; Zdrav slatki Isuse, Budimpešta, 1943; Dođite k meni… ( Molitvenik i pismarica za kršćansko-katolički narod (suautor s A. Pereszlényi [Priszlinger]), Pécs-Budapest, 1962. Lit.: Schematismus Cleri Archidioecesis Colocensis et Bacsiensis ad annum Christi 1942., Coloczae, b. g.; I. Kujundžić, Bunjevačko-šokačka bibliografija, Rad JAZU, 355, Zagreb, 1969; A Kalocsai főegyházmegye Schematismusa 1975, Kalocsa, 1975; K. Hetényi Varga, Papi sorsok a horogkereszt és a vörös csillag árnyékában, 2, Abaliget, 1994..
 S. Bačić
 
CSUKA, János (Segedin, 22. VIII. 1902. – Budimpešta, 1. I. 1962.), publicist, novinar, pjesnik i prevoditelj. Djetinjstvo je proveo u Slavonskom Brodu, zatim se preselio u Novi Sad, a veći dio međuraća proživio je u Subotici. Tu je 1925. pokrenuo tjednik Az Ucca, koji je nekoliko puta zabranjivan, a on je sam triput zatvaran. 
Bio je suradnik nekoliko madžarskih časopisa i listova u Novom Sadu i Subotici. Tijekom rata uređivao je politički dnevnik Délvidéki Magyarság, koji je izlazio najprije u Subotici, a zatim u Segedinu. U Budimpeštu se preselio 1943., gdje je od 1945. radio u vladinu odjelu za nacionalne manjine i tisak. Otpušten je 1949., a bavljenje novinarstvom zabranjeno mu je te je radio kao noćni čuvar, skladišni radnik i službenik. 
Prevodio je na madžarski s južnoslavenskih jezika, a posmrtno su mu objavljene dvije knjige o povijesti vojvođanskih Madžara u razdoblju između dvaju svjetskih ratova. U knjizi A délvidéki magyarság története 1918-1941 spominje i bunjevačko izaslanstvo koje je 22. IX. 1919. otputovalo na Mirovnu konferenciju u Pariz. U njegovu su sastavu Vaso Dolinka, Blaško Rajić, Franjo Piuković, Šime Rudić i Ivan Abramović iz Aljmaša (madž. Bácsalmás), Josip Vuković-Đido iz Bikića (madž. Bácsbokod), Pajo Išpanović iz Kaćmara, Josip Velin iz Santova, Petar Pekić iz Sentivana (madž. Felsőszentiván) i dr. Izaslanstvo se iz Pariza vratilo 3. X. 1919., a Csuka spominje zanimljivu epizodu iz Pariza o kojoj je pripovijedao Rajić na jednom predavanju u Subotici početkom 1941.: 
»Ponio sam zapisnike subotičkoga gradskog magistrata iz 1850-ih godina. Ti su zapisnici u vrijeme Srpske Vojvodine bili pisani na hrvatskom jeziku. Ponio sam i fotografije s nekoliko nadgrobnih spomenika naših uglednika. Njima sam želio dokazati da Bunjevce nisu pokapali pod nadgrobne spomenike s madžarskim natpisom. Na fotografijama su bili spomenici s hrvatskim natpisima. U Pariz smo otputovali da ondje pred jednim povjerenstvom položimo ispit o svojem jeziku. Uveli su nas u jednu veliku dvoranu. Ondje je u jednom kutu sjedio gospodin s čibukom u ruci. Čitao je novine. Nije se osvrtao na nas. Mi smo čekali i o svemu razgovarali dulje od dva sata. Onda su došli Herriott i Loucheur te su razgovarali s Matićem. On je govorio francuski. Mi smo među sobom razgovarali našim dobrim, starim bunjevačkim jezikom. Onda je iznenada ustao onaj gospodin s novinama, pristupio nam te nam se obratio savršenim dalmatinskim dijalektom hrvatskog jezika: 'Gospodo, ja sam britanski diplomat. Desetljećima sam službovao na Sušaku i savršeno vladam hrvatskim jezikom. Izjavljujem da je vaš bunjevački govor ljepši i muzikalniji nego dalmatinski hrvatski jezik'. 'Taj je stari gospodin za nas bio veliko iznenađenje. Poslije nas je odveo u jednu drugu dvoranu, gdje je ovako govorio o nama: 'Ova su gospoda madžarski Bunjevci iz Podunavlja i Subotice. Njihov je jezik potpuno istovjetan hrvatskom jeziku. I oni sami sebe smatraju Hrvatima'. 'To je bilo veliko iznenađenje za Vesnića i Pašića. Oni su naime držali da su Bunjevci Srbi, štoviše, i priznati je južnoslavenski etnograf Cvijić smatrao da su Bunjevci Srbi te je o tome obavijestio i beogradsku vladu.« 
Djela: A délvidéki magyarság története 1918- 1941, Budapest, 1995; Kisebbségi sorsban: a délvidéki magyarság húsz éve (1920-1940), Budapest, 1996. Lit.: L. Gerold, Jugoszláviai magyar irodalmi lexikon (1918-2000), Újvidék, 2001; Zvonik, br. 94, Subotica, 2002.. 
S. Beretić
 
Powered by WordPress.