Intervju: Ivan Tumbas, autor knjige „Nako sa salaša“: Ikavicu čuvajući čuvamo i identitet Hrvata na ovim prostorima

HRVATI U SRBIJI
Typography

Pružimo ruke oprosta, ujedimo naše potencijale, zajedno smo jači  

Za početak razgovora nam približite šta je na vas utjecalo da pišete kolumne, pripovijetke, i pjesme?  
Dok sam bio deran slušajući u vjeroučiteljskoj dvorani župnika Andriju Kopilovića koji je  rekao, sve što je kazano a nije zapisano vitar oduva. Na tu rič sam počeo razmišljati i pisati što su starija čeljad divanila, šale, izreke, riči koje su vridile očuvati. Prvu moju pismu na ikavici sam napisao u trećem razredu osnovne škole, koju mi učiteljica ocenula sa peticom. Nisam u školi bio neki učenik što bi dica sad kazale štreber, no dobar. Često gostujući na salašu kod mojeg dide Ivše smo ležali ispod orasa u litnjem periodu na opakliji, di smo pravili podne on mi je otvarao moje dičije vidike. Uvik sam bio znatiželjan pa postavljo didi pitanja koje mi on odgovarao, tako sam jedared pitao didu zašto komunisti ne iđu na nediljnu misu pa mi kazo mudro kad budeš stariji onda ću ti kazat. Pisajući ikavicom je doprineo i svećenik Gavro Crnković jel uvik kad sam bio na misi u crkvi Isusova Uskrsnuća sa didom pa odem se ispovidit, na koncu  ispovidi me pito šta kaže učiteljica jel triba ić u crkvu i bit virnik. Te riči su ostale zacrtane u meni i nikom se nisam falio da ja pišem u notez na kockice kojeg sam uvik skrivao od roditelja, drugara, rodbine. To me ponukalo da barem malo sačuvati vridnotu ikavice, pisajući prozu, poeziju.
 
Izdali ste knjigu „Nako sa salaša“.  Molim vas ukratko  je opišete
Dao Bog, uz pomoć dobrih ljudi koji su mi pomogli svitlost dana doživila. Tema knjige su pripovitke na Ikavici koje sam ja zapisivao godinama. Pisana je većinom na šaljivi način. U knjizi je napisano četrdeset sedam pripovitki, sa riječnikom manje poznati riči. Recenziju knjige je napisala Časna Eleonora Merković, Lektor Zlatko Romić, korektura Mirko Kopunović, tehničko uređenje Aleksandar Rajić. Promocije knjige sam organizirao u Subotici, Somboru, Lemešu, Novom Sadu, Žedniku, Baču, knjige sam prodavao i brzom poštom, otišle su i van naših granica, i meni autoru knjige na dragost sve rasprodato.
 
Na koji na način ste finansirali knjigu? Da li ste imali potporu hrvatskih institucija?
Knjiga je finansirana iz osobnih srestava. Tražio sam pomoć od udruge “Ivan Antunović “ i svih institucija ali odgovor je bio negativan.
 
Kakvi su vam planovi u budoćnosti?
Čuvati ikavicu bunjevačku govor Hrvata Bunjevački je pisanjem i širenjem njene lipote. Pripremam knjigu poezije gdje sam na konkursu novinske ustanove „Hrvatske Riječi“ konkurisao sa mojih devedeset pisama, očekivani odgovor je negativan. Knjiga će biti tiskana u dogledno vrijeme. Moj novi projekat koji je u radu, jeste roman pisan na Ikavici koji dragošću čekam i uređujem da moje čitaoce obradujem.
 
Po Vašem mišljenju u čemu je značaj u očuvanju bunjevačke ikavice?
Ikavicu čuvajući čuvamo i identitet Hrvata na ovim prostorima. “Tuđe volim, al svojim se dičim”. Ikavica nestaje govor el divan se gubi i u našim selima di je naj više asnirana, budi se nova-stara bunjevačka opcija koja prisvaja i nameće jezik u uporabu Subotici, to je politički nametnuti niski udarac Hrvatskom korpusu u Srbiji. Jezikoslovci poput akademika Ante Sekulića davno su pisali o govoru Bunjevaca, a sad politika isključuje  jezikoslovce, jel aklamacija je danas koristi pa mi se steščalo. 
 
Kako bi ocijenili obrazovanje na hrvatskom materinjem jeziku?
Moje dite je obrazovanje na hrvatskom maternom jeziku pohađalo od prvoga razreda u osnovnoj školi “Sveti Sava” a potom “Matko Vuković” sad studije nastavlja u Hrvatskoj. Ja bih ovim putom pozdravio obrazovanje na maternjem jeziku i upornost, bez adekvatnih knjiga su učili iz bilježnjica poznatim sistemom obmanjivani. Naravno da može i bolje ali državne vlasti smišljeno koče proces hrvatskog obrazovanja u Srbiji.
 
Jesu li Hrvati u Srbiji sačuvali svoj identitet?
Hrvati u Srbiji 2000. godine postaju na mišiće nacionalna manjina priznata od državnih institucija. Od naroda u bivšoj državi do manjine naj mlađe, golgote koju smo prolazili i kušamo sada na sličan perfidan način. 
 
Vi ste od osnutka član DSHVa. Da li je DSHV danas politički čimbenik?
Ja sam osnivač DSHV-a sa brojom iskaznice 801 tada  nije nimalo lako se bilo opredeliti učlanjenju u hrvatsku stranku. Na poziv predsjednika Mo Aleksandrovo Mate Dulića učlanili smo se moj Baćo i ja u pripunoj dvorani mesne zajednice.To su bile godine procvata DSHV što sam ponosan. Danas politički angažman hrvata jako težak iz razloga zlobe, zavisti, a sa druge strane državne vlasti ne žele se držati sporazuma koje su potpisale, na uzajamnom pravu manjina dveju država, neg se uvik priko naših leđa dovaćaju. DSHV će opstati dogod bude ljudi koji ljube svoj narod a poštuju drugi.
 
Što biste poručili pripadnicima hrvatske zajednice u Srbiji?
Braćo Hrvati pružimo ruke oprosta, ujedimo naše potencijale, zajedno smo jači.
 
Zlatko Ifković
Powered by WordPress.