U 24 broju mjesečnika Hrvatske novine
Piše: Michael IlićMožda je ljepše otići sa malo respekta i nešto keša u džepu, nego živjeti u neizvjesnosti kada možeš biti otjeran zbog svoje različitosti
Kao i stoljećima prije, dolazio se i odlazilo iz Vojvodine. U različitim vremenskim razdobljima, plovilo se rijekama, kotrljalo čezama,ili putovalo stočnim vagonima, prašnjavim ili močvarnim cestama.
Kako je ko dolazio u Vojvodinu tako je i odlazio sa dužim ili kraćim zadržavanjem, ali na koncu svi su negdje otišli. Svi ti ljudi su ostavili nekog traga, svojstven žig. Na kraju krajeva bilo dobro ili ne, ipak svi mi ostavljamo nešto svoje ma digod se našli. Netko je odnosio sa sobom dio povijesti ili ga uništio i zakopao ovisno o trenutnim političkim uređenjima i svijesti.
O masovnim seobama naroda pripovijedalo se kroz povijest
I, danas gledamo po cestama slične organizirane ture šetača diljem Vojvodine, ovoga puta ne iz stare austrijske carevine ili novih susjednih republika, nego nijemo, sa distance posmatramo neke nove ljude, nepoznate ljude, iz nepoznatih zemalja, isto kao što su vjekovima unazad Vojvođani mirno gledali dolaske i odlaske njihovih novih sugrađana.
Neki ljudi sa istoka, sa drugog kontinenta oživljavaju one mistične slike seoba za boljim životom kao što i nas danas prate strašne slike bliske prošlosti, bježanjem iz domovine za goli spas života. Na početku vodi se narod mišlju „ta neka ih siroti ljudi“, „ta neće oni ostati, oni ‘oće u tu Jevropu“.
Naša flegmatična razmišljanja prestaju momentom kada isti “ti siroti ljudi“ glavom udare o zid, iliti u ovom slučaju o žičanu ogradu pored Subotice. Mali je postotak onih koji još vjeruje i stoje iza nekih uvjerenja i stavova, ali je jako veliki onih koji će prezreti i svoga brata kada osjeti glad u ekonomskom sunovratu. Lakše je mrziti umjesto popraviti sebe pa tek onda suditi ostalima.
Novac je uvijek sladak
Nekada se prolaznici kroz Vojvodinu nazivali dođošima, izbjeglicama, bježancima, dok ih danas nazivamo azilantima. Ali mi ne bi bili mi kada ne bi bilo proturječenosti i na ovu pojavu, siromašni beskućnici su azilanti, dok su njihovim sunarodnicima šeicima prodajemo zemlju. U tom trenu se vidi ta ekonomska spona sa „tolerancijom“-ako imaš novaca možeš birati kako ćemo te zvati. Što nas briga oklen si, kako se zoveš i da li klečiš pod mjesečinom, dok azilanti mogu spavati po parkovima, plivati Tisom te visiti sa mađarske ograde, oni su nebitni, jer oni imaju novca samo za taksi i autobus do Subotice. Novac je uvijek sladak i čist ma oklen i od koga dolazio. Za novce ljudi će ne samo prodati svoj dom, nego i staru nanu u njoj ako ne želi otići, jer još nije skuhala rajčice za zimu, pa nek se drugi bakću tekućim brigama. U tim trenutcima blagostanja i ekspresnog rješenja nekako se uvijek zaboravi da su nekada isto tako i naši napuštali svoje kuće po rupičastim cestama. Nikoga i ne treba kriviti, već razumjeti ma koliko to objašnjenje suludo zvučalo u ovoj priči. Možda je ljepše otići sa malo respekta i nešto keša u džepu, nego živjeti u neizvjesnosti kada možeš biti otjeran zbog svoje različitosti.
Ma koliko sve u datom trenutku zvučalo lijepo i tako sjajno dolazeće generacije i povijest nam neće tek tako oprostiti tako lako donijete odluke. Tko bi tome mogao bolje posvjedočiti negoli li sami Hrvati u Vojvodini kojih se sjećaju i govore u domovini kao o Gotima koji su nekada bili ali više nisu.
Grad Novi Sad “zaboravio” Hrvate
To što je danas hrvatski korpus nepostojeći i rastrgan na dvjesto strana, postali smo margina društva i tema ismijevanja kvazi intelektualnog šljama. Za Hrvate u Vojvodini ostala je asocijacija „a to su oni paori na sjeveru Bačke„. Srijem je već davno zakopao sjećanja na bilo kakvo postojanje Hrvata ma tom prostoru. U zvaničnoj prezentaciji grada Novog Sada, bez obzira što u ovom trenutku u njemu živi sedam tisuća pripadnika hrvatske narodnosti u njoj nema nema doprinosa te zajednice ni gradu, ni pokrajini.
Govori se isključivo o doprinosima drugih slavena i naroda, dok „eksperti“ te slavene u medijima dalje definiraju kao Slovake, Rusine i Ukrajince, a druge narode kao Mađare. Iako Rusina kao i Ukrajinca ima manje nego Hrvata, pismo i jezik im je i dalje zvaničan i intenzivno u uporabi u svim gradskim institucijama.
U novosadskim školama postoji i odjel za rusku djecu koji se mogu školovati na maternjem jeziku, dok za Hrvate toga nema jer njih po statistikama nema i nikada ih ni bilo nije. Možda se sutra otvore i arapska odjelenja jer obrazovanje danas košta, a najskuplje je za manjine, dok za Hrvate nema cijenu. Miliji je bogati Rus i Arapin u Novome Sadu koji debelo plati da ne bi morao divaniti zvaničnim jezikom negoli Hrvat koji je pravo na svoj jezik davno zavrijedio.
Crkva svetog Antuna u Petrovaradinu već je polovično porušena u fazi rekonstrukcije. Sljedeće je izgraditi minaret jer trebamo biti tolerantni prema drugim narodima, svi imaju pravo na vjersku slobodu i prakticiranju vjere, a Hrvati ako se ovako nastavi, oni se mogu moliti i iz svog dnevnog boravka.
U općoj konfuziji gdje nitko ne poštuje sebe, čemu se nadati od naroda koji svoju povijest briše zbog izgradnje jednog autoputa. U bliskoj budućnosti svi ćemo na kraju visjeti na mađarskom zidu moleći za neko pecivo i šnitu kruha. Da stanemo i mi u red sa tim azilantima na putu u Europu, jer ne bi oni prvi ginuli zaludo da se ovdje može živjeti. Ostaje nam gledati na drugu stranu dok mi vrijeme tratimo spoznajom da ništa nismo učinili za sebe ni za novu generaciju da joj bude bolje nego nama.
