Iz knjige: „Franjevačka crkva i samostan sv. Mihovila u Subotici“: Od Rezidencije do Samostana

SUBOTICA U SRCU
Typography

Objavljujemo dijelove iz knjige „Franjevačka crkva i samostan sv. Mihovila u Subotici“ u nakladi udruge Hrvatska nezavisna lista, u kojoj je na 116 strana prikazana povijest franjevačke crkve i samostana u Subotici kako ju je zabilježio o. Paškal Cvekan u knjizi „Subotički franjevački samostan i crkva“ tiskanoj u Subotici 1977. godine.  

 
Samostansko dvorište i vrt
Vrt i samostansko dvorište nalaze se u onoj udubini, gdje je bio prvi jarak opkopu
oko Kaštela. U rješenju Ivana Kostke, kojim se u ime carskog vijeća 1729. daje rješenje o posjedovanju Kaštela stoji podatak koji kaže, da se posjed Franjevaca u Subotici nalazi u unutrašnjem opkopu (in Vallo interiori) i da mu uz stari Kaštel pripada ostali prostor što leži u čitavom svome opsegu uračunavši i tri spusta ili ugla izmjerena dvadeset i šest puta povlačenjem užeta (quam relignum adjacens spatium comprehendens in tota sua circumferentia, computatis etiam tribus inflexionibus vel angulis, viginti sex vicibus attracto func emensum est.) (AS u S H5 za godinu 1729.). Kako su kapetani napuštajući Kaštel 1724. sagradili sebi kuću u blizini Kaštela, Jakov Sučić uz Kaštel, Luka Sučić prema Jugu, a Đuro Sučić prema Zapadu, to su 1753. morali Luka Sučić i Martin Sučić sin Đurin, srušiti svoje kuće, jer je to odredio na molbu Franjevaca Antun Grassalković, predstojnik Kamere u Subotici. Rušenjem Martinove kuće, koja se nalazila iza crkve na kraju dvorišta samostana proširio se samostanski vrt i dvorište i zatvoren je kolski put, koji je uz crkvu s ulice išao preko samostanskog dvorišta do kuće Martina Sučića i obitelji Guganović.
Rješenjem Grassalkovićevim, Martin Sučić je dobio od samostana 150 rajnskih forinti i sve kamenje od svoje srušene kuće da si može sagraditi novu kuću. Budući da po propisima Franjevačkog reda samostansko dvorište i vrt moraju biti u klauzuri, trebalo je oboje zatvoriti zidom. Neprilike je pritom pravio susjed Jerko Vuković, pa zato s južne strane vrta nijesu mogli postaviti ravnu među, nego su postavili suhi zid, koji ide ukoso od ugla lađe crkve i zatvara kako je danas vidljivo, pristup vrtu s ulične strane. Kasnije je podignut i onaj zid sa strane vrta prema Zapadu i Sjeveru.
Na dvorištu je bila staja, iskopan bunar i obzidan 1753. kojeg danas više nema. Podignuta je i prostorija gdje se mljelo brašno i pekao kruh. U dvorište se ulazilo kroz sazidana velika vrata u zidu, koji je od samostana opasavao dvorište s Istoka i Sjevera. Postoje i vrata i zid u svome starom obliku, vrata su suvremena.
16. V. 1905. bio je zatrpan stari bunar od 1753., a iskopan blizu kuhinje arteški bunar dubok 40 metara (AS u S Id/st. 39.). Nakon 9 godina 6. III. 1914. i taj je zatrpan, a iskopan onaj uz ogradu vrta u dvorištu, koji i danas postoji. Dubok je 40 metara, a kopao ga je Feliks Jesenović za 800 kruna (AS u S Id/st. 84.).
Danas je u dvorištu uređena prostorija za stan časnih sestara, a vrt se vrlo korisno
obrađuje, dok se na prostoru između crkve i samostana, na rubu dvorišta nalaze sjenoviti i razgranati hrastovi. Samostan u prošlosti nije imao nikakva posjeda.
 
Subotica postaje samostan
Trideset i dvije godine trebalo je čekati da subotička franjevačka rezidencija postane Samostanom. I kad su uvjeti za samostanski život bili u Subotici ostvareni, samostan ograđen i sa svim potrebnim prostorijama za pravilan život braće osiguran, provincijska je uprava uz predhodno dopuštenje generala Reda u Rimu na svome Kapitulu 20. svibnja 1759. u Gyöngyösu, donijela odluku da se rezidencija u Subotici proglašuje kanonski utemeljenim samostanom. General Reda je posebnim pismom od 9. travnja 1759. Imenovao prvog subotičkog gvardijana u osobi o. Danijela Zavodczkog, koji je prije toga biou Subotici učitelj i profesor na gramatičkoj školi, koju su Franjevci 1747. osnovali i vodili.
Bio je to za Franjevce u Subotici značajan događaj i priznanje. Njihov samostan postaje središte duhovnog i kulturnog života za grad Suboticu i za njegovu okolicu. I ne bi bilo pravo, a da se mi danas nakon 215 godina od tog značajnog događaja ne sjetimo te činjenice i da je upravo ove godine, kad spominjemo i 65. godišnjicu posvećenja franjevačke crkve sv. Mihovila, zahvalno ne obnovimo u svojim sjećanjima.Kad je prošle godine Subotica proslavila 200 godina, kako su svjetovni svećenici preuzeli župu u Subotici i započeli djelovati kao dušobrižnici u ovome gradu, vrijedno je i korisno, a i zahvalnost traži da se ove godine sjetimo i Franjevaca, koji su još u tursko vrijeme, a i neposredno poslije tog razdoblja sve do 1773. bili jedini svećenici i dušobrižnici na ovome području i omogućili nastavak duhovnog djelovanja biskupskih svećenika. Pionirima na svakom području pripada poštovanje i čast. Pripada to i onim dalekim Franjevcima 18. stoljeća, koji su podigli prvu katoličku crkvu, vodili jedinu župu, sagradili rezidenciju, a onda i samostan, te stvarno zadužili sve vjernike mnogih narodnosti u ovome gradu i na području oko ovoga grada. I došlo je vrijeme, da se pomno čuvana svjedočanstva o tome subotičkom samostanu, crkvi i njihovim postojanim radnicima - Franjevcima - objave i objavljuju u ovoj povijesno utemeljenoj knjižici. 
Neka se zna, da su ta Franjina braća i u ovom dijelu zemlje časno vršili i izvršili svoje životno, redovničko poslanje na duhovnukorist svih stanovnika ovoga grada. I kao što se nekada Ugarska provincija Presvetog Otkupitelja postojano trudila, da vjernici Dalmatinci imaju svoje svećenike redovnike, koji govore hrvatskim jezikom, tako se i danas Provincija sv. Ćirila i Metodija trudi, da ovdje vjernici Mađari imaju svećenike Franjevce koji govore i propovijedaju njihovim jezikom. I jer je poznavanje prošlosti najbolja učiteljica sadašnjosti, proslava 215 godina postojanja Franjevačkog samostana u Subotici prilika je za međusobno priznavanje i poštivanje svakog čovjeka bez obzira na narodnost i jezik. 
Pravi Franjini sinovi su uvijek postojani čovjekoljupci i prijatelji svih ljudi, jer u svakome čovjeku gledaju i poštivaju izvor i temelj čovjekoljublja - Isusa Krista – utjelovljenog Boga i čovjeka, koji je cijenu pravog čovještva vidljivo utisnuo u tijelu Franje iz Asiza – duhovnog oca Franjevaca.
 
Nastavlja se
 
Powered by WordPress.