Hrvatske novine vam prve predstavljaju neizdanu knjigu pjesnika i umjetnika Mile Prpe iz Zagreba  ECCE HOMO (Zlatni psalmi). Knjiga je nastala 2002. g.

Knjiga se sastoji od 515 psalama, svaki psalam ima po tri strofe ili dvanaest stihova. U njima je obrađeno 460 Kristovih misli i to tako da je prvi stih,( ili najviše dva prva stiha) – Isusova misao, a autor dalje slijedi njihovo značenje.  Knjiga je napisana 2002. g. za pedeset večeri, pod visokim nadahnućem. Svi psalmi su potpuno izjednačeni po kvaliteti. Donosimo dvanaest psalama.       

 

139.

Dok sam na svijetu, svjetlo sam svijeta.

I kad odem to svjetlo neće zgasti,

život svaki, svaku dušu da oblijeta

– ne bi li u nju moglo kako pasti.

Dok sam na svijetu, zvjezdane zrake

nevidljivim svjetlom prožet će ljude.

to će ćutiti duše te ćutilne svake

– ćutit će nade kako im se bude.

Dok sam na svijetu i svijet bivam,

svijet u svjetlu i svjetlost u svijetu.

Ja sam san, vi java i s vama snivam

– i tučak bivam u najljepšem cvijetu.

 

142.

Tko vjeruje u mene, ako i umre

živjet će.Tko za život ne bi život dao,

a tko bi se za smrt života odrekao?!

Ko zrno kad umre, pa cvijet rascvjetao.

Tko zbog nade ne bi i suzom zaplakao,

tko zbog sreće ne bi i bolno zadrhtao?

Tko zbog sutra ne bi danas otpisao

– i zbog svjetla nova, sad mrakom hodao?

Danas rahlu zemlju plugovima rali,

danas u nju sitno sjeme posijali.

Sutra, gle, svud cvjetovima rascvjetali

– potom, gle, kakve mi plodove brali.

 

146.

Vi ste svjetlo svijeta. Ne može se sakriti

grad što leži na gori.  Bljesak munje jake,

niti prasak groma, kiša što se dugom kiti.

Ni u čovjeku nada kod ljubavi svake.

Vi ste iskra, što plamom će planuti,

vi ste lahor što olujom će mesti.

I najokrutnije srce ljubavlju ganuti

– i za stol blagosti s vama će sjesti.

I luč kad ste, ko svjetionik na moru,

brodovlje će plovit usmjereno k vama.

Ko zborovođa da ste u nekome zboru

– dirigentskim štapom dirigirat arijama.

 

147.

Tko ide u tami, ne zna kamo ide.

Tko za svjetlo ne zna i tama mu sjaje.

Iskra da sam – i da svi me vide –

zgasla nikad ne bi, vječno bi da traje.

Tama da sam, u luč bih sebe djeno,

briga da sam u radost bih planuo.

Bol da sam – rastrgao bih ruho njeno,

plač da sam i okrutno srce bih ganuo.

Ali nisam, to sam samo što jesam,

ako kročim tamom skrite luči nosim.

Ako svjetla nema tad tek šepesam,

i najsitnije mu iskre uokolo prosim

 

153.

– Što rođeno od tijela tijelo je!

Gle, kruška kad plodi plod kruške daje,

i krošnja oraha orasima tek rodi.

Mladi jež od ježa bodljama sjaje.

I noj od noja, i od zebre, gle, zebra,

i od tijela samo rađa se tijelo.

I Eva je li od Adamova rebra

– od odijela skrojeno tek odijelo?

I čovjek od čovjeka, meso od mesa,

tko da spozna duh stvaranja toga?

Tvar do tvari, tjelesa do tjelesa

– živo do živog unutar roda svoga.

 

200.

Ne bojte se onog koji uzima tijelo...

Gle, otac i majka odgoje mladića,.

trudom i mukom kroz življenje cijelo.

U trenu ga netko ustrijeli kao ptića.

I nesta svega, tek tuga se zbere

u duši dragih – oh, koja im boli.

Besmisao truda ko simbol se bere.

Od smrti tko jači – njemu se moli!

Tko uzima tijelo – duh ne može,

ko znamenje novo život mu teče.

Zar da sve nesta, oh, Ti dragi Bože

– ne boj se za život, Kralj vjekova reče.

 

 305.

Možete li piti kalež koji ću ja piti?

Možete li dati koliko ću ja dati,

u sljedidbi mojoj može te li biti?

Biti u bolu, za druge da se pati?

Možete li biti jedro u mom plovu?

Možete li biti jarbol – nade nove?

Odzivnici biti u duhovnom zôvu,

dozvani biti u smislenosti nove.

Možete li, gle, zôv oluje duha,

na smiraj zvati kroz valovlje plova?

Preobraziti sebe u nova ruha –

možete li biti knjiga čitka slova?

 

328.

Tko god primi ovo malo dijete

u moje ime, mene prima– gle, reče!

Sve nade svijeta preko čednih lete,

tko djecu ljubi rijeka života mu teče.

Pupoljak što niče, nerijetko osta

i bez grane i bez stabla što ga dade.

Gle, siroče mnogo dijete posta

– da se skrbi o njem nikog ne imade.

Tko ga primi i duh života prima,

tko ga primi i ljubav neba on bere.

Tko vlastito dijete diže, blagost ima,

tko tuđe – uze i nebeski plod vjere.

 

364.

...i čuti ćete za ratove i glasine o ratovima.

Gle, ratne trube diljem svijeta trube,

tutnjave i praska, razora posvud ima.

Neki pobjeđuju, a gle – svi odreda gube!

I vojske kreću Sjevera i Juga – gaze.

I Istoka i Zapada pred sobom taru.

Groza pustoši – svud ljudstva se sraze,

– pustoš groze, sve u vatri i žaru.

I za mir će se čuti, jer se tako ćuti

u patnji žrtve – za nebrojene mrtve.

Mir u ratu tek uske staze, tanani puti

– bezbrojna ropstva, u logore ih brtve

 

 

365.

...jer će ustati narod protiv naroda.

Gle, na noge sve ih mržnja podiže,

i oružja silna za smrt im poroda

– narod na narod, na čovjeka se diže.

I vjera na vjeru, ideologije pletu,

plam do neba i oblaci ognjem gore,

Svud groza pustoši po svijetu

– zli jezici ratnim trubama zbore.

Bože, koja li zla bezdušni tkaju,

zablude koje, gle, carstvo vlada.

Narodi na narode, kako li ustaju

mržnja kraljuje – apokalipsa sada!

 

366.

...i ustat će kraljevstvo protiv kraljevstva.

Gle, kraljevske krune, carstva im pusta!

Te vojske im gaze, naboja su pune

– na bojištima vrisak od usta do usta.

Gle, carevi ko pijetli, uor im crveni,

od krvi im puka još crveniji biva.

Soldatske duše prelaze u sjeni

– tjelesa im skupna grobnica skriva.

Vino se toči, mlađahno se pjeni,

ni sv. Martin postidio se ne bi.

Za konja Carstvo! – bijeg je na cijeni

 

 456.

Isus Nazarećanin – kralj židovski!

Gle, oči moje sad viziju tu beru,

i posve vidnjom preplavila je mnome

– Golgotu gledam, vizure se steru.

Nebesa nad njom svud muklinom muka,

arija raspela, gle, mističnošću tkaje.

Vlast tmine – razduha, Belzebula, buka

– zvjezdanim trenom zanesena sva je.

Gle, klonula duha glas nebesa para,

i jeka se čuje, do zviježđa se nastani.

Zaglušuje uha, duhom sve razara

Eli, Eli lama sabahtani?!?

 

 

  457.

– Eli, Eli, lama sabahtani?!?

Zemlja se trese, zviježđe se trese

i dan nam biva, u njeg noć nastani.

Nebeske zvijezde sad mu se krijese.

Eli, Eli – Duh Izvoru se preda,

Zemlja sama i ljudi bivaju sami.

Puk ćuti, tek prestrašeno gleda

– nadanja nova zaiskrili se plami.

Zemlja Nebo, a Nebo Zemlja biva,

okova prasak – duh ih više ne stani.

Što skrito bilo, više se ne skriva.

– Eli, Eli, lama sabahtani?!?

 

Priredilo; Uredništvo Hrvatskih novina

 

 

 

 

Objavljeno u Hrvatske novine broj 52