Socijalna anksioznost se manifestira kroz kontinuirani strah (i sram) u situacijama koje uključuju neku vrstu socijalne interakcije u kojoj se osoba može procijeniti od strane drugih ljudi. Anksioznost može početi neko vrijeme ili neposredno prije tzv. „opasne“ društvene situacije, a događa se da osoba izbjegava takvu situaciju koja je također sastavni dio ovog problema. Strah se može pojaviti općenito u većini slučajeva koji uključuju prisutnost drugih ljudi, ili mogu biti samo određene situacije kao što su, na primjer, javnih nastupa ili ispitivanja i testiranja. Ovaj će se tekst odnositi na mehanizam koji održava anksioznost u društvenim situacijama.   

„Što misli publika?“

Ljudi koji imaju problema s društvenom tjeskobom obično pretpostavljaju da su drugi ljudi po prirodi kritični, što znači da će vjerojatno biti ocijenjeni negativno. Istodobno imaju snažnu želju za pozitivnim vrednovanjem drugih. Kada je osoba u socijalnoj situaciji koju doživljava kao „opasnu“ ili „prijeteću“, ona stvara pretpostavku o tome kako publika (publika se odnosi na druge ljude s kojima je osoba u interakciji a ne samo na publiku unutar nekog javnog nastupa) ocjenjuje njeno ponašanje i vanjski izgled a istovremeno pokušava „uhvatiti“ svaku reakciju iz socijalne sredine (npr. fokusira se na geste ljudi oko sebe, njihovu facijalnu ekspresiju i sl.). Osoba se želi pokazati u najboljem svjetlu, boji se pogriješiti, jer će publika na neki način biti kažnjena. Dolazi do povećanja napetosti, straha i stida te se počinju javljati fiziološke reakcije poput crvenjenje, znojanje i sl. Također mijenja se i ponašanje osobe, ona postaje ukočena, zamuckuje, pukušava da pobjegne iz situacije i sl. Osoba je sve vrijeme svjesna ovih reakcija i istovremeno ima predstavu u glavi kako te reakcije vide i ostali ljudi i kako je vjerojatno negativno procjenjuju te hvata svaki „dokaz“ iz spoljašnje sredine koji će joj to potvrditi (npr. procjenjuje da je ljudima dosadno u njenom prisustvu, itd.). Na ovaj način osoba ulazi u začarani krug, koji joj onemogućava da pažnju usmjeri na bilo što drugo osim na vjerojatne negativne procjene drugih i vlastito neadekvatno ponašanje što ima za posljedicu povećanje anksioznosti.

Koliko je korisno zapitati se: „Što misli publika?“

Osoba koja ima problema s društvenom tjeskobom zapravo je zaokupljena netočnim i frustrirajućim informacijama. Jedan dio tih informacija odnosi se na negativne (i većinom netočne) pretpostavke o tome što o njoj misle drugi ljudi i pretjeranim obraćanjem pažnje na najsitnije reakcije drugih a drugi dio se odnosi na preokupitanost vlastitim fiziološkim reakcijama i ponašanjem (crvenjenje, znojenje, ubrzano lupanje srca, treptanje, itd.) da je osoba neprimjerena i pokušava kontrolirati cijelo vrijeme (što je nemoguće). Obje su informacije u potpunosti beskorisne i njihova jedina funkcija je održavanje anksioznosti i disfunkcionalnog ponašanja. Prema tome, razmišljanje o tome što misle drugi ljudi ne samo da je beskorisno već je i štetno jer pojačava anksioznost kod osobe, ona postaje ukočena i to primjećuje što je dalje obeshrabruje. Istina je da mi nikada ne možemo znati što misle drugi ljudi koji su oko nas, mi nemamo moć da čitamo tuđe misli pa prema tome to ne treba da nam okupira pažnju. Umjesto toga, pozornost treba usmjeriti na ono što želimo reći ako izlažemo nešto ili ono o čemu netko priča kad komuniciramo.

Šta raditi sa stidom povodom stida

Doživljaj stida u određenim socijalnim situacijama potaknut je time da ćemo se pokazati kao neadekvatni, „nedorasli zadatku“, da će naše slabosti izići na vidjelo i da će to drugi ljudi u našoj okolini procijeniti negativno što će samo potvrditi našu pretpostavku o vlastitoj neadekvatnosti.

Ljudi koji se stide...

Ljudi koji se stide pokušavaju izbjeći sve situacije koje će izazvati osjećaje sramote kako bi se izbjeglo neugodno osjećanje. Obično postoje vidljive manifestacije kada osoba doživljava sramotu: ispiranje, znojenje, prikrivanje pokreta, „vezani jezik“, nedosljednost, žurba, osjećaj „pada na zemlju“. U takvim trenucima misao izaziva da bi bilo najbolje da nestajete, da se pojavite negdje drugdje i da zaboravite na sve što se dogodilo. Ali znaš da je nemoguće. Osobe koje imaju problema s vlastitim sramom obično su posramljene. Sama ideja da ih sramežljivima zamjeraju užasnima, samo-premošćivanjem i, naravno, sramežljivima. Obično misle na sljedeći način: „Sramim se da sam slab i pokazujem da sam se sramio drugih. Ja zaista nisam sposoban za bilo što“. Lanac zaključivanja može voditi i dalje ali poanta je u tome da dodatni stid povodom stida još više pogoršava situaciju.

Kako nadvladati sramotu u povodu sramote

Kako da riješimo ovaj preemotivni krug neugodnih osjećaja koji sužavaju naš spektar? Prva činjenica koju moramo znati je da stid predstavlja osjećanje koje je svojevrsno ljudskom rodu i da je svatko od nas u nekoj novoj i značajnoj situaciji osjetio ovu emociju. Stoga se ne bismo smjeli sramiti zbog normalnih reakcija. Korisnije bi bilo razmišljati na ovaj način: „To što pokazujem stid ne čini me slabim već pripadnikom ljudske vrste“. Dalje, kada se čovjek ne bi ničega sramio onda bi to bio znak da mu ništa nije značajno, da ne cijeni ničije mišljenje, da nije u skladu s bilo kojim moralnim principima i da se smatra višim i važnijim od svih drugih. Ekstremna dosada je značajka psihopatoloških načina reagiranja.

Ono što je zaključeno je da se ne bismo smjeli sramiti vlastite sramote. To je neugodan osjećaj, ali je posve prirodno i ne morate izbjegavati situacije u kojima se događa. Šteta sama prevladava precizno time što borave u situacijama koje su ih prouzročile. Kako postajemo sve svjesniji vlastitog srama kao nešto zdravo i prolazno, bit će nam lakše prihvatiti i boriti se.